Tvrtko Jakovina: Skupo smo platili raspad Jugoslavije (INTERVJU)

Razgovarao: Vuk Bačanović

Tvrtko Jakovina je historičar na katedri Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je krajem 2002. godine na temi iz hladnoratovske jugoslovenske historije. Doktorat je objavljen pod naslovom „Američki komunistički saveznik, Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države 1945-1955“. Knjiga je dobila Godišnju nagradu Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu za znanstvenu knjigu iz povijesti u području humanističkih znanosti. Zbog nekih tekstova i stavova o nedavnoj prošlosti, bio je predmet kritika desničarskih krugova. Sa Tvrtkom Jakovinom razgovarali smo povodom njegovog učešća u seminaru Hladni rat – prošlost, sadašnjost, budućnost održanom u Sarajevu, Konjicu i Mostaru

Nemoć vlasti nakon sredine osamdesetih

Radiosarajevo.ba: Gospodine Jakovina, u svojem ste izlaganju istakli da je dosadašnja historiografija unutarnju i spoljnu politiku SFRJ i suviše percipirala izvan šireg hladnoratovoskog konteksta.

Jakovina: Ja sam prije svega rekao da mi nikada nismo ili do nedavno rabili taj termin hladni rat, pa je povijest SFRJ ispadala iz tijeka tema koje su se obrađivale u svjetskoj historiografiji. I tu su svi koji su radili na prošlosti SFRJ radili medvjeđu uslugu historiografiji, jer smo kroz to pokazivali da ne shvaćamo osnovni smisao cijelog procesa, da to nije samo neki nebitni dio hladnoratovske povijesti, već vrlo važan dio te povijesti u kojoj je Jugoslavija igrala bitnu ulogu, koja je, opet, bila iznad uloge, koju bi ta zemlja imala u nekim drugim uslovima. Kao što je kazao Budimir Lončar, Jugoslavija je imala veliki ugled, još veći ugled je imala njena vanjska politika, a najprepoznatljiviji je bio Josip Broz Tito. Kada je Tita nestalo onda je ta vanjska politika, ranije vezana za njegov kabinet, bila prepuštena Predsjedništvu i drugim institucijama koje se sa njom ranije nisu, u tolikoj mjeri, bavile.

Radiosarajevo.ba: Na raspad Jugoslavije nakon Titove smrti se, u javnosti, uglavnom, gleda kao na trijumf latentnih nacionalizama. Međutim, ovaj raspada je zasigurno morao imati i neke druge, doslovno tehničke preduslove. Koji su to?

Jakovina: Imao sam sreće nedavno doći do građe koju je u Zagreb donio nekadašnji ministar vanjskih poslova član predsjedništva SFRJ Josip Vrhovec. On je skupio ogromno građu iz vremena dok je bio ministar vanjskih poslova i nešto manju dok je bio u Predsjedništvu. Građa o Predsjedništvu koja ide do konca 80-tih godina može biti ekskluzivna, jer je do sada neviđena. Iako nemamo svih transkripata, ono što je vidljivo iz Vrhovčevih zapisa, jeste da ste imali nevjerojatnu situaciju da oni iz tjedna u tjedan i mjeseca u mjesec konstatiraju jednu sveopću nemoć. „Mi ne možemo ovo postići.“, „Novine pišu krive podatke“. Često su se žalili na novine koje pišu laži, ali ni tome nisu mogli stati u kraj. Vrhovec se pitao što misliti o državnom suverenu koji dva mjeseca čeka mišljenje vrhovnog tužioca o tom pitanju. Imate, dakle, potpunu paralizu, osim što su bili potpuno precizni u definiranju problema. Od sredine osamdesetih, oni su ste toliko bavili pitanjem omladinskog tiska i pisanja bez odgovornosti, da ovo što se počelo događati devedesetih sa novinama, koje bez ikakve odgovornosti mogu blatiti ljude, nije ništa novo.

Drugi problem je da je Jugoslavija nakon Titove smrti mogla iskoristiti tu parolu „Poslije Tita Tito“ na drugačiji način. Oni su se držali i suviše kruto onoga što je Tito bio. Deset godina kasnije, u sasvim drugim okolnostima, ta formula nije mogla donositi rezultate. Jugoslavija je postala okoštala struktura. Vi ne možete očekivati da se kvalitetne veze uspostave kada mandati traju samo godinu dana. Milka Planinc mi je pričala da dok neko bude uveden u posao nije mogla uspostaviti kvalitetnu suradnju sa nekim čovjekom. Dakle, ustanove nisu funkcionirale, imali ste problem okoštalih političara koji često nisu bili dorasli svojim funkcijama. To je, dijelom bilo i zbog toga jer najbolji kadrovi iz republika nisu željeli prelaziti u institucije federacije. To nisu željeli, jer je baza i prije ustava iz 1974. bila u matičnoj republici.

