Interspolne osobe u BiH: Kojeg su roda i ko donosi odluku o njihovom spolu

Praksa na klinikama u našoj zemlji uglavnom je sljedeća: kada se utvrdi da je novorođena beba interspolna, tj. da ima različite oblike odstupanja od tipične binarne podjele spolnih karakteristika na muške i ženske, osniva se multidisciplinarni konzilij stručnjaka koji određuje genetski spol na osnovu čega se korigira vanjski izgled spolovila. Iako mnoge studije i istraživanja ukazuju na nedostatke u ovakvoj praksi odlučivanja o spolu djeteta, u našoj zemlji vrijedi pravilo da sve odluke vezane za dijete donose roditelji. Ovo u velikoj mjeri može izazvati posljedice po psihološko ali fizičko zdravlje djeteta. 

Jedini pravi izbor jeste da upravo interspolna osoba, posebno u slučaju neophodne medicinske intervencije, donosi odluku o svome tijelu, onda kad za to bude spremna, tj. nakon puberteta. 

U Bosni i Hercegovini o interspolnosti se gotovo nikako ne govori i jedan od najvećih problema jeste i slaba informiranost ljekara u BiH koji nerijetko kad je riječ o interspolnosti koriste zastarjelu terminologiju, podjele i načine tretiranja. O tome svjedoči i podatak da zdravstvene ustanove u BiH nemaju tačne podatke o broju interspolnih bebe ili odraslih osoba.

U medicini je interspolnost prvi put pomenuta u 19. vijeku iako je oduvijek prisutna kao pojava, najprije u medicinskoj terminologiji gdje je opisana kao nesklad između građe spolnih žlijezda, unutrašnjih i vanjskih spolnih organa, sekundarnih spolnih karakteristika te socijalnog i psihičkog razvoja osobe.

Kako se određuje spol interspolne novorođenčadi?

U današnje vrijeme praksa koja se često dešava je ta da se o rodu djeteta odlučuje na osnovu medicinskih testova, što nije u skladu s ljudskim pravima djeteta, kojemu najčešće za normalno odrastanje i funkcioniranje nije potrebna nikakva operacija.

Ako dijete ima Y hromozome i muški spolni organ koji je određene dužine ili ga je moguće rekonstruirati, djetetu će biti dodijeljen muški rod.

Da bi se novorođenčetu dodijelio muški rod, dužina muškog spolnog organa mora biti veća od 2,5 cm.

Ako dijete ima Y hromozome i spolni organ koji je, prema društveno nametnutim normama, neadekvatan ili ga je nemoguće rekonstruirati, dodjeljuje mu se ženski rod, koji se zatim i hirurški konstruira. Ako dijete nema Y hromozome, dodijelit će mu se ženski rod.

Genitalije će pri tome biti hirurškim putem izmijenjene kako bi više ličile ženskim genitalijama.

No, Koncenzusna izjava o upravljanju interspolnim poremećajima iz 2006. godine predložila je novi medicinski klasifikacijski sistem zasnovan na uklanjanju etiketa i jasnijem definiranju situacije u kojima se nalaze interspolne osobe za pacijente, članove porodice kao i zdravstvene radnike.

Namjera je bila da se uvedu najbolji standardi njege za osobe koje boluju od DSD-a (poremećaja spolnog razvoja). 

Međutim, uprkos navedenom cilju, ishod je bio takav da su dodatna prava za donošenje odluka o tijelima interspolne djece data ljekarima i roditeljima.

Osim toga što mnoge interspolne osobe termin "poremećaj” smatraju stigmom, Morgan Holmes primjećuje da je promjena u terminologiji "reinstitucionalizirala kliničku moć kako bi označila i ušutkala one koji imaju tu dijagnozu”.

Procedure u zdravstvenim ustanovama u BiH

Pedijatrica Jasminka Smlatić-Muhadžić iz JU Dom zdravlja Kantona Sarajevo kazala nam je da su slučajevi interspolnih beba jako rijetki, te za njenih 20 godina rada nije naišla ni na jedan slučaj interspolnosti, kao i to da nije upoznata s propisanom procedurom kada je interspolnost novorođenčadi u pitanju.

Dodatne i potpunije informacije i pomoć o ovoj temi zatražili smo na Odjelu za endokrinologiju i dijabetes s Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) gdje saznajemo da se "rađanje interspolnih beba dešavalo, ali da se razlikuje pravi i lažni interseks te kako je pravih bilo jako malo”.

“Pravi interseks je stanje kod koga su istovremeno prisutne spolne žlijezde oba spola, a lažni kada su prisutne samo vanjske - fenotipske karakteristike oba spola. Lažni je uvjetovan poremećajem spolnih ili najčešće drugih žlijezda, na primjer nadbubrega, a takvi slučajevi se javljaju povremeno na našoj klinici. Mora se tačno utvrditi genetski spol pacijenta i prisustvo odgovarajućih spolnih žlijezda te se prema tome korigira i vanjski izgled spolovila”, kazala je pedijatrica Snježana Hasanbegović.

“Kod nas je incidencija dosada neutvrđena. Za konačno rješavanje njihovog stanja osnivaju se multidisciplinarni konziliji (genetičar, pedijatar-endokrinolog, dječiji hirurg, psiholog, socijalni radnik I drugi po potrebi)”, istaknula je pedijatrica Hasanbegović. 

Ko donosi odluku o spolu djeteta s interspolnim karakteristikama – roditelji djeteta ili medicinski radnici?

Iz Odjela za endokrinologiju i dijabetes s Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) saznali smo da sve odluke vezane za dijete donose roditelji.

