Vanja Lazić: 'Destruktivne' igračke za djecu

Vanja Lazić je mlada produkt-dizajnerica iz Zenice. Diplomirala je Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu sa drvenom didaktičkom igračkom za djecu na predmetu industrijsko oblikovanje, a trenutno je na master studiju sa sličnim projektom.

Radiosarajevo.ba: Zašto baš igračke?
Vanja Lazić: Zato što su djeca vrlo specifični klijenti, ako se uopće mogu nazvati klijentima. Djeca ne znaju dozirati stvari. Njima ili se nešto sviđa ili ne. Bilo mi je jako interesantno štose dešava da dizajneri jako često prave igračke samo za dizajnere, ne uzimajući u obzir da se dijete najviše igra sa kartonskom kutijom, naprimjer.

Zapravo je najveća radost djece glede igračaka raspakivanje, odnosno razvaljivanje u nekom smislu, a ostalo je pitanje da li ta destrukcija može biti korisna i da li se može usmjeriti u nekom korisnom i pozitivnom pravcu. U biti, te igračke su osnovni geometrijski oblici od drveta, gdje je sve izvučeno iz kocke, sa štapovima pomoću kojih se mogu spajati. Nema nečeg konkretnog što se može dobiti, odnosno nema krajnjeg cilja igre da se može sastaviti nešto poput papagaja i sl.

Super stvar je što sam ostvarila neku saradnju sa vrtićima gdje sam pratila reakcije djece. Na pitanja 'šta si to napravio' bili su odgovori poput 'to je ono unutra od vodokotlića'. Bilo je jako zanimljivo jer djeca uvijek mogu iznenaditi onim što mogu zamisliti, a njihova mašta uvijek ide dalje od naše te nisu ograničeni time može li se nešto izvesti ili ne može.

Upravo na tome ću se bazirati i na ovome master radu, gdje je cilj da prikupim drvene robote. To je jedna prilično čudna koncepcija, ali kod djece i to može. Cilj je da se od djece prvo prikupe crteži robota , a tako sam saznala i da ne postoje ženski roboti, ali da postoje mame-roboti i da svi roboti imaju kliješta. To ću pokušati inkorporirati u ono što je naša percepcija robota i napraviti nešto što će biti interaktivno , a njima omogućiti da ih rastavljaju, sastavljaju, prave nove i sl. To je pokušaj da se zatvori krug i da ih se navede da i uništavanjem stvaraju nešto novo. U čitavoj priči je jako bitno da se radi o drvetu, jer djeca prepoznaju da je to nešto prirodno.

Radiosarajevo.ba: Gdje si do sada izlagala?
Lazić:Moja prva izložba zapravo i nije bila moja, nego mi je rad uvršten u selekciju u Beogradu, u galeriji Sigmund, a tema je bila reciklaža papira i šta se može desiti sa tim papirom. Ja sam izlagala ogrlicu od papira iz koje je kasnije nastala i haljina. To je inače jedan segment čitave priča koja je inkorporirana u i ove igračke – iskorištavanje materijala. Jako puno toga se baca i nestaje, a da ti neki ostaci ili nešto što se može pronaći okolo u biti imaju u sebi veliki potencijal i da se mogu iskoristiti te da nema potreba za nekim supersoničnim materijalima i sl.

Nakon toga sam imala dvije izložbe samostalnih i zajedničkih radova sa kolegicom AmilomHrustić. Jedna je bila u prostorijama udruženja AlterArt u Travniku, a druga u okviru Noći teatra u BNP Zenica. Cilj tih izložbi je bio da se pokaže šta ljudi studiraju kada studiraju dizajn.

Mi smo se u toku svog školovanja jako često sretali sa onim 'šta ti zapravo studiraš?' i predrasudom da mi tamo samo nešto crtamo. Generalno je naša akademija jedna dosta zatvorena ustanova. Nažalost. Ovo je bio jedan od pokušaja da se izađe iz prostora akademije i pokaže ljudima da ono što nastane u toku školovanja i da se zaista nešto desilo u toku te četiri godine.

Radiosarajevo.ba: Jedna od tih izložbi zvala se Dijagnoza: Dizajnerice. Zašto baš dijagnoza?
Lazić: Zato što kada smo pristupile organizovanju te izložbe shvatile smo da postoji toliko stvari koje bismo željele da pokažemo ljudima. Željele smo da pokažemo sve aspekte u kojima dizajner mora razmišljati.  Tada smo shvatile da tu postoji milijardu pitanja, od 'kako ishoblati stolicu' do gomile nekih stvari sa kojima smo se susretali. Sve nam je to zvučao kao neka dijagnoza i shvatile smo da manje-više svi mi i imamo neku dijagnozu.

Radiosarajevo.ba: Bavila si se i proizvodnjom unikatnog nakita. O čemu se tu radilo?
Lazić: I tu je bila neka vrsta reciklaže, odnosno iskorištavanje materijala te smo doslovno išle po pilanama i mjestima gdje se mogu pronaći komadići drveta, koje smo zatim oblagale platnom, također recikliranim. To je nastalo čisto iz želje da se napravi nešto i van akademije, da bi zatim preraslo u nešto što je zaista bilo kolekcija nakita koja se legitimno prodavala. Čudno je kada vidiš nekoga da nosi nešto što si ti napravio. 

Radiosarajevo.ba: Zašto si prestala da baviš nakitom?
Lazić: Zato što to zahtijeva dosta vremena i angažmana, a uvijek je tu i problem granice između unikatnog i masovne proizvodnje, odnosno potražnje i unikatnog, a taj odnos kasnije postane čudan. Kada se nešto napravi 50 puta, mada je svaki put drugačije na svoj način, gubi smisao na duže staze. Radim još uvijek neke stvari, ali čisto iz svoje želje.

Radiosarajevo.ba: Baviš li se i nekim drugim vidovima umjetnosti?
Lazić: Trenutno dosta toga radim u grafičkom dizajnu, čisto zato što je za tim veća potražnja, nego za produkt-dizajnom. Problem je što nemamo produkcije, pa samim tim i nema za produkt-dizajnom, odnosno ljudi ne žele priznati da nema potrebe za produkt-dizajnerima. Nekako mi se sve ipak veže za dizajn. Istraživanje nekih drugih stvari koje su vizualno interesantne uvijek se pokuša provući kroz nešto što se zapravo radi.

Radiosarajevo.ba: Šta trenutno radiš?
Lazić: Trenutno sam koncentrisana na magistarski rad, a upravo sam završila rad na vizualnom identitetu za konferenciju TheWesternBalkans:Progress, Stagnation, or Regression?, koja je bila prilično političkog karaktera, ali je bilo interesantno pokušati i to. Jednostavno dođeš u neku fazu da dosta toga znaš i možeš uraditi, a meni je bio cilj da dosta toga probam kako bih znala gdje se mogu naći i kako funkcionišem u nekim drugim sredinama, rokovima i ostalim stvarima koje su sastavni dio te profesije.

Radiosarajevo.ba: Planiraš li se i u budućnosti baviti igračkama?
Lazić: Da, to mi je dosta interesantno područje za istraživanje, a ljudi često bježe od tog dijela jer tu nema nekog „foliranja“. Djeci nešto može da se sviđa ili ne sviđa. Ona ne znaju elaborirati da je to sa estetske strane ukusno, ali ... Ona će ili uzeti nešto i igrati se s tim ili neće. To je definitivno izazov koji je meni super. Želja mi je i da ostanem pri recikliranim materijalima, jer se dosta toga upropaštava i svakodnevno smatramo ogromne količine otpada. Smatram da se dosta toga može učiniti na tom području.