Slavni tenkista Armije BiH, Srbin bez Zlatnog ljiljana je BOLESTAN i treba našu POMOĆ

"Ljeto 1995. godine. Jul mjesec. Bihać je u okruženju. Čitava Krajina je u okruženju. Na izmaku snaga svaki čovjek. I onda na sve to ofanziva. Sa tri strane. Sa jedne strane vojska SAO Krajine. Sa druge strane vojska Republike Srpske. Sa treće strane paravojne formacije tzv. Teritorijalne odbrane Fikreta Abdića. Naizgled bezizlazna situacija.

Na ljude bez municije, bez artiljerije, naoružane hrabrošću i patriotizmom nasrće 40 tenkova i brojčano i naoružanjem superiorniji protivnik.

Aleksandar Saša Gajić, mladi poručnik Petog korpusa dugo posmatra jedan četnički tenk. Plaši se i kuraži se u isto vrijeme. Gleda grdosiju M-84, kako ide prema njemu. Kroz glavu mu prolaze slike. Vidi svoju suprugu Sanelu. Vidi kako se vraća u Bihać te 1992. godine. Vidi kako se bori sa svojim komšijama protiv četnika. Vidi i čuje kako ga pojedini pripadnici Petog korpusa, njegovi saborci, iza leđa zovu četnikom iako je rame uz rame sa njima u borbi. Vidi onaj trenutak kada ga sa linije prebacuju u regrutni centar. Prolaze mu te slike ispred očiju dok sjedi ispred bestrzajnog topa i nišani.

Slijeva mu se znoj niz leđa. Znoj koji sapira julski dan, znoj koji donosi odgovornost, znoj čovjeka u vihoru rata. Mora pogoditi. Tako da onesposobni čeličnu zvijer, ali da je ne uništi. Savršen plan ima Saša, taj vrhunski obučeni mladi oficir. Planira zarobiti tenk. I to M-84, ni više ni manje. Planira zarobiti mašinu koja je u stanju ispaljivati rafalno tenkovske granate.

Jedan rafal, pa još jedan. Pogodak! Tenk je stao, dimi se, ali nije to onaj crni dim. Saša promatra, iz tenka iskače posada. U tom trenutku on i još par saboraca trče prema tenku. Kao da se dešava nekom drugom. Čuje se paljba. I sa četničkih položaja i sa položaja Petog korpusa. Saša prvi dolazi do tenka, čeka koji sekund, a onda sa nekoliko ljudi ulazi u utrobu čelične zvijeri. Stavlja slušalice na uši, zna šta radi. I čuje jeziv glas u slušalicama. Čuje naredbu: "Gađaj tenk! uzeće ga balije". (...) U momentu. Saša, valjda jedan od samo nekoliko ljudi koji su znali upravljati ovom mašinom na ovom mjestu, okreće cijev prema četničkim položajima, suprotno od Armije BiH i izdaje naređenje jednom vojniku da izvjesi bijelu zastavu na kupoli. Dodaje gas. M-84 uz riku kreće.

I taj momenat, baš taj tren bio je presudan. Ne samo za Aleksandra Sašu Gajića, nego za cjelokupan tok ofanzive "Spržena zemlja", koja će kasnije dovesti do deblokade bihaćke enklave. No, Gajić to tada nije znao. Nije osjećao od adrenalina svu tu "bitnost", kao što nije osjećao pakleni bol u slomljenoj nozi i polomljenim rebrima. Jedino što je znao, bilo je da treba, da mora dovesti tenk do Begovih Kafana, do položaja Armije BiH. Sekund po sekund, pod unakrsnom paljbom on uspijeva. Dovozi tenk i to naoružan tenk. Sasvim precizno, jasno i herojski, ovaj čovjek je zarobio ubojito oružje i dovezao ga na slobodnu teritoriju. Nastaje euforija, potpuna eufroija. Poručnik Aleksandar Saša Gajić je ponosan. Na sebe, na svoje saborce, na Korpus, na grad Bihać. Sve je vrijedilo, misli u sebi. I bijeg iz tadašnje polučetničke vojske 1992. godine i svo ovo trpljenje zato što se drugim imenom zove. I ona prekomanda sa linije u regrutni centar. Sad mu najzad vjeruju. Sad je jedan od "njih", zvanično na strani pravde, na kojoj je oduvijek bio. Saša iz Beograda sa svojim borcima.

Ali..."

Ovim riječima je Dragan Bursać počeo svoju kolumnu na Al Jazeeri (kompletan tekst možete čitati na ovom LINKU).

Kolumna je naslovljena: "Srbin koji je zarobio četnički tenk nema Zlatnog ljiljana".

Tako je.

Čovjek o kojem ste čitali u prethodnim redovima, ne samo da nema Zlatnog ljiljana, nego je ubrzo nakon akcije bio i degradiran. Nije dobio ni poziciju komandanta Mješovitog protivoklopnog artiljerijskog diviziona (MPAD), što mu je obećano. Također, ime ovog čovjeka junačkog srca je izbrisano iz vojnih spiskova...

Saša se nekoliko godina poslije rata vrtio u svojoj domovini, kako je zove. I na kraju, kad više nije imao ni šta ni gdje, pokupio se i otišao preko bare, kako bi barem djeci omogućio neki bolji život, neki američki san... Danas žive u Texasu (SAD).

Nažalost, obitelj Gajić u proteklih godinu dana vodi nove bitke.

Prvo je Sašina supruga Sanela dobila karcinom dojke. Uspjela je dobiti tu bitku.

A, onda je na spisak ove tjelesne beštije stigao i Saša - u oktobru mu je dijagnosticiran rak debelog crijeva.

Obitelj Gajić, kako je prenio Bursać, sada treba našu pomoć. Saša treba našu pomoć. Zamolili su dobre ljude da im pomognu skupiti 30 hiljada dolara (dosad je skupljeno oko 11 hiljada).

Detalje akcije i to kako možete pomoći PROVJERITE OVDJE.

Apelujemo na svakoga od vas ko je to u stanju da odvoji malo vremena i pomogne obitelji Gajić, uz molbu Dragana Bursaća:

"Na žalost, Saša je bolestan, ali SVI MI, SVOJOM DONACIJOM možemo pomoći ovom ČOVJEKU, možemo ga spasiti i tako pokazati da ljudskost nije umrla. Pomozimo Saši da bi pomogli sebi!

Dijelite, donirajte, pomozite!"