Zoran Doršner, vrsni arhitekta koji nas je pripremio za ZOI: Hastahana mora biti park

Arhitekta koji je s ljubavlju prema mahali osmišljavao savremeno Sarajevo u kojem će njegovi građani imati život dostojan čovjeka i kojim će se ponositi – ovo je lik i djelo impresivnog Zorana Doršnera.

Razgovarao: Benjamin Redžić

Čovjek je koji istinski živi multikulturalizam i kosmopolitizam. Porodica s očeve strane je porijeklom iz Holandije, a s majčine strane iz Slovenije. Austrougarska monarhija ih je povezala s Bosnom i Hercegovinom.

Zoran je rođen u Derventi.

Skoro cijeli život je proveo i posvetio bosanskohercegovačkoj prijestolnici. U njoj se školovao, radio i gradio. Glavnom gradu je dao dio sebe, baš kao i njegovi sinovi Jan i Ilja.

Dali su doprinos odbrani Bosne i Hercegovine u ratu od 1992. do 1995. godine.

Jan je poginuo na ratištu.

Zoran i njegova supruga Dragica, također arhitektica, su nas u svojem domu u sarajevskom naselju Koševsko Brdo dočekali onako kako to čine Bosanci i Hercegovci – toplo i prijatno.

Žive u stambenom kompleksu koji je Zoran projektovao i koji je izgrađen krajem 70-ih godina prošlog vijeka.

Ovaj arhitekta vrlo skromno govori o svojem 50-godišnjem radu, radu svoje supruge, te uspjesima svojih sinova.

Ta skromnost je nevjerovatna ako znate da je riječ o osobi koja je, između ostalog, učestvovala u kreiranju prostornog plana za Zimske olimpijske igre 1984. godine, regulacionog plana za Jahorinu uoči sarajevske olimpijade, koja je projektovala više od hiljadu stambenih jedinica širom bivše Jugoslavije.

Olimpijada iz 1984. je kapital za budućnost Sarajeva

Nezahvalno je posebno izdvajati nešto što je Doršner radio.

Ovaj arhitekta koji u svojoj 82. godini života zajedno sa suprugom svake godine ide na jedrenje, skijanje, koji roni, je govorio za portal Radiosarajevo.ba.

S velikom voljom iz koje progovora iznimna obrazovanost, načitanost, inteligencija, inovativnost i kreativnost je razgovarao o onome što je posvetio život – arhitekturi.

Pitali smo ga šta znači biti arhitekta, gdje pronalazi inspiraciju, na koji je objekat ponosan, koja ga građevina u Sarajevu iritira, šta je činiti s Hastahanom i kakva je njegova vizija najvećeg grada u Bosni i Hercegovini.

Stručnjaci jedinstveni u stavu o Marijin-Dvoru: To je izliv mržnje prema gradu

Radiosarajevo.ba: Cijeli Vaš život je obilježila arhitektura. Nakon penzionisanja ste ostali aktivno posvećeni ovoj profesiji. Kada Vas neko pita šta znači biti arhitekta, kako mu odgovorite?

Doršner: To je vrlo kompleksno zanimanje. Nije to građevinski poslovođa. On treba da ima ideju da jako pažljivo sluša korisnika odnosno investitora. Da ga anketira, da ga pita o njegovim životnim stavovima, koja su njegova saznanja. Sedam je faza ljudskog života. U prvoj fazi mladi momak i mlada cura žive u nekom sobičku – oni su samac i samica. To je start. Druga faza je kada pronalazite srodnu dušu. Tada osjetite magiju i čaroliju. Eh, oni tada naprave garsonjeru. U trećoj fazi se rodi dijete. Tada više ne može garsonjera... U četvrtoj fazi već djeca idu u školu. Sada ste partneri s djecom... Peta faza je kada djeca napuštaju roditelje. Već u narednoj fazi su oni samac i samica. To Vam je život. Mi arhitekte moramo paziti na te faze. Sve što radimo mora biti humano. Moj je koncept onog velikog turističkog naselja u Neumu. Kada dođete u te lamele, imate neki apartmančić koji je odvojen, malo intiman.

