Strana 212: Prva zbirka priča Almira Imširevića

Razgovarala: Tamara Zablocki

Almira Imširevića bh. javnost poznaje prvenstveno kao dramskog pisca, predavača na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, cijenjenog autora po čijim su dramama rađene predstave: Kad bi ovo bila predstava, Cirkus inferno, Igra plakanja, Mousefuckers. Almir Imširević prozaista je manje poznat, ili je makar bio, do nedavne promocije zbirke kratkih priča Strana 212.  

Priče ukoričene u knjigu koju je objavila izdavačka kuća Omnibus nastajale su godinama, kao postovi na istoimenom blogu. To su intimne ispovijesti, sjećanja iz djetinjstva, crtice iz posljednjeg rata u BiH, posvete ljudima sa margine, cijeli životi bogati sitnicama, nerijetko smješteni u tek petnaestak rečenica. Nenametljivi humor koji proizlazi iz samih opričanih života i mnoštvo referenci iz književnosti i filma čine ovu knjigu štivom za gotovo svakog čitaoca i čitateljku.

Radiosarajevo.ba: Svi Vas poznaju kao dramskog pisca i predavača na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti. Otkud i otkad proza?

Imširević: U vrijeme kada sam bio srednjoškolac, 1989. godine, poslao sam kratku priču na Konkurs radija OZON iz Beograda, a nekoliko mjeseci kasnije iz štampe je izašla knjiga. Tako mi je objavljena prva kratka priča. Posebno sam ponosan na činjenicu da je među članovima žirija bio i David Albahari. To da mi je on čitao rukopis doživljao sam već kao svojevrsnu nagradu. U istoj knjizi, prvi put, ako se ne varam, svoju priču objavio je i Aleksandar Hemon. Naslovnicu je uradio sjajni Igor Kordej. Sva ta imena čine to prvo pojavljivanje u prozi gotovo savršenim, zar ne? Mada, sama priča, da budem iskren, i nije bila takva. Kasnije, u doba studiranja Književnosti, objavio sam još nekoliko priča u sarajevskim časopisima, ali su bile dovoljno „male“ da ih skoro niko ne primjeti. Pozorište je došlo nakon toga.

Radiosarajevo.ba: U vrijeme kad ste počeli pisati blog već ste bili poznat dramski pisac. Blog obično bude prva forma koje se budući pisci uhvate, a Vi ste išli obrnutim redoslijedom. Šta Vas je nagovorilo na otvaranje bloga?

Imširević: Ko zna kojim bi redoslijedom krenulo mnoštvo onih pisaca rođenih prije pojave interrneta. Blog sam otvorio prije 4 godine, ali nisam siguran – zašto?  On je sjajno i jednostavno „oružje“,  i u ratu protiv izdavačkog siromaštva, glupo je ne upotrijebiti ga. Naravno, to nije pravi, ili bar ne prvi razlog. Usamljenost je, vjerovatno, iskreniji i ispravniji odgovor. Nadam se da je i dovoljno književni.

Radiosarajevo.ba: Šta Vam je, kao autoru, forma bloga pružila, za razliku od pisanja drama?

Imširević: Na prvi pogled se sigurno ne čini tako, ali ima između bloga i pozorišta nekoliko sličnosti. Važnost „publike“ je samo jedna od njih. Ono u čemu sam ja uživao jeste činjenica da ovaj put nisam trebao posrednika, ni reditelja ni glumce. Između mene i onih koji me čitaju – nema nikoga. Divan austerovski susret dvaju samoća.

Nervozni protivnici bloga najčešće kao „argument“ koriste anonimnost. Ona ih, valjda, plaši i uznemirava. A anonimnost, jasno je, sama po sebi, nije ni dobra ni loša. Ne želim objašnjavati i pravdati druge, ali ja uživam u siranovskoj anonimnosti, uživam u mraku Roksanina balkona i imam iskrene namjere. Pozorište me tjera da „šapućem“ drugome, da mu dopuštam da bude moj glas, a proza mi dozvoljava da se smjestim kraj tuđeg uha i istovremeno imam mnoštvo glasova.

Radiosarajevo.ba: Priče sa Strane 212 su vrlo intimne, kratke crtice u kojima su sazdani cijeli unutrašnji svjetovi stvarnih ljudi. Kako je bilo izaći iz anonimnosti i otkriti se prijateljima i ostatku publike?

Imširević: Za prijatelje i familiju ja nikada nisam ni bio skriven. Riskiramo da nevješti čitalac u takvoj anonimnosti prepozna dječiju igru skrivača, ali i igranje uloga kojim umorni bračni partneri osvježavaju seksualni život. Ni jedno ni drugo nisu moj izbor. Meni je naprosto, sada mi se tako čini, trebao dodatnih par očiju koji mi neće dopustiti da samozadovoljan lutam vlastitim pričama.