Međutim, kako navodi publikacija Ljudska prava i interspolne osobe (Human rights and intersex people), novija istraživanja pokazuju da su roditelji često loše informirani i osjetljivi, te da nemaju dovoljno vremena ili mogućnosti da daju saglasnost na osnovu informiranosti o svim opcijama.

"Istraživanje je pokazalo da je tri puta više vjerovatno da će roditelji kojima se predoče medikalizirane informacije dati saglasnost za operaciju nego roditelji koji imaju uvid u generalnije, pa čak i psihološke informacije", piše ova studija.

Kako dalje navode, zdravstveni radnici često ishitreno predlažu "korektivne operacije” i liječenja s ciljem "normaliziranja” spola djeteta čak i kada su takve operacije bespotrebne i isključivo kozmetičke. Time se u pitanje dovodi način na koji se dobiva saglasnost roditelja, a i razlog zbog kojeg se ona daje. Jedna majka blizanaca rekla je da razumije kako se roditelji pokolebaju, jer su ljekari nju naveli da sumnja u sebe "zbog toga što su bili nepopustljivi.”

Štaviše, kao što je navedeno u prvom poglavlju, rod osobe ne mora nužno da se razvija zajedno sa spolom koji je osobi određen. U slučaju interspolnih osoba, procjene su da se pogrešan spol odredi u 8,5 do 40 posto slučajeva.

Ova djeca na kraju odbacuju spol koji im je dat pri rođenju što jasno ukazuje na povrede njihovog psihološkog integriteta.

Psihičke i fizičke posljedice po dijete

Danas se naglašava upravo greška prepuštanja roditeljima ili doktorima da odlučuju koji će se rod pripisati bebi. Razlog tome jeste što takva odluka dovodi do niza operacija koje dijete mora imati do svoje desete godine, što ostavlja velike psihološke i fizičke traume na samo dijete.

Bitno je napomenuti i to da su sve te operacije uglavnom kozmetičke - dijete i bez njih u potpunosti može zdravo i normalno funkcionirati te da one čine više štete po zdravlje nego dobra.

Čak i  terminologija kojom se medicinski radnici služe također igra važnu ulogu u samoj odluci roditelja, stoga je upitno koliko su roditeljima razumljiva objašnjenja koja im se donose.

Novi pogled

Primjetna je promjena medicinskog stanovišta prema interspolnim osobama među brojnim ljekarima.

NEK-CNE, švicarska komisija za medicinsku etiku, jasno navodi u svom mišljenju iz 2011. godine da se:

“Nepovratni zahvat određivanja spola, koji podrazumijeva bolne fizičke i psihološke posljedice ne može opravdati činjenicom da porodica, škola ili društvo u okruženju teško prihvataju prirodne fizičke karakteristike djeteta.”

Stoga se preporučuje da se bilo koji nepovratni zahvat određivanja spola odgodi do trenutka kada "osoba koja se treba liječiti ne bude mogla odlučivati za sebe”, sve dok nije neophodna neka hitna intervencija da spriječi ozbiljno oštećenje tijela i zdravlja te osobe.

U tom pogledu, dijete "stječe sposobnost odlučivanja u dobi između 10 i 14 godina” a čak i prije ovog uzrasta djeca bi trebala moći učestvovati u donošenju odluka na način primjeren njihovom uzrastu.

Komisija NEK-CNE je također naglasila potrebu da se zaštiti integritet djeteta, navodeći činjenicu da "stručno psihosocijalno savjetovanje i podrška trebaju biti besplatni svoj djeci i roditeljima”.

Za razliku od mnogih drugih u njegovoj profesiji, pedijatrijski hirurg Mika Venhola je osudio hirurške intervencije nad interspolnim osobama tokom djetinjstva.

U jednom intervjuu, rekao je: 

“Kada sam se školovao da postanem pedijatrijski hirurg, podučavali su me kako da radim te 'korektivne’ kozmetičke operacije (...) ali tokom svoje prve interspolne operacije koja je rađena iz kozmetičkih razloga, imao sam osjećaj da je to ogromna povreda ljudskih prava, a posebno povreda dječijih prava, da sam prisegnuo da to nikada neću raditi kada postanem samostalan ljekar i budem sam odlučivao. I od tada to više nisam radio.”

Navodi da je prilično velika grupa interspolnih osoba podvrgnutih operaciji nezadovoljna njenim ishodom, i smatra da hirurzi trebaju čuti i njihova iskustva.

Venhola vjeruje da se rod (interspolnog) djeteta određuje na temelju procjene zasnovane na znanju i iskustvu i podrazumijeva veliku vjerovatnoću greške.

Atipične genitalije beba s interspolnim stanjem nisu zdravstveni rizik, ali se rana operacija genitalija izvodi iz estetskih ili društvenih razloga. Kako bi naglasio poentu, postavlja retoričko pitanje:

“Zašto vršiti operaciju na tijelu djeteta ako je problem u glavama odraslih?

Prava interspolnih osoba

Interspolne osobe moraju imati pravo na samostalnu odluku o svome tijelu i spolnom identitetu, pogotovo u slučaju neophodne medicinske intervencije, potvrđeno je u knjizi Život van zadatih normi: transrodnost u Bosni i Hercegovini. 

Bitno je naglasiti da odluku za operacione procedure treba donositi upravo interspolna osoba, jer bi bile mnogo uspješnije i bezbolnije nakon puberteta kako ih ne bi bilo potrebno ponavljati svako malo zbog odrastanja djeteta, te njegovog razvoja.