Sjećanje na prof. dr. Nerkeza Smailagića: Evropejac s islamskim srcem

"Svi se brinu za društvo, a ja se brinem za pojedinca – to je ono što me s Nerkezom povezuje".

Tako je u povodu smrti prof. dr. Nerkeza Smailagića zapisao čuveni hrvatski pjesnik, esejist, filozof, novinar i političar Vlado Gotovac, jedan od "najsjanijih hrvatskih govornika i veliki borac za samostalnu Hrvatsku".

Piše: Faruk Vele

Danas se navršavaju 37 godina od smrti dr. Smailagića, istaknutog bosanskohercegovačkog intelektualaca, uglednog univerzitetskog profesora, politologa, pravnika, novinara, kojeg je upravo pokojni Gotovac s pravom nazvao „Evropejcem islamskog srca“.

Iako se o Smailagiću, po kojem nosi naziv jedna ulica u Sarajevu, gotovo ne govori ni u rodnoj Bosni i Hercegovini, pa ni u Hrvatskoj, gdje je proveo najplodnije godine, njegova djela ostaju svjedočiti o intelektualnoj veličini jednog značajnog ovdašnjeg čovjeka. Nažalost, njegovo sveukupno djelo još uvijek očekuje revaloriziraciju, kako u Bosni, tako i u Hrvatskoj, i to je naglašeno u više navrata povodom prisjećanja na njegov život i rad.

Bogata biografija

Prof. dr. Nerkez Smailagić rođen je u Banjoj Luci 16. novembra 1927. godine. U rodnom gradu pohađao je i završio osnovnu i gimnaziju. Islamsko obrazovanje Smailagić je stekao u porodici, kao i u mektebima u Banjoj Luci. Kako je zapisao akademik Enes Karić, od ranih dana dječaštva je svojim talentom privukao pažnju okoline. 

"Nerkez je odmalehna bio veoma vrijedan, discipliniran, te nadasve inteligentan i odličan u svemu. Ako je trebalo ići u školu, on je bio najbolji đak, ako je trebalo igrati lopte, on je bio najbolji igrač, ako je trebalo učiti Ja'sin, on je i tu bio prvi", napisao je to u svojim sjećanjima o prof. dr. Nerkezu Smailagiću njegov rođak i drug iz djetinjstva akademik Muhamed Filipović (Muhamed Filipović „Pokušaj jedne duhovne biografije“, izd. „Avicena“, Sarajevo 1999.)

U Sarajevu se Smailagić upisao na Pravni fakultet, gdje je diplomirao 1951. godine. Iste godine je izabran na Pravnom fakultetu za asistenta na predmetu historija političkih doktrina. Tokom 1953. godine bio je pola godine na specijalizaciji u Francuskoj, a školske godine 1954/55. je izučavao područje moderne političke misli.

Krajem 1955. godine vratio se u Sarajevo gdje je na Pravnom fakultetu radio kao asistent sve do kraja 1956. godine. Zatim je izabran na Filozofskom fakultetu u Sarajevu za asistenta na predmetu Sociologija, gdje je ostao do kraja 1957. godine. 

Postavljen je za direktora Radničkog univerziteta u Sarajevu. Navedenu dužnost vrši do 31. maja 1959. godine. Od tada pa do 1. februara 1960 godine nije bio u radnom odnosu već se aktivno bavio prevođenjem sociološke literature. Od 1960. do 1962. zaposlen je kao službenik u raznim kulturnim ustanovama u Banjoj Luci, a potom odlazi u Zagreb. 

Hrvatska je, bilježi Vlado Gotovac, ušla u sudbinu Nerkeza Smailagića „kao činjenica slobode, kao činjenica pravde, kao savremena činjenica jedne civilizacije i njezinih perspektiva, zajedničkih svima onima, koji su na njihovoj raznolikosti zaposleni“.

Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, čiji je bio jedan od suosnivača, izabran je u oktobru 1962. godine za stalnog nastavnika na predmetu Historija političkih doktrina u zvanju predavača, a u septembru 1965. godine Nastavničko vijeće ga bira na poziciju nastavnika za isti predmet u zvanje višeg predavača. Zagrebačko sveučilište i grad Zagreb pružit će Nerkezu Smailagiću „sve ono što nije našao u tadašnjem Sarajevu i tadašnjoj Banjoj Luci“, a ponajprije veću slobodu rada i mišljenja. 

