Tea Tulić: 'Užasavajuća lakoća' pisanja o smrti

"Nimalo mekoće u riječi satkanoj samo od suglasnika".

Kosa posvuda je fragmentarni roman prvijenac riječke književnice Tee Tulić, koji progovara o bolnoj i tjeskobnoj temi teške bolesti u najbližoj porodici. Tema bolesti i smrti majke ispričana je svedenim jezikom iz dječije perspektive, kroz odnose tri žene u porodici: majke, kćerke i none. Kratke autobiografske crtice, intimne sitnice iz porodične svakodnevice, sjećanja na djetinjstvo, ali i apsurdni napisi iz novina i harmsovski obrati s komičnim olakšanjem, sve je to stalo u ovu malu, veliku knjigu koja nas na drugačiji način, začinjen humorom i ironijom, suočava s iskustvom koje će malo sretnika izbjeći.

Knjiga Kosa posvuda osvojila nagradu Prozak, koju dodjeljuju Zarez i izdavačka kuća Algoritam, a objavljena je i u Srbiji, u izdavačkoj kući LOM. Dnevni list Vjesnik je roman svrstao u pet najboljih proznih ostvarenja u 2011.

Prije objavljivanja njene prve knjige, Tea je kratke priče objavljivala u književnim časopisima Ulaznica, Zarez i Slijepi putnik, a u riječkoj udruzi Katapult je organizovala i vodila književne večeri. S Teom smo razgovarali o počecima njenog pisanja, knjizi Kosa posvuda, autorima i autoricama koje čita...

Radiosarajevo.ba: Kako su izgledali Vaši književni počeci?

Tulić: Na početku se i nalazim. Sumnjiv mi je pojam karijere, previše zvuči kao nešto odvojeno od života. Kao nešto što ne razumijem dovoljno i ide mimo mene. Počeci pisanja su izgledali vjerojatno kao i kod nekih drugih. Pisala sam iz potrebe za izražavanjem, kreacijom, često se gubila u tome, rijetko ikome govorila o tome. Zatim sam se okružila ljudima koji pišu pa smo podijelili radost i muku. Onda sam postala malo manje nesigurna. Imala sam u planu pokušati objaviti jedno, a objavila sam drugo. Dobro je krenulo, osvojila sam nagradu, nisam morala tragati za izdavačem, sve se otvorilo. Bez sile, bez otpora. No, da bi došlo do toga, morala sam se naraditi i puno toga pročitati.

Previše je blebetanja

Radiosarajevo.ba: Prije romana prvijenca, objavljivali ste kratke priče u književnim časopisima, a Kosa posvuda je niz povezanih crtica. Da li Vam je (i zašto) kratka priča omiljena forma pisanja?

Tulić: Volim poeziju, a kratka forma "tolerira" poetičnost. Namjerno stavljam navodnike jer poezija više nema status koji je nekad imala i čini se da kod nekih stvara nelagodu ako se pojavljuje u prozi. Nemam problema s takvom nelagodom, volim kratku formu, što manje potrošenih, ubačenih riječi.  Puno toga se može reći s jednom, dvije rečenice. Općenito, previše je blebetanja, a gdje je to smetlište rečenica? Nema ga. Sve te rečenice stalno lebde oko nas, od njih nas boli glava.  

Radiosarajevo.ba: Iako ste uspjeli u tome da se distancirate od vlastitog iskustva i izbjegnete patetiku, Kosa posvuda bavi se izuzetno bolnom temom. Koliko Vam je pisanje (možda) pomoglo da se nosite sa bolešću i smrću majke?

Tulić: Pisanje mi nije pomoglo u tom smislu, nego me još više gurnulo u mrak. Odricala sam se sebe da bih to napravila. Razmišljala sam o književnosti, o umjetnosti dok sam stvarala, ne o svojoj bolesnoj majci. O njoj nisam smjela razmišljati. To je paradoks. Pisala sam o majci da ne mislim na nju. S njenom smrću sam se nosila na druge načine.

Pišući, naučila sam da je tanka granica između fikcije i stvarnosti, često i potpuno nevidljiva.

Radiosarajevo.ba: Na trenutke, crtice iz knjige Kosa posvuda čitaocu pruže i komično olakšanje, sasvim neočekivanu emociju kod ovakve teme. Kako Vam je uspjelo balansirati između teške teme, neminovne tjeskobe koju ona nosi i dojma "užasavajuće lakoće", kako ju je nazvao jedan kritičar, pa i humora?

Tulić: To je stvar niza pokušaja da sama sebi, a možda i nekom drugom, olakšam život, šaleći se na  račun života. Drugačije ne znam. Osim toga, humor me, kao posljedica života, ustvari rastužuje. Ne znam gdje je granica između tuge i sreće, kod mene se to isprepliće. U pokušaju skladnog suživota s tjeskobom, humor je neminovan. On nas razgolićuje, razvija kritičnost spram svega, a to je dobro. 

