Razlikujem se samo u načinu govora

Uspješan može biti svako ko ustraje u svom radu. Jedan od onih koji se mora truditi više od ostalih, a da bi bio kao ostali, jeste i Abdulkerim Ljevaković, gluhi student sa Akedemije likovnih umjetnosti.

Njemu su još kao dječaku nagrade na likovnim takmičenjima dale poticaj da nastavi put ka umjetnosti, od čega ni do danas nije odustao.

Piše: Alma Mujanović, manjine.ba

Abdulkerim Ljevaković je jedan od rijetkih, a uspješnih studenata sa slušnim oštećenjem koji ne odustaje od svojih ciljeva.

Akademiju Likovnih Umjetnosti obično upiše mali broj studenata, i to samo onih sa visokim ocjenama. Dvadesetogodišnji Abdulkerim, zajedno sa trojicom kolega, pohađa odsjek kiparstva.

Stepen oštećenja sluha mu je veoma visok, tako da mu ni razni slušni aparati koje je koristio nisu pomagali da čuje. Tako je nada u jedno od pet ljudskih čula ostala zatvorena. Međutim, Abdulkerimu je to dalo podsticaj da se još više trudi za svoj cilj.

Jedna od najznačajnijih stigla je iz Japana sa Kanagavske bijenalne Svjetske dječije likovne izložbe. Tu je učestvovalo preko 38 hiljada radova iz cijelog svijeta, a abdulkerimov rad  je ušao među 500 najboljih te je i zaslužno  primio pohvalu o dostignuću.

Dok se školovao u osnovnoj školi Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju, otkrio je talenat za umjetnost i likovno stvaralaštvo. Svoj prvi uspjeh je postigao u četvrtom razredu osnovne škole, a od tada se nižu priznanja i nagrade.

U osmom razredu je zauzeo prvo mjesto na izložbi likovnih radova u kategoriji od V do VIII razreda učenika osnovnih škola na području Kantona Sarajeva.  Još jedno važno priznanje jeste priznanje za Učenika generacije osnovne škole Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju.

Sve to mu je davalo samopouzdanje i vjeru u sebe da može i želi pokazati ono što zna. Shvatio je da je umjetnost njegov put za veliki korak i dalje školovanje.  Uz podršku svojih roditelja donio je odluku da želi upisati srednju Umjetničku školu.

Međutim, nas je zanimalo na koji način ga je okruženje prihvatilo.

O odnosu sa svojim profesorima, Abdulkerim navodi da nije imao nikakvih problema. Često se služio najlakšim načinom komunikacije – pismeno i bio je uveliko zadovoljan, naročito zbog onih koji su imali strpljenja i volje da odvoje više vremena za njega.  Tokom svog srednjoškolskog obrazovanja, on je uživao crtati, razvijati tehnike oblikovanja glinom, raditi u bakru i učiti historiju umjetnosti.

Mladi nisu navikli komunicirati sa drugačijima

Međutim, čujući srednjoškolci  se nisu trudili zapaziti Abdulkerimove želje – da komunicira sa njima.

O razgovoru sa njima kaže: "Kada ih pitam  o čemu pričaju, najčešće odgovaraju da nije bitno. Tada se često pitam, kako onda, da im se pridružim kada ne znam šta pričaju? Ako ih zamolim da mi nešto kažu, odgovarali bi vrlo kratko na moja pitanja, ali to nije pomagalo da im se priključim u druženju."

Osjećao bih se lakše da sam imao pored sebe makar jednog učenika koji ima problema sa sluhom kao i ja.

Najveći razlog takvog odnosa jeste što njegovi vršnjaci nisu navikli  komunicirati sa osobama koje su drugačije od njih.

Nije teško pokušati - odvojite dio svog  vremena i strpljenja, potrudite se razumjeti govor gluhog dječaka, to je kao govor stranca koji posjeti naš grad sa vjerom da će ga svi podržati i razumjeti kao da je kod svoje kuće.

O želji za komunikacijom Abdulkerim dodaje i svoje bitne razloge: "Volim pričati da bih se opustio, ljepše je i lakše znati nego ne znati. Bilo je vršnjaka koji su bez problema razgovarali sa mnom, ali zbog njihovih navika da komuniciraju sa čujućim osobama, bio sam rijetko u njihovom društvu. Sa njima sam se ponekad osjećao kao da sam u tuđem svijetu. Ipak sam bio jedini gluhi srednjoškolac među čujućim vršnjacima. Osjećao bih se lakše da sam imao pored sebe makar jednog učenika koji ima problema sa sluhom kao i ja."

Ali, vrijeme čini svoje a i ovaj mladić nije nikada odustajao od svojih ciljeva. Imao je profesoricu Elmu Agić-Šobot koja mu je pomagala da se polako navikava na novo okruženje i kojoj se sada ovim putem beskrajno zahvaljuje.

Po završetku Srednje Umjetničke škole dobio je povelju Vladimir Vojnović za najtalentiranijeg učenika, a u Povelji se navodi  da se dodjeljuje za najzreliji kreativni izraz. 

Plan - Akademija Likovnih Umjetnosti.

Zanimljivo da je  novo okruženje u kojem se Abdulkerim našao zahtijevalo manje napora za ostvarivanje komunkacije među kolegama i profesorima. 

Kao što su snovi mnogih umjetnika svijeta veliki, tako i ovaj dvadesetogodišnjak  planira samostalnu izložbu kojom bi mogao pokazati vrijednosti svojih djela. Nada se a će postati član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. 

"Čini mi se da se ovdje osjećam ljepše nego u srednjoj školi. Imam kolege sa kojima se družim više nego sa srednjoškolcima ranije što mi donosi pozitivnu energiju. Predavanja pratim redovno, a profesore mogu dovoljno dobro razumjeti. Moji planovi su da se još više trudim i radim, da bih postigao što bolje i uspješnije obrazovanje", kaže nam iskreno student.

S obzirom da je u julskom roku očistio prvu godinu, može se zaključiti da Abdulkerim spada među uspješnije studente na Akademiji.

On je sa svojim trudom i naporom mnogo postigao, ali i podrška je ta koja mu je pomogla da napreduje.

"Najviše podrške sam imao od svoje mame, mada mi i podrške drugih ljudi iz moje okolino mnogo znače",  zaključio je Abdulkerim.