Smailagić je svoja glavna djela napisao i objavio upravo u Zagrebu, pa i ona o islamu, „kojima je dao trajan pečat u drugoj polovini XX stoljeća“.  Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Ljubljani 1976. godine. Od 1977. je bio viši znanstveni suradnik. Uz ostalo, proučavao je povijest političkih ideja te kulturu islama.  Autor je, prevoditelj i izdavač mnogobrojnih djela s područja pravno-političkih doktrina, filozofije, kulture, civilizacije, povijesti te islamistike, kojoj je dao osobit doprinos.

"Generacije studenata Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu sjećat će se profesora Smailagića kao briljantnog predavača, čija su predavanja rado i često posjećivali i studenti drugih fakulteta. U sjećanju svojih kolega, asistenata i profesora, ostat će kao čovjek svestranog obrazovanja i široke kulture, uvijek korektan i spreman za pomoć i suradnju. Osoblje fakulteta pamtit će ga kao čovjeka neponovljivog šarma i razumijevanja", piše „Politička misao“ u izdanju iz 1985. godine.  

Profesor Nerkez Smailagić je jedan od pionira političkih nauka u Hrvatskoj. Njegovi doprinosi ugrađeni su u prve nastavne planove i programe Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, kao prvog fakulteta političkih nauka u Hrvatskoj.

"Politologija za prof. Smailagića nije bila samo akademska disciplina, već i osvještavanje zajedničkog opstanka. Ethos zajednice nije bila samo njegova teorijska inspiracija, nego i način njegova života. Njegov je kategorički imperativ bio da se čovjek iskaže u svom bogatstvu ljudske autentičnosti. Tako shvaćen integritet ljudskog, samo je drugo ime za određenje čovjeka kao slobodnog bića. Jer, sloboda se, za prof. Smailagića, i sastoji u tome da čovjek svojim djelom, u beskraju mogućnosti, obogaćuje i razvija svoju ljudsku bit", piše "Politička misao", uz ostalo. 

Prevodio je sa francuskog, njemačkog, engleskog i talijanskog jezika. Preveo je značajna djela evropskih i svjetskih mislilaca i filozofa. Sva njegova djela i danas su veoma aktuelna. 

Smailagić i islam

Iz bogatog stvaralačkog opusa izdvajaju se najznačajnija djela: Politička vizija Dantea Aligijerija (1964), Historija političkih doktrina (I–II, 1970), Radnička klasa i radnička partija (1970), Klasična kultura Islama (I–II, 1973–76), Uvod u Kur'an i Leksikon islama (posmrtno, 1990)...

Inače, Smailagić je bio osnivač islamologije u Hrvatskoj. Njegova djela posvećena islamu imala su izniman odjek i u njegovoj Bosni i Hercegovini, gdje su i danas iznimno cijeljena i citirana.

Akademik Enes Karić posebno apostrofira „Smailagićevevu afirmacija univerzalnosti islama“. On smatra da Nerkez Smailagić u svojim djelima posvećenim islamu posebno afirmira univerzalnost islama. Islam je svjetski fenomen naprosto stoga što je sama svjetska povijest omogućena islamom, piše akademik Karić u referatu iznesenom u povodu 20-te godišnjice Smailagićev smrti.

Mnoge su stranice na kojima Smailagić govori o islamu kao „jedinstvenoj civilizaciji“, „jedinstvenoj inspiraciji“, „jedinstvenoj duhovnoj“, „perspektivi“, „jedinstveno orijentiranoj etici“,“jedinstvenom stilu života“.

