Šestoaprilska za BoStrance: Tim Clancy i Jim Marshall govore za Radiosarajevo.ba
Zvanično je - Jim Marshall i Tim Clancy dobitnici su grupne Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva.
Iako tvrde da ne znaju ko ih je zapravo nominirao, već dobro poznati BoStranci slažu se – to je za njih ogromna čast.
Razgovarala: Sanja Šabanadžović, Radiosarajevo.ba
„Divan je to kompliment za nas, očito imamo mnogo prijatelja. Mnogo govori činjenica da je znak prepoznavanja došao iz Sarajeva, pogotovo kada znamo da naše matične vlade nisu ni obratile pažnju na nas.
Mislili smo da je razlog naš rad u poplavljenim područjima, ali na stranici piše da je to zbog "pozitivne promocije i poboljšanja imidža Sarajeva", kaže za Radiosarajevo.ba Jim Marshall, fotograf, aktivista...
Upravo smo se s Jimom Marshallom i Timom Clancyjem susreli jednog martovskog jutra. Nakon nekoliko mjeseci u Floridi, Tim se vratio u BiH, stoga je to bio i prvi njihov susret od decembra.
A ako ste se zapitali otkud baš ta riječ BoStranac, naši zanimljivi sagovornici će vam pojasniti.
„Jim je skovao tu riječ i meni je dozvolio da uđem u taj klub BoStranaca“, šali se Tim Clancy, pisac prvog poslijeratnog turističkog vodiča kroz BiH, stručnjak za održivi razvoj i ekološki aktivista, ali i veliki zaljubljenik naše zemlje.
„Ne osjećam se Bosancem, a ni Škotom. Tu sam nešto između. Nisam nešto naročito oduševljen ni patriotizmom, pa je biti BoStranac nešto što mi zaista odgovara.
Bliži smo Sarajevu i Bosni. Tu smo oženjeni, tu imamo djecu, živimo. Nismo se mnogo promijenili – bili smo mladi, ljevičari i idealisti. Sad smo stari, ljevičari i idealisti“, dodaje Jim.
Kada su prošle godine zbog katastrofalnih poplava hiljade ljudi ostale bez svojih domova, nisu dvojili ni sekunde. Razlog zbog kojeg su se posvetili pružanju pomoći leži u činjenici da nisu tip ljudi koji mogu "ne činiti ništa".
„Da smo takvi, nijedan od nas dvojice ne bi isprva ni došao u BiH. Jednostavno smo otišli. Nismo htjeli sjediti u Sarajevu i pričati o tome, već smo ušli u džipove i otišli. Naša stručnost i iskustvo oko vođenja projekata, raspoređivanja resursa bile su od koristi. Instinktivno smo znali kome treba pomoći, šta su prioriteti.
Sve je urađeno putem društvenih mreža. A najveću pomoć smo dobili od ljudi iz dijaspore. Dijaspora je fantastična. Navikli smo da krivimo sve, dijasporu, političare, Dodika... svi smo krivi osim nas samih. Bilo je lijepo pokazati ljudima koliko su se dijasporci pokazali u najtežim trenucima. I fotografije su tu pomogle. Nekako smo uklopili Timovu vještinu pisanja i moje fotografije da pokažemo ljudima kako je to ozbiljna situacija.
A BiH koja je poznata kao zemlja s 'najviše vlasti' na svijetu, kad su poplave počele, kao da je nije bilo nikako. Prilikom dolaska u Papratnicu bili smo i ponosni i ljuti. Ponosni što smo tu, ljuti što smo prvi tu, a ne vlasti. To je presmiješno, da dva tipa u džipu čine ono što trebaju oni koji imaju takve resurse“, pojašnjava Jim.
Ipak, pozitivna nit u svemu je jedna dobro poznata činjenica - Bosanci i Hercegovci u teškim vremenima uvijek pokazuju najbolju stranu sebe. U to su se uvjerili i naši sagovornici.