Trebam tuđe komentare, a blog vam dozvoljava upravo ono o čemu su neki stari veliki pisci sanjali – možete biti na istoj strani sa vlastitim čitaocem, pročitati njegov komentar... Nije neophodno da taj Neko bude „profesionalni čitač“, poznavalac književnosti, teoretičar. Iskrenost je, često, dovoljna. I bez bloga, bez interneta, uvijek sam tražio takve Čitače. Neki dan sam govorio o pokojnom ocu koji je sjedio iza mojih leđa dok sam pisao dramu Balkanski đavo sram. Mom prijatelju, Zoranu Ćatiću, svidjela se rečenica kako sam „drsko zamolio oca da izađe „. Otac je 14 godina mrtav i više mi ne izlazi iz sobe. Freudovi sljedbenici neka ne paniče. Sve je u redu.

Radiosarajevo.ba: Sjećanja iz djetinjstva, lične crtice iz doba rata, životne priče najrazličitijih likova, pune su živopisnih detalja, skoro paradigmi cijelih vjekova, kompletnih ličnih historija. Kako tolike i takve priče stanu u desetak-petnaest rečenica?

Imširević: Želim vjerovati da bi lijepa i dobra priča trebala ličiti na mađioničarski trik. Iskren gledalac/čitalac uživa u slici goluba ili novčića što nestaju iz malene kutije, ne razbija vlastiti užitak u pokušaju otkrivanja lažnog dna. Objašnjenja, tako često, donose tek nepotrebna razočaranja. (Ovaj odgovor je samo još jedan trik.)

Radiosarajevo.ba: Izgleda da u BiH ni renomiranim autorima nije lako naći izdavača. Kako je Strana 212 na kraju našla izdavača?

Imširević: Potraga za izdavačem je trajala skoro 3 godine. Rukopis je putovao na 11 adresa, u Hrvatsku, u Srbiju... onda se vratio kući i, opet zahvaljujući Zoranu Ćatiću, došao do ruku Nenada Veličkovića. On je čovjek koji pažljivo čita, vješto daje savjete i iskreno vjeruje u smisao izdavaštva. U knjigu je ušlo stotinjak priča sa bloga, oni u kojima usamljenost nije preovladala. Izbor je, naravno, prepušten meni, kao i sam „kroj“, a Veličković je pomogao oko „stavljanja dugmadi“ i pravljenja „nabora“.

Radiosarajevo.ba: Blog se pokazao veoma korisnim za brojne autore i autorice iz BiH (Lamija Grebo, Emina Bašić, Saudin Bećirević, a sad i Vi). Zašto, uprkos tome, njegova popularnost opada?

Imširević: Ne znam, nisam siguran da njegova popularnost opada. Uvijek imate mogućnost pročitati dva ili tri zanimljiva posta, prepoznati vješto iskovanu rečenicu, nasmješiti se pametnoj duhovitosti, zadiviti iskrenosti...Meni je to dovoljno.

Radiosarajevo.ba: Koje blogove na bh. servisu redovno čitate? Šta se tu može naći?

Imširević: Dva imena su redovno na mom monitoru – Vargas i Zijanćerka. Sintagma „dobri ljudi“ je mnogo važnija od sintagme „dobra književnost“. O svakoj znamo malo, nedovoljno, i sreća je kad prepoznamo vlastito neznanje. Blagodat je kad imamo mogućnost to znanje dopuniti. Među blogerima imam dosta prijatelja. Nisu to samo bijesni ljudi što psuju vlast, tračaju loše umjetnike, pozivaju na proteste. Njima se možete obratiti i kad ne znate kako pomoći djetetu sa upalom uha. Ja im se, evo opet, najiskrenije zahvaljujem.

Radiosarajevo.ba: Šta čitate, a šta pišete trenutno?

Imširević: Iznova čitam Carvera,  knjige Erlenda Lua, proučavam istoriju filma, a prije spavanja, zajedno sa kćerkom, uživam u ljubavi iz dječačkih dana, knjizi Harijeta uhoda. Pišem novi pozorišni tekst, a tema, budući likovi, skice zapleta, skriveni su u prethodno spomenutim naslovima.

Trik za oca Blama

Do svoje 27. godine, latinsku poslovicu koja kaže Nulla dies sine linea, prevodio sam pogrešno i tako pogrešnu - svakodnevno je primjenjivao.

Godine 1998. otac je bio u bolnici. U jednoj od zadnjih posjeta, dok su mama i brat stajali pored očeva kreveta, ja sam na hodniku pušenje cigarete prekidao razgovorom sa starim gospodinom u pidžami. Rekao mi je da je po zanimanju - mađioničar. (Osmjehnuo sam se zamišljajući crni cilindar na njegovoj glavi).

- Pokažite mi neki trik.

- Ne mogu sad.

- Nedostaje vam rekvizita?

- Ovdje? Ne. Nedostaje mi magija.

Onda sam izgovorio rečenicu zbog koje ću godinama kasnije osjećati... blam.

- Ja znam jedan... Jednim potezom mogu ovu sobu pretvoriti u pakao.

Mađioničar me gledao pogledom koji je govorio da je posve siguran da je meni mjesto u bolnici, na nekom drugom odjelu. Ipak, nisam se dao smesti. Umočio sam kažiprst u pepeljaru i povukao jednu liniju na natpisu što je stajao na vratima sobe u kojoj je bio i moj otac.

Naočigled zbunjenog starca pretvorio sam INTERNO u INFERNO.

(Danas se trudim da u pisanju nemam "liniju" viška...i ne polazi mi za rukom. Odustajem od trikova...bar za neko vrijeme.)