Senka Marić, dobitnica nagrade 'Meša Selimović': Okruženi smo fašizmom svih vrsta

U Narodnom pozorištu Tuzla upriličena je ceremonija dodjele nagrade "Meša Selimović" za najbolji roman objavljen u 2018. na govornom prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Razgovarao: Faruk Vele

Odluku o najboljem romanu donijeli su Mile Stojić, predsjednik žirija, te Faruk Šehić, Andrej Nikolaidis, Robert Perišić i Vladimir Arsenić.

Predsjednik žirija Mile Stojić saopćio je kako je roman autorice Senke Marić 'Kintsugi tijela' pobjednik 9. književnih susreta Cum grano salis koji su održani u Tuzli.

Značajno priznanje

Ovo je veliko priznaje za književnicu iz Mostara, a čestitke već stižu sa svih meridijana.

O velikom priznanju, nastanku romana 'Kintsugi tijela', Meši Selimoviću, ženskoj književnosti, životu u Bosni i Hercegovini, Povorci ponosa u Sarajevu, odlascima mladih, te novim projektima Senka Marić govori za portal Radiosarajevo.ba.

Senki Marić nagrada "Meša Selimović" za najbolji roman objavljen u 2018.

Radiosarajevo.ba: Kakvi su utisci nakon što ste primili značajno priznanje koja nosi ime velikana bh. književnosti Meše Selimovića?

Marić: Naravno da mi znači jako puno. Ovo je velika i važna nagrada, iz mnogih razloga. Ako ostavim postrani ove lične, koji se podrazumijevaju i o kojima ne trebam govoriti, mislim da je važnost ove nagrade i u tome što je regionalna, ali ne u smislu koliko ona dobija publike, nego u smislu da u Tuzli rade nešto netipično u ovom vremenu u kojem mi sada živimo.

A to je da osnovna ideja ustvari jeste povezivanje i zbližavanje cijele regije. A u vremenu u kojem živimo, gdje smo okruženi fašizmima svih vrsta, to je zaista vrijedno hvale. Iz tog razloga mi nagrada ima dodatnu vrijednost.

Dodatno je to da nagrada nosi ime Meše Selimovića, dakle pisca za kojeg sam ja, kao vjerovatno i cjelokupna moja generacija, bila jako vezana u tim nekim ozbiljnijim čitanjima.

Znači, proteklih dana sam govorila o svemu ovome i onda sam razmišljala da se nekako u mojoj školi svijet podijelio na nas koji smo više voljeli Mešu Selimovića i one koji su više voljeli Ivu Andrića. Nesumnjivo da se radi o dva vrhunska pisca.

Ono o čemu ja govorim je ta neka vrsta poetike kao osjećanje svijeta, i Selimović je uvijek bio nešto što je meni blisko. Tako da i u intimnom smislu se tu zaokružuje neka važnost za mene.

Radiosarajevo.ba: Koliko je teško bilo napisati ovo djelo koje je satkano od Vaše osobne drame, dakle bolesti, koliko je intimno bilo potresno pisati ovoj temi?

Marić: Začuđujuće, zaista ne. Objašnjenje za to je vrlo jednostavno. Dakle, ja nisam krenula u pisanje ovog romana s namjerom da ispričam svoju priču u smislu da bih dobila neki terapeutski učinak kroz taj cijeli proces.

Razlog je bio književne prirode. Ako za trenutak ostavimo samu temu, meni je bilo bitno da uzmem nešto što je materijal, što ja intimno dobro poznajem, možda iz nebitnog razloga, a ovaj se pokazao bitnim u mom životu, kako, dakle, da ja od nečeg što je zaista velika tema i dosta rizična u književnom smislu, napišem roman.

Postojao je stalno taj rizik od te ucjene temom. Kao da je dovoljno reći: 'Eto ja sam imala rak'. A onda to postaje i teško i dobro i važno.

Naravno da je važno pričati o tome, ali se intimno ne osjećam obaveznom da postavljam neke stvari na svoje mjesto u kontekstu cijele priče o karcinomima. Naravno da mi je važno da to sve kao treba, da postoji osviještenost. Ali razlog zbog kojeg sam ja ušla u cijelu tu priču jeste to da sam željela da se bavim književnošću. Što sam htjela da problem kako se ta tema uspješno prenosi u književnost, kako ona uspješno funkcioniše unutar književnosti, unutar romana kao književne forme. Sve što ono što dolazi naknadno je dodatni bonus.

Najjednostavnije rečeno, ja sam se bavila književnošću, a ne bolešću. Bolest je bila moja privatna stvar i ja sama se privatno borila protiv nje na različite načine. Pisanje romana nije bio jedan od tih načina na koji sam ja izlazila na kraj sa stvarima koje su se desile u mom životu.

Ženska književnost

Radiosarajevo.ba: Nagrada nosi ime Meše Selimovića. Vi ste kazali koliko Vam njegova književnost znači. Kako gledate pokušaje osporavanja i nacionalističkih i ideoloških čitanja Selimovićevog djela?

Marić: To je totalna budalaština... Raspravljanje o važnosti Meše Selimovića kao pisca - ne mogu da nađem pravu riječ koja bi opisala besmislenost jedne takve logike.

Nekako mi se čini neumjesnim da mi iz jednog kratkog vremenskog trenutka sudimo o djelu koje postoji puno duže i koje je utjecalo na generacije ljudi, na kraju krajeva mi danas i dalje pričamo o Meši.