Radiosarajevo.ba: Knjiga je prepuna različitih smrti, ali ponovo s dozom humora. U jednom trenutku se pozivate i na Danila Harmsa, što navodi na zaključak o nepredvidivosti i apsurdnosti smrti.

Tulić: Život je taj koji je nepredvidiv i često apsurdan. Smrt samo na površini može biti apsurdna jer upravo životu kao takvom ipak daje smisao. Ta spoznaja nam pomaže da skinemo teret osobne važnosti sa sebe. Da živimo slobodnije od nas samih.

Odrastanje u matrijarhatu

Radiosarajevo.ba: U knjizi je akcenat stavljen na žene u porodici (majka, kćerka i nona), pri čemu je nona i stub porodice, a priča je gotovo u potpunosti ženska. S kojim ciljem su muškarci iz porodice zanemareni?

Tulić: Odgojena sam u svojevrsnom matrijarhatu, nesvjesna tog matrijarhata. Kad sam počela pisati knjigu, nisam ni sama shvaćala koliko je to prisutno, koliko sam nehotice to podarila i svom liku. Podsvijest je učinila svoje. Kasnije, kad sam to osvijestila, pomislila sam – hajde, nek ostane ovako. Zanimalo me što će to proizvesti. I, evo, proizvelo je pitanja. Možda i ponudilo jednu vizuru feminizma, u kojoj također postoje hijerarhija, nadmoć, uloge.  Ne volim ljude dijeliti na žene i muškarce. Ne volim izraz ženska proza. Pa izgleda da sam ovdje učinila upravo ono što ne volim. I to je na neki način oslobađajuće. I u umjetničko-aktivističkim feminističkim akcijama na ovim prostorima su muškarci često, možda isto nesvjesno, izostavljani kao aktivni sudionici, a to treba mijenjati.

Radiosarajevo.ba: Koliko su Vam nagrade za knjigu Kosa posvuda otvorile vrata književne scene u regionu?

Tulić: Nagrada Prozak je učinila svoje, došla je u puno ruku, pozvali su me na festival KROKODIL u Beogradu pa je sve nekud krenulo.  Izdavačka kuća LOM iz Beograda mi je objavila knjigu, u ediciji u kojoj se nalaze neki od mojih omiljenih pisaca. Tamo sam bila i u rezidenciji, na Kikinda Short-u, gostovala u Crnoj kući u Novom Sadu. Moje djelo ima publiku tamo. Ustvari, knjiga  više nije moja. Svačija je. Osjećaj je lijep.  

Radiosarajevo.ba: Koje autore i autorice čitate, kako oni utiču na Vaše pisanje?

Tulić: Puno je onih koji utječu na moj rad. Onih s kojima se preko njihovih djela svađam, slažem, bdijem nad njima. Volim čitati Cvetajevu, Brodskog, Mariëna, Pessou, Bernharda, Carvera, Dašu Drndić, Olju Savičević Ivančević... Ima ih. Više čitam nego što pišem. Ali nije samo književnost ona koja utječe, to čine i muzika, film, fotografija.  

Kad je u pitanju region, sa srpskom književnošću sam donekle upoznata, s bosanskohercegovačkom slabo. Ali sve će to kad tad stići pred jutarnju kavu, ručak ili večernji čaj. Cijenim umjetnost, manje tehniciranje. Umjetnost djeluje na suptilnoj razini, djeluje na našu podsvijest, ne nudi gotova rješenja.  I upravo zato što tako djeluje, moćna  je i prijeko potrebna. Jer korjenite promjene se događaju na finijim razinama. Tihim i nenametljivim. Nisam sklona djelima koja pokušavaju samo fotokopirati stvarnost. Stvarnost nije jedna i zadana. Rado čitam one koji su toga svjesni. Ima ih.

Pranje kose (priča iz knjige Kosa posvuda)

Želim da me pusti da joj pomognem oprati kosu. Sve mi je dala. Zadnjih deset kuna iz novčanika. Masažu tijekom onih dana. Mali grudnjak. Slatki mladi krumpir s batačićima. Cigarete. Ispričnicu za temperaturu trideset i sedam. Marelicu sa šlagom. Crnu olovku za oči. Nizozemsku. Kamilicu. Frizerku. Haljinu na Mickey Mousea. Sve mi je dala. Umjesto toga joj kažem:

-         Što si tako živčana?

Stojim nad njom i gledam njena posmrtna leđa. Ne da mi ni da je našamponiram. Sve i dalje radi sama. Samo joj treba svjedok.

Pusti me ad ti pomognem oprati kosu. Da ti operem šalicu. Nemoj pušiti. Ti si sad moje dijete.