Nemate veze s recepcijom, s nekim holom. Kada dođete na more, želite biti svoji. Čovjek voli kada je umoran da osjeti kućni ambijent... Kao arhitekta ne smijete biti bahat. Resursi su jako ograničeni. Ova kuća ima prednju i zadnju baštu. To je neopisivo. Internacionalni problem u arhitekturi je jedne ekspanzije vlasništva. Arhitektima se ne plaća po kvadratnom metru. Prijedlog je zato da budu sudioničari u izgradnji objekta. Ne samo da vlasnik uzima kajmak, ako je to dobro urađeno. Ne može uzeti sav taj profit. Treba da korist imaju i oni koji su uložili život, dali duh tom objektu. Mora postojati solidarnost. Mi smo svi u zadružnom sistemu – neko se brine o vazduhu, vodi, smetlju. Svi smo povezani. Ne mogu biti izdvojen. Izdvojenost i isključivost za sarajevsku kotlinu je limitirana... Sada gdje god postoji parcela se gradi.

Radiosarajevo.ba: Gdje ste pronalazili inspiraciju prilikom projektovanja zgrada? Da li ste slijedili dominantni sistem vrijednosti koji je bio svojstven bivšoj Jugoslaviji ili ste nastojali da ostavite lični trag?

Doršner: To Vam je dobro pitanje. Imam nekoliko autorskih projekata. Investitora ne da sam poštivao, nego mi je toliko bio značajan u razgovoru da nisam obraćao pažnju na neke druge stvari. Obnova Doma zdravlja 'Omer Maslić' koji je projektovao moj kolega Vinko Jurić je jedna dobra priča. Došla je jedna plemenita žena iz njemačkog Friedrichshafena, koji se nalazi na obali jezera i prikupila ne tako velika sredstva – milion i po maraka da se taj objekat obnovi.

Onda sam ja razgovarao sa svakim ljekarom, ordinacijom. Imao sam seanse. Pitao sam ih šta je problem... Sve sam prekrojio i na toj zgradi sam dodao kao jedan kapetanski most na kojem je ispisano Friedrichshafen jer je to luka. Taj dio podsjeća na kapetanski most da se pamti da je Dom zdravlja obnovljen uz pomoć Friedrichshafena. I dan danas stoje ta slova. A Omer Maslić je ugledan ljekar koji je život uložio u zdravlje Sarajeva... Napravili smo zeleni prostor i postavili bistu Maslića.

Radiosarajevo.ba: Kada šetate gradom, često vidite objekte koje ste projektovali. Živite u stanu koji ste Vi projektovali. Postoji li zgrada koju ste osmislili, a na koju ste posebno ponosni – ono što Vas predstavlja u najboljem svjetlu?

Doršner: Postoji zgrada u Hrasnom. To je Zavod za zdravstveno osiguranje uradio malo ekskluzivno. Narudžba mi je došla preko Zagreba. Tada sam morao uraditi maketu koju sam izložio u Collegiumu Artisticumu. Zgrada ima jedno sasvim savremeno sklonište, što je bilo naređenje – da takvi objekti moraju imati to. Bila je dvorana sa najsavremenijim air conditionom. Sanitarni blok je bio uvučen i ventiliran. Zidovi su bili troslojni s fasadnom opekom. Vani je bila plitka žardinjera koja je zauzela dio parkinga. Ona je bila zeleni pojas.

Morao je biti angažovan vrtlar da to održava. Urađeno je to kao parkovska cijelina. Objekat je uklopljen u stambeno naselje koje je radio Remol Likić. Sa njim sam se konsultovao. Rekao mi je da sam položio ispit jer nisam odstupio od koncepta cijelog naselja. Sada vidim da je vršena dogradnja. Zbog toga me nisu zvali, što nije korektno. Ali, to se dešava. Objekat nije odstupio od svojih proporcija – prizemlje plus dva sprata. Ulazni dio u zgradu ima otvorenu recepciju gdje Vas dočekuje domaćin.

Radiosarajevo: Rekli ste da Sarajevo ne trpi napadnu gradnju. Sada je slučaj da novac određuje šta, gdje i kako će se graditi. Postoji li objekat u glavnom gradu koji Vas posebno iritira kao stručnjaka, kao arhitektu?