„Nivo solidarnosti je zaista bio inspirativan. Kako je vlast isparila, tako su se rastopile i granice koje razdvajaju ljude. Ljudi su evakuirani iz Šamca u FBiH, dolazili su rafteri iz Bihaća u Doboj, iz Foče u Maglaj... Nije bilo nijedne loše situacije, koja se u normalnim okolnostima događa. Političari bi trebali učiti od njih i shvatiti da ljudi ne žele biti podijeljeni.
Jedan od svijetlih primjera bio je Domaljevac. Vlasti su tamo izdale upozorenja pred poplave, odmah evakuirali, identificirali rizik od plavljenja Doma zdravlja, pa su ga prebacili u zgradu općine...
Kad smo željeli napraviti plan evakuacije u Žepču, u Općini bi nam rekli da je Kanton nadležan, u Kantonu Općina... bukvalno smo morali ići kroz sve slojeve vlasti do Vijeća ministara. To je apsurdno kada govorite o hitnoj evakuaciji. Previše je slojeva i ovaj put je praktično prikazano kako ovakav sistem ne može funkcionirati. Ok, niko ne zna šta je rješenje problema ove zemlje, ali ovakav sistem sigurno nije jer ne funkcionira“, vjeruje Jim, koji tvrdi kako ih često pitaju "zašto i sami ne uđu u politiku".
On to kategorično odbija jer zna da može postići mnogo više van političkog sistema, nego unutar njega, upravo zato što je disfunkcionalan.
Obojica su došli u BiH za vrijeme rata kao humanitarni radnici na tri sedmice. Sedmice su postali mjeseci, a potom su ostali, oženili se Bosankama, dobili djecu... A kako su se upoznali Amerikanac Tim i Škotlanđanin Jim?
„Bilo je to u istočnom Mostaru tokom zime 1994. godine. Obojica smo imali dugu kosu. Ja sam radio za nevladinu organizaciju koja je rasporedila bolnicu u istočnom Mostaru. Stigao sam u istočni Mostar na ljeto 1993. godine i bio sam tamo skoro tokom cijele opsade.
Jim je stigao u Mostar na jesen 1994. godine i uspostavio projekt za mlade Mladi most koji je podrazumijevao sportske, kulturne i edukativne programe za djecu i tinejdžere s uništenih ulica u njihovim zajednicama.
Bile su to male nevladine organizacije s malo resursa pa smo se skupa držali. Jedni su imali kamione, drugi naftu, treći skladišta... THW, njemačka državna organizacija je tako jednom odlučila da će 'preko noći' izgraditi krovove na kućama u istočnom Mostaru, pa su nas angažirali kao volontere da dostavljamo materijale.
Mislili smo da smo odrasli tada, ali bili smo još mladi – 24 godine, drugi su imali čak i 18, pa smo se zbližili i zbog druženja, osjećaja sigurnosti. Tada nije bilo vremena da budete uplašeni. Bili smo možda glupi i naivni, ali ne uplašeni.
Iako su bili mladi i neustrašivi, njihove porodice su tada smatrale da su - poludjeli.
„Nisu bili nimalo sretni. Ali u isto vrijeme, kad sam bio dijete 1970-ih godina, tada je bilo mnogo starih ljudi iz ulice koji su bili u ratu i borili se za antifašističke ideale.
Edinburgh je mali grad. Iako je Škotska izolirana, bile su tu dvije dobrotvorne organizacije koje su pomagale BiH, a ja sam volontirao za njih. Tako sam dobio šansu da dođem na tri sedmice.
Nije me bilo strah prvih nekoliko mjeseci, dok nisam došao u Sarajevo. A onda sam vidio strašnu stvar – neko je ubijen. Tada sam shvatio gdje se nalazim. Bio sam uplašen na čudan način, navečer bih se pokrio po nogama da mi noge budu sigurne od gelera, kao, to će mi pomoći. Mozak se poigrava s vama, tjera vas na čudne stvari.
Sjećam se kada su mediji objavili kako je na Igmanu ubijen dvadesetpetogodišnji humanitarac iz Škotske, ali nisu objavili njegovo ime. Moji roditelji su dobrih nekoliko dana mislili da sam mrtav“, priča Jim.
