Sarajevo, grade, vrijeme je: Još čekamo na ulicu Mirze Delibašića

Sarajevo - grad kojeg su voljeli svi, podario nam je brojne velikane, a ipak jedna od najvećih asocijacija na grad podno Trebevića je Mirza Delibašić - Kinđe i njegova najveća ljubav Košarkaški klub Bosna Sarajevo.

Mirza Delibašić u Sarajevo je došao iz Tuzle u kojoj je rođen devetog januara kao sin Dude i Izeta, a majka Duda ga je s pet godina upisala na balet. Vjerovatno su ti sati provedeni na baletu, gdje je bio jedini dječak imali utjecaja na savršenu eleganciju kakvu je Mirza imao pod obručima.

Bio je Mirza prvak već sa 14 godina, ali ne košarkaški. Kinđe je sa 14 godina postao pionirski prvak Jugoslavije u tenisu. Reket je ostavio kada je sin nekog funkcionera umjesto njega dobio nagradno putovanje u Čehoslovačku.

Nakon toga okrenuo se košarci, a vrlo brzo u tuzlanskoj Slobodi primjetio ga je Košarkaški klub Partizan. U Beogradu je ostao samo 40 dana, a u Tuzlu ga je vratila samoća. Uslijedio je novi pokušaj, ovaj put desitancija je bila Sarajevo. Od prvog dana kada je došao u Sarajevo osjetio se "kao kod kuće".

"Imao sam utisak da sam se u njemu rodio, da znam svaku ulicu, svakog čovjeka - Sarajevo je bila moja sudbina."

Bila i ostala sve do smrti tog osmog decembra 2001. godine. Otišli su u razmaku od pola godine, jedan za drugim, velikani grada Sarajeva i veliki prijatelji Mirza, Davorin i Daca.

Mirza je u Sarajevu ostao i kada je bilo najteže. Uzalud ga je supruga molila da napusti grad na Miljacki, uzaludni su bili i pozivi iz Madrida Corbalana i Brabendera.

"Tada Slavica (Mirzina supruga)  prvi put spominje riječ Odlazak. Tiho je izgovara, kao da je i ona ne želi čuti. Mirzini prijatelji i dalje šalju poruke: da izađe iz grada smrti sa Slavicom i Dankom, dok su još svi na broju. Posebno oni Španjolci, oni se nisu mogli pomiriti da njihov 'El Monstruo" tako nestane.

-Nisam ni pomislio na to. Gdje ću, u pi**u materinu? Zar da odem, pa da mi djeci govore da sam bio izdajnik, da ostanu bez domovine?! Nije bilo teorije!
- Kako si reagirao kad je Slavica prvi put spomenula tu mogućnost?
- Samo sam je pogledao krvnički!
- To je bilo sve?!
- Što sam trebao: održati govor o tome?!", izjavio je Mirza za knjigu Svjetla za daljine - Slobodana Đanija Đurasovića.

Kako se Sarajevo odužilo Mirzi? 

Obično ga se sjetimo devetog januara i osmog decembra, na godišnjice njegovog rođenja i smrti. U dvorani koja nosi njegovo ime košarka se igra rijetko, njegova Bosna godinama tavori u prosječnosti. Zaboravili smo Kinđeta, zaboravili prave vrijednosti.

Najveći kojeg smo imali ni 16 godina nakon smrti nema svoju ulicu.

Sarajevo, grade, vrijeme je. Još uvijek čekamo na ulicu Mirze Delibašića.