"Nerkez Smailagić po prvi put u nas i u našem jeziku tematizira univerzalne aspekte islama tvrdeći da je fenomen islama 'potvrdio religioznu vjerodostojnost' koja je "apsolutno apsorbirala glavne stvaralačke snage" drevnih civilizacija i kultura onog što se, kako bi kazao Tomas Man, u 'dubokom zdencu prošlosti' zove Stari svijet. Grčka filozofija, babilonska astronomija i matematika, perzijska književnost, indijska samozatajnost, rimsko pravo..., sve je to, tvrdi Nerkez Smailagić, dobilo šansu opstanka u 'apsorpcionim snagama islama'. Našim studentima predstoji proučavanje Smailagićevih teorija o islamu kao 'kulturno-tvorački nastrojenoj' duhovnoj perspektivi i kao vjeri koja je bila tolerantna spram, kako on kaže, "sinkretističkih spojeva", navodi akademik Karić.

Magija islama, prema Smailagiću, počiva u tome što se u svakom "sinkretističkom spoju" izražava"originalno" i ne nestaje".

"Svjetski karakter islamske kulture i civilizacije je, prema Smailagiću, omogućio graditeljski prosperitet, mobilnost i puni procvat ljudi, naroda, dobara, sredstava, ideja, iskustava...  Ukratko, arhitektonski pejzaš islama iz sebe nije ekskomunicirao nikoga, ni kršćane, ni Jevreje, ni mage, ni hinduse, ni budiste... Niti je ekskomunicirao njihova vjerovanja, nazore, filozofije... Nerkez Smailagić je u svojim studijama i hrestomatijama o klasičnom islamu tragao za odgovorom na pitanje koliko savremeni svijet duguje islamu kao, kako on kaže, "jednoj velikoj kulturi na čijim osnovama su izrasli i žive toliki narodi". To je bio njegov zahtjev da se traga za sintezom. Ovaj naš skup danas potvrđuje taj Smailagićev zahtjev", konstatira akademik Karić.

Historija će zabilježiti Smailagića i kao jednog od ljudi koji su udarili temelje Islamskom teološkom fakultetu, odnosno današnjem Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, što je veoma respektabilna obrazovna ustanova, kako kod nas, tako i u svijetu.

Profesor Smailagić je, naime, bio dio Matičnog odbora koji je sastavio nastavni plan i program Islamskog teološkog fakulteta u kojem su bile „ličnosti iz dvije generacije bosanskih alima i intelektualaca, naučnici, mislioci, pisci, što su obilježili vrhove bošnjačke muslimanske učenosti i misaonosti“. 

Među osnivačima FIN-a

Prof. dr. Hilmo Neimarlija, član Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, bio je prvi asistent na Islamsko teološkom fakultetu, a danas cijenjenom Fakultetu islamskih nauka. Smailagić je bio među onima koji udarili temelje ovog fakulteta. 

Profesor Neimarlija kaže da je prepoznat visoki intelektualni status i trajni značaj doprinosa profesora Smailagića studiju vjerskog učenja i klasičnih kulturnih realizacija islama, kao što je poznat i cijenjen njegov temeljni, pionirski doprinos političkim studijima i nauci politike u južnoslavenskim prostorima. 

"Naime, poznato je, također, da je kao utemeljitelj katedre političkih doktrina na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka, prvom u Jugoslaviji, političkom odlukom isključen iz nastave nakon "Hrvatskog proljeća" ranih sedamdesetih godina. Manje, je međutim, poznato da je kao jedan od zaslužnih utemeljitelja Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, pet-šest godina kasnije, također političkom odlukom, bio spriječen da bude u njegovom nastavničkom zboru kao prvi profesor historije islamske kulture. Islamski teološki fakultet, danas Fakultet islamskih nauka, najznačajniji je projekat Islamske zajednice i najvrednije zajedničko dobro koje su ostvarili muslimani ovih prostora u drugoj polovici dvadesetog stoljeća", izjavio je Neimarlija ranije za zagrebački "Preporodov Journal".

Ipak, otkriva nam da je profesor Smailagić bio u najužem timu najistaknutijih alima i islamski angažiranih intelektualaca u bošnjačkom narodu, koji su učestvovali u razvijanju i realizaciji zamisli Fakulteta kao visokobrazovne islamske ustanove. 

Naime, bio je član komisije za izradu programa Fakulteta koja je brojala desetak članova i u kojoj su bili akademici Husein Đozo, Mehmed Begović i Hamdija Ćemerlić, polihistorik Muhamed Hadžijahić. 

