Početak filma 'Književnost uzvraća udarac 4'...

Boris Lalić koji je prošle godine objavio svoj prvi roman 100%, karakterističan, ako ništa po tome što je štampan i distribuiran u “vlastitom aranžmanu”, nedavno je objavio novu knjigu Jacki's on the road again. Opet u „vlastitom aranžmanu“.

Lalićev književni prvijenac, roman naslova 100%, a podnaslova Prvi roman malograđanskog irealizma i seksne fantastike ikad, štampan je i uvezan u kopirnici, vlastitim sredstvima u okviru “osobnopersonalnog” izdavačkog brenda Elektra Mačkica roto pres.

Taj roman, na neki način, govori o svojevrsnom autorovom razračunavanju s prošlošću.

Obogaćen osiromašenim “književnim” govorom roman je na tragu “odražavanja“ današnje sarajevske realnosti, zbog čega ne čudi to da roman obiluje “psovkama, pretvaranjem, ulagivanjem, laganjem, švaleranjem, šupljiranjem”.

Recimo, odrednica “seksna fantastika”, a ne seksualna, izabrana jer je “to loš izgovor seksualne fantastike, pošto svako radi na svoj način kako hoće, želi i smatra... Izabrao sam da to uradim na svoj način kako mi se sviđa, što je, u suštini, taj malograđanski irealizam, zapravo“, kazao je Lalić prilikom predstavljanja svog prvog romana za magazin Dani.

Lalić tu nije stao. Nedavno je objavio novu knjigu, Jacki's on the road again, koju „distribuira“ na njemu svojstven način – snalaženjem na sve moguće načine.

Zatečen „na mjestu izvršenja djela“ (ispred Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje prolaznicima nudi svoj „proizvod“ op.a.) Lalić je našao vremena i da „progovori koju“ za Radiosarajevo.ba.

Razgovarao: Dejan Mocnaj, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Ako neko slučajno ovih dana bude hodao lijevom obalom rijeke koja protiče kroz Sarajevo i ugleda lika koji prodaje knjigu naslova Jackie's on the road again... Šta bi mu taj lik zapravo prodavao?

Boris Lalić: Taj lik bi mu prodavao humorističke pripovijetke na temu domaće svakodnevnice, rafinirane tako da je iz njih izbačeno sve ono o čemu inače mediji crno pišu. Knjižica je to jedna vesela, sa četiri priče od kojih je svaka zasebna cjelina, a zajednički im je stil kojim su napisane – takozvani malograđanski irealizam, što bi trebalo predstavljati parodiju na pravac u književnosti kog zovu i građanski realizam. Drugim riječima, svakodnevnica iz neke druge perspektive; kao što mediji dodaju u svaku istinu svojim đavolskim nečastivim stilom crnilo, pesimizam i jad, stvarajući i razvijajući u stanovništvu bolestan strah od bližnjeg, tako se u malograđanskom irealizmu pretjeruje kao da je sve u najboljem redu, a uz račun da će se s tim kod stanovništva masovno povećati interes za bližnjeg i da je ovo početak filma “Književnost uzvraća udarac 4”. Osim toga, kad bi neko imao volje, snage i živaca da sasluša do kraja, lik je ubijeđen da se ponaša etički ispravno, bez sakrivanja istine i u skladu sa svojim profesionalnim društvenim zadatkom koji ima kao komparativista.

Radiosarajevo.ba: Hmm, knjižica je možda vesela, ali... Ona izlazi za, recimo to tako, zanimljiv „lejbl“. I to već druga. To je neki izrazito samoinicijativni put u neki književni svijet. Šta se tu zapravo dešava?

Boris Lalić: Otvoren da budem, mislim kako je bolje po mene ako to budem radio sve sam. Situacija je takva kakva je, za kulturu nema para pošto ljudima koji upravljaju to ne treba, a kapitalizam je uzeo maha u izdavaštvu, nema valjda tih subvencija više, pa se sad samo profit gleda. Tako sam se postavio i sam prije nego sam krenuo sprovoditi misao u djelo. Shvatio sam da je kako za mene, tako i za moje čitatelje, najjeftinije ako to budem radio sam, naravno, uz pomoć pravih prijatelja koji pomažu od srca, a ne iz materijalnog interesa (rad zbog materijalnog interesa = sfušerena roba; direktori, plaćajte plate 3000, ne plaćajte videonazor, niste filmske zvijezde). Krenuo sam iz fotokopirnice s romanom 100%, koji je u nešto više ili manje od šest-sedam-osam mjeseci doživio da bude rasturen u pet stotina primjeraka. To me ohrabrilo da nastavim dalje i omogućilo mi na mnoge načine da drugo izdanje odštampam u štampariji, pa iako je amaterski rad u pitanju, ispalo je to opremljeno sasvim solidno i ljupko, usudiću se reći da ne zaostaje na izgled i dodir za aktuelnim izdanjima profesionalnih izdavača.