Za njih je rat završio – čudno. Tačnije, za njih cinične i vrlo kritične koji nisu vjerovali da je za uspostavu mira potrebno toliko trupa i još toliko komplikacija. Kad je bilo gotovo, osjetili su se dezorijentirano.
No, nastavili su s radom. I s vremenom im je postalo mnogo lakše raditi s ljudima iz BiH, nego sa strancima. Ljudi oko njih su bili puni nade, energije, mislili su da će biti bolje.
Nakon nekoliko godina, Tim je već osjetio kako mu je potreban predah.
„Putovao sam i tako otkrio drugu stranu BiH, svu ljepotu njene prirode. To je dovelo do osnivanja Green Visionsa, jer stranci uopće nisu imali dobro mišljenje o BiH. Stoga sam htio da promoviram njene ljepote, pravio vodiče, organizirao turističke ture... na promociji BiH radimo i danas.
Nakon Green Visionsa, mnogo sam radio na turističkim i okolišnim projektima i s međunarodnom zajednicom, i s lokalnim vlastima. S vremenom smo kreirali seriju vodiča za putovanja 'Don't Miss Sarajevo' i 'Don't Miss Herzegovina'.
Proteklih godina sam se fokusirao na razvoj i promociju staze Terra Dinarica (mega staze koja se proteže od Albanije do Slovenije i obuhvata veći dio BiH) za čiji razvoj i promociju je potrebno mnogo vremena i pažnje.
Moj prijatelj Kenan Muftić i ja smo odlučili osnovati NVO Terra Dinarica koji se bavi izazovima zaštite okoliša i održivog razvoja rutom Via Dinarice. Nakon poplava, prirodna reakcija bila je da pružimo pomoć poplavljenima područjima poput Šamca i Zavidovića“, govori Tim.
U postratnom periodu, renomirani umjetnički fotograf Jim Marshall je prevladao svoju „dezorijentaciju“ i implementirao brojne projekte za mlade.
„Od nedavno smo uključili i projekt pomoći za poplavljena područja kroz moju organizaciju 'Pozitivna igra'. Pružili smo i tehničku podršku projektima fokusiranim na pomoći izbjeglicama i raseljenim licima, rodnu jednakost, socijalnu inkluziju i razvoj društvenih zajednica.
Jedan sam od osnivača Fondacije za zaštitu historijskog naslijeđa čiji je cilj da digitalizira građu historijskih arhiva u BiH i brojnih kulturnih i historijskih institucija. Volontiram u Historijskom muzeju BiH, bavim se umjetničkom fotografijom (moja deseta izložba bit će otvorena u sarajevskom Public Roomu/Evergreen Galeriji četvrtog aprila ove godine).
Iako radimo dosta stvari odvojeno, Tim i ja surađujemo čim dobijemo priliku i često se savjetujemo oko posla kojim se bavimo“, tvrdi on.
A nakon dvadeset i kusur godina, koliko već borave u našoj zemlji, pitanje je da li osjećaju da su se u nekom smislu – promijenili?
„Sarajevo vas drži skromnim.
Slovenci kažu, da imaju Oscara, od toga bi napravili milione. Ivo Andrić dobio Nobela, ostali kažu mah... Nije loše dobiti pažnju, ako je možete iskoristiti za nešto bitno. Ako dobivamo pažnju zbog svoje pozitivnosti, nemamo problema s tim, jer previše političara dobiva pažnju zbog svoje negativnosti.
Koliko god nas ovo mjesto izluđuje i koliko god je lakše biti negativan i gledati sve crno, sigurno je bolje ostati pozitivan i gledati stvari s vedrije strane. Sarajevu nisu potrebne još dvije osobe koje će biti negativne, pesimistične i govoriti kako ništa ne valja.
Mi se razlikujemo, ali se trudimo biti konstruktivni, pozitivni, optimistični i malo sarkastični“, zaključuju naši sagovornici.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.