Priča o limunu, trčanju i Sarajevu pod opsadom: Sjećate li se Nurije?
Jedna od stvari u Sarajevu je da svaka ulica, mahala i zgrada imaju svoje priče. Ispričane, neispričane, one koje su urbane legende ili historijske činjenice.
Sarajevo ima i brojne priče o ljudima, simbolima grada koji su na sebi svojstven način Sarajlijama i Sarajkama pružale mogućnost da od njih stvaraju legende koje će ostati generacijama koje dolaze.
Jedna od takvih priča jeste priča o Nuriji.
Preporuka za čitanje | "Dodir časne sestre" Gojka Berića – knjiga koja osvaja
Nurija Pecikoza nije bio superheroj, neko ko je uradio ogromne stvari za čovječanstvo, nije imao sposobnost letenja ili promijenio svijet i donio trajni mir.
Ali u toku opsade Sarajeva, u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine, postao je i ostao simbolom otpora građana i građanki prema uslovima u gradu. Davao im je elan za život, otpor i snagu.
Nurija je tada, u šorcu trčao ulicama Sarajeva, zimi ili ljeti, pod granatama i snajperom, a u ustima je skoro pa uvijek imao limun. Mnogi stanovnici i stanovnice Sarajeva pitale su se odakle mu limun, u gradu pod opsadom, gdje je humanitarna pomoć bila oskudna.
Nurija je, poput lika iz ratnog stripa Bosmana, jurio i najopasnijim ulicama Sarajeva koje su snajperi sa obližnjih brda držali na nišanu 24 sata dnevno.
Među stanovnicima i stanovnicama Sarajeva počela je anegdota "Stavi limun u usta i trči, neće ti ništa biti", a na pitanje zašto je trčao sa limunom u ustima, Nurija bi govorio da čovjek treba biti u stalnom kontaktu sa vitaminima. Nurija je poznat i po svojim izjavama, gdje je govorio da "ja da nemam ovog limuna u ustima odavno bih poludio". Druga misao je glasila "Kako neću biti paranoičan kad me svi proganjaju?"
Nurija nije trčao zbog straha, gladi, zime ili pucanja po Sarajevu. Nurija je trčao jer mu se trči, sa svojim psom Mariofilom, limunom, peharom i duhom.
Duhom Sarajeva koji o(p)staje kao historija ili stvarnost za sve nas za koje je Nurija trčao u ratu.
Nurija Pecikoza umro je 2. jula 2021. godine, a svoje zadnje godine života proveo je u domu "Nahorevo".
"Mi ga zovemo Maratonac. On je prije rata bio normalan čovjek, trči sa limunom i trofejom. Bio je u situaciji da se izlaže opasnosti na opasnim mjestima, ali on ne shvata, on samo trči."
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.