"Glavne, najzahtjevnije uloge sastavljača nacrta programa imali su Husein Đozo, koji je sačinio sekciju vjerskih predmeta i Nerkez Smailagić, koji je sačinio sekciju svjetovnih disciplina. Kada je, međutim, došlo vrijeme imenovanja nastavničkog zbora Islamskog teološkog fakulteta bosanskohercegovačka partijska vlast je, koristeći neformalna sredstva pritiska na Islamsku zajednicu, onemogućila njegov profesorski angažman. Danas je nezahvalno nagađati o tome je li primarni motiv za takvu odluka sarajevskih vlasti bio u njihovoj političkoj vjernosti partijskom principu ili u pragmatičnom zaduživanju partijskih drugova u Zagrebu za neku buduću odluku s njihove strane o zagrebačkom onemogućavanju nekog intelektualca koji nije po volji drugova u Sarajevu. U svakom slučaju, odluka je bila nepravedna prema rahmetli Nerkezu Smailagiću i njegovim potencijalnim studentima, kao što je bila štetna po Islamski teološki fakultet i nauku kao nauku", rekao je profesor Neimarlija.

Zaista, pišući o "bosanskohercegovačkim intelektualnim migracijama", "Naši dani" tri godine poslije Smailagićeve smrti, negdje 1988. godine, pišu da se poznati profesor želio vratiti u glavni grad Bosne i Hercegovine. 

"Jedan od onih koji se želio vratiti bio je Nerkez Smailagić. Dok su trajale njegova zbitija u Sarajevu, preko Banjaluke do Zagreba, gdje sa Tomislavom Ladanom pokreče "Globus", dotle je u Sarajevu već bio završen raspored i njegov povratak značio bi remećenje ustajale biblijske tišine, i ravnoteže na političkoj klackalici. Posvećeni oci su u miru mogli gledati svoje sijede brade", zaključuju "Naši dani".

Kada je u pitanju Nerkez Smailagić, "uvijek dobro došli i poželjni gost kod Miroslava Krleže", za Nerkeza je njegov student, kasnije veliko novinarsko pero Veselko Tenžera (inače rodom iz našeg Prozora), priznao prof. dr. Dževadu Hodžiću da je "Nerkez najveći intelektualac kojeg sam ja upoznao u životu".

Hodžić je danas direktor Uprave za obrazovanje i nauku Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i kaže da je djelo Nerkeza Smailagića, u prvom  redu njegova Klasična kultura islama i Uvod u Kur'an, obilježilo njegovo razumijevanje islama u vrijeme kada je i sam studirao na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu. 

"Svoje najvjerodostojnije uvide u raskoš teološke, filozofske, etičke, pravne, književne i uopće kulturne tradicije islama dugujem u najvećoj mjeri djelu Nerkeza Smailagića. U desetljećima poslije kod nas su uslijedilo prošireno  teološko, hermeneutičko, filozofsko, istraživačko i prevodilačko sagledavanje različitih aspekata i značenje islama, ali u nekim bitnim pogledima i horizontima nismo otišli dalje od onoga što tako superiorno svojim sadržajem zacrtava Nerkezovo predstavljanje svih temeljnih kulturno-povijesnih planova univerzalne poruke islama. Zapravo, potpuno sam siguran da su djela Nerkeza Smailagića koja sam spomenuo, a njima treba pridodati još najmanje enciklopedijsko djelo "Leksikon islama" i njegov prijevod Corbenove "Historije islamske filozofije", i danas nezaobilazna za svako ozbiljno i intelektualno odgovorno bavljenje velikim brojem kompleksnih tema iz područja povijesti islamskog mišljenja, kulture i civilizacije", rekao je Hodžić ranije autoru ovih redaka. 

Čini mu se da danas u globalno nametnutoj žurbi, površnosti,  ideologizciji i svim mogućim metodičkim i epistemološkim postupcima simplifikacije - velike autore i mislioce, zahtjevna i složena djela, najčešće jednostavno zaobilazimo, bez volje da ih kreativno savladamo, jednostavno zaobilazimo. 