Radiosarajevo.ba: Stojiš ovdje često. S knjigama. Ima li interesa za malograđanski irealizam... Ima li možda ljudi koji su kupili knjigu, pročitali je, rekli ovakva je-onakva je?

Boris Lalić: Reakcija ima, pa iako je nezahvalno govoriti sam o sebi, moram reći da su mi ljudi javljali uglavnom pozitivne kritike, a gledam i po reakcijama ljudi, većina se ako ništa bar nasmije ili namigne. Dosta ljudi mi je reklo da se nasmijalo knjizi, a meni to i jeste prvi cilj, s obzirom da pišem sve o našoj situaciji, o kojoj se ustaljeno priča kao o beznadežnoj, očajnoj, katastrofalnoj itd.  pa mi onda drago ako sam u stanju pokazati kako u svemu tome ima i komičnog koliko hoćeš. Treba se smijati stvarnosti, inače odoše živci, ode zdravlje, ode sve.

Radiosarajevo.ba: Radiš li samo „lokalno“ ili možda koristiš i ove nove medije za komunikaciju s potencijalnom publikom? Postoje li čitaoci izvan Sarajeva?

Boris Lalić: Koristim se novim medijima koliko god mogu, sve vrijeme koje provedem na Facebooku, provedem ga pričajući o Elektra Mačkici i njenim izdanjima. Zna se da je danas sva raja na internetu, a kako sam ja ovo pisao i pravio za raju, onda moram i ja da budem na internetu i da preko njega javljam raji da ima i ta mogućnost. Mislim da knjizi uopšteno treba marketing sav mogući i da je knjiga roba kao i svaka druga, uz malo truda i marketinga razvije se potreba kod stanovništva, dakle moguće je zaraziti sve ljude čitanjem, a ja to pokušavam u okviru svojih mogućnosti. Od tih mogućnosti, dosadašnje iskustvo je pokazalo da najbolje ide prodaja uživo i da se ljudi najviše zainteresuju kad im moja malenkost priđe i ponudi im svoju robu. Velika prednost moja u tome jeste što sam sve sam radio i što mi je puno srce za te knjige, tako da sam stalno nadahnut u smislu lijepih riječi, pa onda ljudi stanu malo, saslušaju, vide da je knjiga ozbiljno urađena, da ima 210 strana, da je crtež na koricama lijep i da nagovještava svašta, i tako se i odluče da pazare. Ima i dosta kupaca koji kupuju knjigu zbog moje mladosti i načina rada, a ima i onih koji to obave hladno, brzo i bez riječi, sve su to dobri ljudi.

Radiosarajevo.ba: Način pisanja, tematike, sleng… Da li si možda razmišljao o „starijoj čitalačkoj publici“, nekom, nazovimo ga, generacijskom jazu? Odnosno, koliko je ono što se „tretira“ u malograđanskom irealizamu strogo vezano za današnje vrijeme… Ili je to sve, zapravo, priča koja traje i koja će trajati?

Boris Lalić: Pošto imam klasične uzore, volim vjerovati da je to što pišem podesno za čitanje svim uzrastima, izuzev mlađih maloljetnika. Ono što mene zanima jeste istina, a vjerujem da je istina dovoljno zanimljiva sama po sebi i da bi je svako volio znati. Zbog toga u izrazu volim da miješam moderni ulični govor koji se može čuti u današnjem Sarajevu i lijepi jezik iz klasične literature, pošto su to moje dvije istine. Istina je da sam odrastao i da živim u malograđanskoj sredini, od te istine ne mogu i ne želim da bježim, ali istina je i da više vjerujem onome što pročitam u knjigama, nego šta mi ljudi kažu, to mi je ta druga istina, možemo reći i privatna, iako je sve to iz opšte poznatih djela. Zapravo kad ovako razmislim, čitav taj stil možda izlazi iz toga što pokušavam da pišem prozu od svojih najvećih mana i vrlina, računajući da je istina na sredini i da je sigurno neću promašiti ako budem pristupao sa dva svoja kraja istovremeno.

Radiosarajevo.ba: Ostavio bih mogućnost da kažeš još nešto što bi imao potrebu da kažeš, a možda nisi bio upitan.

Boris Lalić: Imam potrebu da kažem kako mislim da sam sve ovo s Elektra Mačkicom uspio prije svega jer sam čitao u drugim knjigama kako može i kako treba da se to radi pa da bude pravo. Znanje je moć najveća, kad čovjek zna šta će i kako će, ostaje mu još samo da to i uradi kao gospodin čovjek, a ne kao životinja u kavezu da čeka neće li ga ko upotrijebiti za neku svoju tačku ili za prljavi posao. Još moram da istaknem kako se više ne osjećam beznačajno i bez svrhe na svijetu otkako ovo radim, a jedna od pozitivnih promjena koje sam primijetio na sebi jeste da sam postao ravnodušan prema kladionicama, nestala sklonost kao da je nije nikad ni bilo. Moram se natjerati da odigram listić, eto dokle me zaposlenost samostalna dovela.