Upoznajte Samira i Mirzu - braću dimnjačare iz Sarajeva

Iako među omladinom ne postoji zainteresiranost za bavljenje dimnjačarskim zanatom, čije porijeklo, pretpostavlja se, treba tražiti u Italiji, dimnjačari su svojom pojavom uvijek bili zanimljivi ljudima 

Piše: Elma Zećo za Radiosarajevo.ba

Upravo ovakav dojam stekli su također braća Samir (29) i Mirza Ekmekčić (25) zbog kojih ljudi znaju da se uhvate za dugme na ulici, da dodirnu njihovu četku, ili samo kažu: “Evo, moje sreće”.

Očevim stazama

U jednom trenutku nakon završetka srednje škole, Samir - Elektrotehničke, a Mirza - Saobraćajne, odlučili su krenuti očevim stopama i prekvalifikacijom ući u posao dimnjačara. Zato danas imaju porodični obrt, čije se usluge traže i u drugim gradovima naše zemlje.

“Otac nam je pružio mogućnost da radimo s njim i da nas nauči zanatu. Prvi put sam se s poslom susreo sa 17 godina. Želio sam osjetiti kako je zaraditi svoj dinar. Otac me je drage volje pozvao u jednu kotlovnicu i objasnio šta moram uraditi. Nije bilo teško. Na početku je morao biti strožiji, da nije bio takav ne bismo mi ovako danas radili. Može nam vjerovati i ne mora razmišljati niti brinuti da li ćemo napraviti neku grešku kada izađemo na teren”, ispričao nam je Samir, koji svoje radne zadatke svakodnevno dijeli s mlađim bratom. 

Mirza je, kaže nam, mogao studirati, ali svjestan bh. stvarnosti iz praktičnih razloga na kraju se ipak odlučio početi raditi. Zajedno sa svojim bratom rado se prisjeća njihovog prvog velikog dimnjaka – vanjskog dimnjaka Vojne bolnice, koji su osvajali zajedničkim naporima.

“Penjući se na vrh dimnjaka visokog između 25 i 30 metara, mreža nam je bila ispod nogu, ali uprkos tome osjećali smo trnce kada bismo pogledali prema dolje”, iskreni su. 

Ipak, ako je dimnjačar dobro izučio zanat, smatraju, ne treba se bojati opasnosti.

“Najgora stvar koja nam se može desiti u poslu su snijeg na krovu i poledica, što može uzrokovati pad”, pojašnjava Mirza. 

Javašluk koji se mora zaustaviti 

Braća Ekmekčić smatraju da Sarajevu treba još stručnih dimnjačara. 

“Dimnjačari održavaju najviše 40 posto kotlovnica. Za 60 posto vrijedi: niti ih je briga, niti im može neko nešto. Svi te zovu kada im zapne. Kada je kotao u jako lošem stanju, onda vas zovu, obećavaju da ćete raditi redovno, dok se na tome sve završi i dotična osoba vas nikada više ne nazove. Neodržavanja kotlovnica također doprinose zagađenju grada.” 

Nadležne institucije svakako mogu, mišljenja su, uraditi mnogo toga. 

“Ljudi se trebaju obavezati na održavanje. Također je važno znati da postoje ljudi koji rade naš posao, a nisu ovlašteni. Doći će čovjek, uzeti 100 KM za angažman, jer njemu je dosta, neće posao pravilno uraditi, ali briga ga za sve to. Nalogodavcu radova je s druge strane samo bitno da dobije potvrdu da je urađeno čišćenje. Nije uredu ni da dimnjačari jedni drugima obaraju cijene, jer imamo jedinstven cjenovnik kojeg bismo se trebali svi pridržavati. Svako radi po svom. Valjda će biti bolje”, nadaju se.

Samir i Mirza ne sanjaju velike snove. Zadovoljni su svojim životima, i privatno i poslovno. Dok je stariji brat oženjen i ostvario se kao otac, mlađi je vjeren i uskoro planira uploviti u bračne vode. U svijetu zaluđenom lažnim veličinama, obojica uspijevaju ostati normalni i skromni u svojim zahtjevima, iako su spremni svaki dan mnogo raditi i napraviti veliki poduhvat.