"Možda jednostavnije rečeno, nedorasli da izađemo na visinu takvih autora i djela, mi pribjegavamo taktici da ih prešutimo, da nađemo različite zaobilaznice populističke i pragmatične zaobilaznice do gotovih rješenja za sva pitanja. Takvim autorima i djelima, kakav je Nerkez Smailagić kakav je Fazlu Rahman, Muhamed Ikbal, kakav je bio naš Husein Đozo mi danas nemamo intelektualne odvažnosti da kažemo ni da ni ne. Ne mislim da kod takvih djela kakvo je djelo Nerkeza Smailagića treba ostati, ali sam uvjeren da dalje možemo ići samo ako ih ne zaobilazimo, ako ih ne prešućujemo, ako s njihovim idejama, razumije se, u kritičkom odnosu budemo razvijali dijalog", istakao je Hodžić.

Ono što je posebno bitno, prema akademiku Kariću, Smailagić je svojim djelima vraćao dostojanstvo islamskom nauku. 

"Prvi pogled na djela Nerkeza Smailagića, koja je napisao, preveo ili priredio s područja islamske leksikologije, kur'anskih studija, filozofije, kulture, civilizacije... čitatelju podaruje dojam veličine i opsežnosti. To pokazuje da se jedna od mnogobrojnih nakana Nerkeza Smailagića u radu na ovim djelima sastojala u vraćanju dostojanstva islamskim studijama kroz obnavljanje ne samo kvalitetnih klasičnih obrazaca u tretmanu islama, nego i posredstvom obnavljanja onog pukog kvantitativnog kad je posrijedi klasična islamska knjiga“, naveo je Karić, te dodao: 

„Nerkez Smailagić nas je svojim golemim knjigama podsjetio, u vremenima druge polovine XX stoljeća i u ovim prostorima, na strahopoštovanja vrijedne tomove učenih djela islamske klasike, koji su stoljećima uljepšavali svjetske biblioteke. Vraćajući islamskoj knjizi na ovim prostorima dostojanstvo, ne samo učenosti i stručnosti, već i opsežnosti, prinosi Nerkeza Smailagića su doista tako veliki da se nijednog autora s područja islamskih studija na Balkanu i u ovdašnjim jezicima s njime ne može usporediti". 

Smailagić i Hrvatsko proljeće

Profesor Smailagić "u Zagrebu je ostao upamćen kao musliman koji je kroz svoje djelovanje zagovarao reorganizaciju "Druge Jugoslavije", pri čemu bi Hrvatska i ostale države unutar Federacije dobile veći stepen autonomije". 

Zbog takvih stavova je Nerkez Smailagić stradao. To će postati dio njegovog usuda i njegove osobne drame.  Naime, ovaj ugledni intelektualac je imao značajnu ulogu u političkim gibanjima početkom sedamdesetih, znanim kao "Hrvatsko proljeće", čiji su pripadnici "tražili veća prava Hrvatske i ostalih država unutar Jugoslavije". 

Tada profesor na Fakultetu političkih znanosti Smailagić se aktivno uključio u rasprave o ustavnoj reformi ondašnje SFRJ, posebno o pitanjima suvereniteta i državnosti SR Hrvatske. 

Njegovi su članci na tu temu, objavljeni u "Hrvatskom tjedniku", koji je uređivao upravo Vlado Gotovac, naišli na izuzetan odjek. Smailagić je nakon sloma "Hrvatskog proljeća" dijelio sudbinu mnogih drugih aktera tog pokreta. Od zatvora, u kojem će završiti i Vlado Gotovac, spasila ga je samo intervencija tadašnjeg kolege prof. dr. Dušana Bilandžića. Međutim, doživio je ozbiljne političke sankcije. Njegova univerzitetska karijera je završena, ali i praktički onemogućena javna djelatnost. 

"Čuvajući svoje bliske, uvijek je pokušavao sam izdržati svoj slučaj. Bio je to za njega princip, koji ni ljubav ne izuzima. Nikad ga nisam čuo da govori s mržnjom, s osvetoljubivošću: te strasti nisu sušile njegovu lucidnost. Nije se predavao osjećajima koji pustoše, koji ponižavaju čovjeka: Nije vjerovao u djelo, koje je moguće samo bez duše, u moć koja je moguća samo bez slobode, u svijet koji je moguć samo bez osobe", pisao je Gotovac.