U Hrvatskoj i Sloveniji plaće su u državnoj administraciji matičnih republika bile veće nego u federaciji, što je bio dodatni dekuražirajući motiv. Kada tome dodamo ekonomsku krizu, zaostajanje svih socijalističkih ekonomija od 1973. godine pa nadalje, potpunu nemogućnost da se nađe odgovor na to, potpunu nemogućnost da se promijeni ekonomski okvir, kada se te stvari zbroje, a doda se nacionalizam, koji je uvijek bio latentan, zatim i nestanak blokovske podjele, u kojoj je Jugoslavija činila bitan međunarodni faktor, raspad se morao dogoditi.

Poraz Istoka na informatičkom polju

Radiosarajevo.ba: Teza Manuela Castellsa glasi da je jedan od glavnih razloga propasti SSSR-a, izostanak informatičke revolucije i svih njenih posljedica. Koliko se to može primijeniti i na SFRJ?

Jakovina: U svim socijalističkim zemljama postojao je problem informatizacije. To je bio jedan od najbitnijih sektora u kojem je Istok izgubio trku sa Zapadom. Dok su stope privrednog rasta Istoka i Zapada bile približne, čak je nepostojanje demokracije moglo biti prihvatljivo, jer se povećavao životni standard i socijalna korist stanovništva. Kada je to prestalo, pojavili su se drugi problemi. Mislim da je puno veći problem bilo nenamjensko trošenje novca, odnosno taj sistem u kojem su se republike mogle zadužiti, a odgovorna je bila federacija, tako da nije bilo pravog saznanja gdje novac odlazi. Hrvatska i Slovenija su se, poznato, žalile na svoja davanja u nerazvijene krajeve, ali isto tako, istini za volju, moramo reći da su te dvije republike imale povlasticu uvoza sirovina iz drugih republika po najpovoljnijim cijenama.

U pogledu očuvanja Jugoslavije, sve realne stvari su bile moguće. Da li je bilo moguće sačuvati neki oblik federacije? Mogli smo biti konfederacija, mogli smo biti asimetrična federacija, mogli smo se raspasti bez rata i, kako je i bilo, u ratu. Sve su opcije postojale i donekle mogle biti realne, jer smo imali primjere da su se zemlje pod takvim obrascima raspadale.

Jugoslavija nije bila demokratska zemlja

Vjerovatno će neki ljudi reći da bi bili sretniji da se Jugoslavija nije raspala. Mi pri tome ne smijemo zaboraviti da Jugoslavija nije bila demokratska zemlja, da su mnogi bili nezadovoljni Jugoslavijom, da je imala vođe koji su, sasvim sigurno, bili dogovorno što se zemlja raspala. I oni koji su vodili jugoslavenske države pri raspadu, vladali su dugo nakon njenog raspada. Prema tome, odgovornost je na onim elitama koje su postojale u vrijeme Jugoslaviji. Da li je bilo bolje nekada? Ne bih se usudio reći. Ja nisam od onih koji liju krokodilske suze za Jugoslavijom, ali sasvim je sigurno da smo mi imali toliko skupo plaćenu cijenu raspada. Kada pogledate posjetu predsjednika Tadića Zagrebu, onda se zaista morate zapitati je li to sve bilo vrijedno života desetaka tisuća ljudi. Za Bosnu je taj broj nekoliko puta multipliciran, Srbija je doživjela katastrofu kada je u pitanju ideja o Velikoj Srbiji i njena ekonomska šteta je i danas nesaglediva. Slovenija će s druge strane sebi uskoro postaviti slično pitanje. Evo i zašto. Hrvatska uskoro ulazi u EU, završava s pregovorima 2011. Slovenija će tako izgubiti i tu poziciju ulaza u regiju Balkana, koju je jedno vrijeme nudila svijetu. Puno ljudi je bilo nezadovoljno Jugoslavijom, ali je puno ljudi nezadovoljno i danas.

radiosarajevo.ba