Doršner: Postoji dobrih primjera u vezi tog pitanja... Imamo sjajan primjer Najdhartovog parlamenta sa onom zgradom koja zrači savremenošću s trgom koji nije baš za okupljanje. To sve ima otmjenost. Nakon toga slijede fakulteti – Filozofski i Prirodno-matematički. Preko puta je napravljen univerzitetski centar. To je zona koja je vječita... Napravljena je zanimljiva spona s Austrougarskom i Baščaršijom. I onda se agresivno pojavi čitav niz ogromnih stambenih objekata. To je poražavajuće.

Želja je brze zarade na teret ljudi koji će tu stanovati na tužan način. Gledat će jedan drugom u prozor. Djeca koja se tu rađaju ne mogu osvojiti prostor... Sve preko četiri etaže je problem. Stambena izgradnja je agresivna i na Ilidži. Poremetila je tamo stambenu zonu koja je bila primjer humane gradnje. Da ne spominjem toranj Avaza, Momo i Uzeir. Takvo nešto postoji u Hrasnom. Sve to pokazuje da će izgubiti stanari.

Radiosarajevo.ba: Jedan od prostora za socijalizaciju građana je park Hastahana. Posljednjih nekoliko mjeseci sarajevska općina Centar namjerava da taj park, kako tvrde, urede. Međutim, veliki broj građana ovog dijela Sarajeva se ne slaže s onim što namjerava uraditi lokalna vlast. Šta treba uraditi s Hastahanom?

Doršner: Učestvovao sam na protestima. Podržao sam predsjednika Mjesne zajednice Marijin-Dvor Zvonka Bošnjaka. Mladi su se mnogo uključili. To je vezano za problem Crnog vrha... Hastahana se pokazala kao prostor koji ima više aspiracija. Imam kolegu, neću spominjati ime, koji je projektovao koncertnu dvoranu na tom lokalitetu. Drugi kolega, nije arhitekta već ljekar je htio da se obnovi Hastahana – prva bolnica iz turskog vakta. To je deplasirano. To je tako dragocijen prostor koji bi se trebao bolje integrisati sa pješačkom zonom. Pritiješnjen je Kranjčevićevom ulicom i tramvajem. Ograđen je. Ne znam da li je bolje skinuti ogradu. Ali, nezamislivo je da se dira zelenilo, da se dira mali sportski sadržaji. Treba isključiti parking. Raditi da se ide pod zemlju, da gore bude betonska ploča, da se ukine drveće – ne dolazi u obzir. Treba pažljivo gledati odnos snaga...

Zalagao sam se da se kod 'Trga Djece Sarajeva' ne diže onako visoka zgrada. Ranije je bila Sarajka. Aktivno sam bio uključen kada sam predstavniku banke iz Brisela na javnoj raspravi rekao: Molim Vas, imate donekle pravo da preuzmete Sarajku, ali ja nikada u Vašem rodnom Briselu ne bih uzeo trg i da tu gradim zgradu u visinu!... Tu je bila vizura od velikog parka ka Trebeviću. Da iz centra grada vidite Trebević... Hastahana je ostala oaza zelenila i nipošto ne treba dozvoliti gradnju. Ostaviti građanima da oni u skladu sa pejsažnim arihetktima naprave transparentan prostor gdje će svako prošetati i sjesti. Djeca na onim klackalicama nam trebaju biti šefovi. Inače ćemo i njih izgubiti. Marijin-Dvor i Hastahana se još mogu spasiti. Ali to ne treba da rade poslovni ljudi i menadžeri – građevinski lobi.

Radiosarajevo.ba: Imali ste priliku da oblikujete Sarajevo. Okolnosti su se promijenile. Svijet se mijenja, kao i Sarajevo. Kako bi Sarajevo trebalo izgledati u budućnosti?

Doršner: Sarajevo je posebno i takvo treba ostati. Zanimljivo je s više strane. Ljudi ga u svijetu otkrivaju. Svako ima zanimljive zaključke o njemu. I EYOF je to potvrdio. Sarajevo je dobar domaćin. Nismo velika turistička sila, ali raste interes turista... Sarajevo nije toliko došlo ni blizu toga što nudi s prijatnim građanima. Sarajevo i Mostar su planetarno zanimljivi... Optimista sam. Ima jedan kvalitet koji se ne može uništiti. Ali treba biti vrlo pažljiv s pokušajima skorojevićsko-građevinskog lobija. Oni nisu još sazreli. Treba im vremena da se razbistre. Moraju razumijeti duh ovog grada.