Sada ideološko uključivanje u cijelu priču o književnosti, ne znam, ne bih o tome... Nisam živjela s Mešom, ne znam šta je mislio, ne znam kakav je bio privatno čovjek, ono što sigurno znam jeste da su njegovi romani, posebno ako govorimo o 'Tvrđavi' i 'Dervišu' apsolutno savršena književna djela.

Radiosarajevo.ba: Predsjednik Žirija nagrade 'Meša Selimović', pjesnik Mile Stojić je prilikom uručenja nagrade kazao je da misli kako dolazi neko izuzetno uzbudljivo vrijeme po pitanju književnosti koje pišu žene. Koliko je značajna uloga žena u književnosti kod nas?

Marić: Za mene je to jako važno. Ja, pored toga što pišem, uređujem jedan internetski portal za književnost Strane.ba koji je regionalan.

Zahvaljujući njemu u mogućnosti sam da onako iz prve ruke pratim šta se dešava u književnosti u cijeloj regiji. Ono čemu svjedočim pri tome jeste da je sve više dobre književnosti koju pišu žene.

Mislim da je to izuzetno važno, a meni intimno je vrlo bitno, jer je to jedan od dodatnih razloga zbog kojeg sam ja pisala ovaj roman.

Bilo mi je važno ispričati ovu priču i napisati ovaj roman opet ne da bih rekla nekome da sam ja imala karcinom, nego zato što mislim da u književnosti generalno ta naša, da je uslovno nazovem, ženska strana svijeta zaista - nije dovoljno opisana.

Mislim da u tom kontekstu sada kada žene jasnije i glasnije dolaze do vlastitog glasa, kada osjećaju da slobodnije govore o svim onim stvarima koje se obično drže zatvorene u naše intimne prostore, mislim da je to vrlo uzbudljivo, što će se sigurno odraziti u književnom polju kao jedan korpus vrlo dobrih i interesantnih tekstova.

Radiosarajevo.ba: Koliko kultura u ovim vremenima može biti integrativni faktor, faktor povezivanja ljudi?

Marić: Mislim da može biti, da mora biti i da je kultura jedna do dvije ključne stvari koje utjeruju na klimu cijelog društva. S jedne strane imamo, da tako kažem, tu dnevnu politiku, a s druge strane imamo kulturu. 

Kultura nikada neće biti zanemariva u stvaranju identiteta jedne društvene zajednice. I što mi koji se bavimo kulturom na razne načine budemo više svjesni utjecaja i polja koje nam se otvara kao prostor u koje možemo da radimo dobre stvari, to će sve više donositi bolje rezultate.

Da se vratim na početak, važno je što je Tuzla kao grad prepoznala vrijednost takvog razmišljanja. Mislim da se radi o jedino regionalnoj nagradi za roman. Ako ne jedinoj, onda jedinoj koja funkcioniše kao relevantna.

Novi roman

Radiosarajevo.ba: Važne su okolnosti u kojima jedan pisac djeluje. Kako u tom smislu, kako vidite BiH i region danas u cijeloj tvoj kakofoniji i ludilu nacionalističkih prepucavanja i poruka zbog koji, uz ostalo, odlaze desetine hiljada naših mladih ljudi?

Marić: Prilično mi je teško odgovoriti na to pitanje. Ali hajde, recimo, ovako da kažem. Nakon jučerašnjih događaja u Sarajevu, to sve vidim puno bolje.

Mislim da smo svi imali strijepnje i strahove kako će Povorka proći u Sarajevu. Ali ono što se jučer odigralo u tom gradu mislim da je nama svima koji razmišljamo vratilo malo nade i u život i u zemlju u kojoj živimo, i mogućnost boljeg i drugačijeg. Kako će se stvari odvijati to niko ne može predvidjeti. Činjenica je da djeca odlaze.

Kada dođe do moje djece, ja ne znam, iskreno, ni da li bih ih željela spriječiti u tome. Jako je teško praviti prognoze, ali, recimo, kada bih sve što mislim i osjećam sabrala u to da se zaista nadam ćemo u svemu prestati biti ovako podijeljeni, razdvojeni, da će neke važne ljudske vrijednosti početi da igraju veću ulogu u našim životima.

Na to se može utjecati na različite načine. Evo govorili smo o kulturi, ali mislim da je najvažniji korak onaj koji svako od nas uradi za sebe, u svom uskom krugu i u odnosima samog sebe prema drugom.

Možda utopistički razmišljam, ali ta stepenica je ustvari, preuzimanje odgovornosti.

Kada u svom malom krugu odlučiš da odbaciš strah i izložiš se, prihvatiš drugog i drugačijeg, te ideš putem razumijevanja, a ne osuđivanja, u tome bi moglo biti nade za nas.

Jučer na toj divnoj Povorci, u tom savršenom danu, se pokazalo da ima još uvijek nešto od nas i da nismo toliko za odbaciti.

Radiosarajevo.ba: Šta novo pripremate? Na pomolu je, čini mi se, nova knjiga poezije?

Marić: Ta zbirka poezije je gotova. Ona bi trebala da izađe tokom naredne godine, opet u izdanju Buybooka. Buybook je moja prva kuća i tu se osjećam kao u svom drugom domu. Izuzetno sam im zahvalna jer su prepoznali potencijal mog romana u rukopisu i što su mi dali prostor u kome se na različite načine u tome što sam ja pisala može početi ozbiljno govoriti. 

Trenutno radim na jednom drugom romanu. Opet je to jedna ženska tema, meni izuzetno važna na različite načine. Ovaj put kroz neke generacijske načine pokušavam da govorim o položaju žene u našem društvu.