Prema Gotovcu, Nerkez Smailagić nije gubio samopouzdanje ni u najvećim nedoumicama, "uvjeren da se sudbina zbiva neminovno tako, da nam otvara oblasti rada za našu veličinu, za našu radost i za našu nesreću" 

"...Znao je da Bog tragedijom dariva samo pravog čovjeka. Njegov fatalizam bio je živo jedinstvo bezbrižnosti i pouzdanosti, vjere i uživanja, tajanstva i nedužnosti. – A u svemu je uvijek bilo neke nekonvencionalnosti, nekog po malo precioznog kaprica, ekstravagancije, neke diskretne namještenosti, igre … nečeg nestvarnog, izmišljenog i lakog – i opet, opet hedonističkog. On je uvijek htio biti osobit, u sporu s banalnošću, odbijajući prostaštvo. Izabrao je svoj lik i gradio ga uporno, nikad bez određene sjete, nikad bez nostalgične ironije. Bio je Europejac s islamskim srcem", konstatirao je Gotovac.

Ispunjen život

Kao što smo vidjeli, ondašnji dekan Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, historičar Dušan Bilandžić založio se za Smailagića, te on nije uhapšen tokom "Hrvatskog proljeća". Ipak, iako je Nerkeza Smailagića smatrao izuzetnim stručnjakom iz svoje oblasti i iako su bili kolege, Bilandžiću je bilo naređeno iz državnog vrha da ga isključi iz nastave i da mu se onemogući pristup studentima. 

"Za Nerkeza je bilo rečeno da ne može predavati, ne smije mu se dozvoliti kontakt sa studentima; i nas dva onda raspravljamo kako da to riješimo; a moram ga zadržati jer je kapacitet. Mi se dogovorimo da formiramo jedan centar na fakultetu koji bi imao projekte da prikuplja analize, ono što se suverenije i relevantno događa iz oblasti teorije u cijelome svijetu. I onda je on imenovan za direktora tog centra. Imao je pod sobom biblioteku i ostale potrebne stvari da bude direktor tog centra. Tako sam ja nekako uspio, da tako kažem, tog kapaciteta zadržati na Fakultetu. To nije nikakva moja velika zasluga jer čovjek je sam po sebi stvarno kapacitet, ali eto, jesam spriječio da ode s Fakulteta", zapisao je o ovom Bilandžić.

Također, Jozo Ivičević, historičar i pravnik te jedan od urednika Hrvatskog tjednika, zapisao je kako je Nerkez Smailagić nakon udara na “Hrvatsko proljeće” došao na "indeks zabranjenih ljudi u Jugoslaviji, izgubio je status univerzitetskog predavača te je u profesionalnoj izoliranosti ostao sve do svoje smrti". 

Nadalje, on je naveo da su za to prvobitno krivi Smailagićevi programski tekstovi Hrvatski ustav i Društvena potreba i duhovni identitet, objavljeni u Hrvatskom tjedniku, "u kojima on direktno promiče ideje individualizma, a kritizira sve oblike grubog kolektivizma na kojima se zasnivalo tadašnje jugoslavensko društvo". 

Nerkez Smailagić, zaključuje prof. dr. Hilmo Neimarlija, nije doživio starost, umro je u pedesetosmoj godini, "ali je proživio rijetko plodonosan, otmjen i ispunjen život". 

"A živio je tako što je sam sebi postavljao najviše, najplemenitije egzistencijalne zahtjeve i što je te zahtjeve ispunjavao na najvišem stupnju uvjerljivosti i besprijekornosti. Bio je osoba jedinstvene prijemčivosti za sve objave vrijednog i sve vrste lijepog, intelektualac koji je kreirao i realizirao više životno jedinstvo mišljenja, osjećanja i čina, dostojanstvenik kulturne tradicije islama i građanske kulture Evrope u oskudno doba politike i u okolnostima u kojima su te velike teme civilizacije politički tretirane i ograničavane. I u sve što je činio, u čemu je učestvovao, u sve je unosio gospodsku osjetljivost i dignitet", zaključuje Neimarlija.