Nusret ef. Abdibegović: BiH je nadživjela dželate, budimo pokretači svjetla

Činiti dobro i nadati se dobru, kaže u bajramskom intervjuu za Radiosarajevo.ba direktor Uprave za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice mr. Nusret-ef. Abdibegović u kojem govori o Kruban-bajramu, proslavama najvećeg muslimanskog blagdana i važnim porukama koje valja iščitati u današnjici.

Razgovarao: Faruk Vele

Radiosarajevo.ba: Uvaženi ef. Abdibegović, Kurban-bajram je vrijeme prisjećanja na žrtvu i odricanje. Koje poruke s toga u aktuelnom kontekstu moramo imati na umu?

"U odgovoru na Vaše pitanje, moramo se povezati u našem duhovnom smislu, duhovog uzdizanja, vertikalnog pogleda i horizontalnog kretanja i susreta. U Bajramu, kada je Ramazanski bajram u pitanju, mi imamo taj napor kojim osvjetljavamo nutrinu svojim postom i približavamo se Gospodaru svjetova. A u blagdanu kojeg mi definiramo kao Kruban-bajarm, povezujemo nekoliko niti za koje vezan ljudski život. To su dan Hadža, dan Arefata, dan kurbana, dan tekbira i dan susreta čovjeka sa čovjekom.

Odlazak naših hadžija na Arefat, ustvari je susret sa mjestom sa kog je čovjek počeo ovozemni život. Arefat jeste prostor spoznaje života, spoznaje Gospodara u zemaljskim dimenzijama i on ima za cilj da oplemeni ovaj prostor koji je dat čovjeku za život.

Taj prostor se posebno oplemenjuje slavljenjem i veličanjem Allaha dž. š., kada učimo tekbire i tešlik i on je zahvalnost kroz kurban kojeg mi prinosimo  kao žrtvu. A u konačnici, Bajram jeste susret sa čovjekom. Jer čestitanje i rukovanje, grljenje za vrijeme Bajrama ustvari jeste pružanje ruke i davanje riječi da će čovjek čovjeku biti čovjek. Da ga neće ostaviti, iznevjeriti, da mu pruža ruku kao ruku  nade.

Kada mlađi ljube ruku svoga oca, ljube onu nit kroz koju je stizao njemu bereket na ovom svijetu. To je ruka koja je milovala, podizala, ruka koja je zna pružiti utjehu i siromahu i onome  i onom potrebniku. U tom rukovanju i milovanju ustvari pravimo dijalog čovjeka sa čovjekom. 

Zbog toga je Bajram predstavlja dane radosti. Radost se ne može podnositi sama. Ona se dijeli. To je interakcija. Čovjek može tugu podnijeti sam. Zatvori se u svoja četiri zida i odbolovati i odsaburiti. Ali, kada je radostan, on mora doći do nekog, mora s nekim dijeliti radost. Čovjek je u tom trenutku društveno biće. On pokazuje da mu je Allah dž.š. odobrio i dao nalog da se na taj dan drži veselo i dostojanstveno. Da se on u nekom svom ruhu dunjaluka okiti i s onim što mu je Bog dao, kao i dovom za ono što očekuje.

Isto tako, on u tom prostoru dunjalučkog koda pruži tu ruku podrške onom ko je ugrožen. Zbog toga rukovanje ustvari jeste povezivanje čovjeka onako kako poslodavac potpisuje platu za svog radnika, kako majka i otac miluju dijete dok izrasta. Bajram jeste milovanje nebeske milosti čovjeka, da zna da ima smisla čovjekov život".

Radiosarajevo.ba: Šta je danas Bajram u Bosni i Hercegovini?

"U bosanskim prostorima, Bajram je uvijek bio i porodični i komšijski. Jedan urbani odnos naspram civilizacije, gdje se pokazivao taj osjećaj sreće. Neću kazati raskoša i gizdavosti. To je taj bosanski prostor. Kako god se Bosna nagizda beharom i mirisom behara, ona se gizda i duhovnim blagdanima. Bez obzira da li su muslimanski, katolički i pravoslavni. To je draž Bosne.

Pojave se nekada ljudi koji govore Bosni ovo, koji žele Bosni ono. Ali, Bosna nadživi sve frustrirane ljude, frustrirane ideje, zločince itd. U kontekstu Bajrama, uvijek se pusti suza  za one kojih se sjećamo i jednu radost što smo to dočekali.  U kontekstu tih kretanja vi vidite da se i kao kurban, kao žrtva, prinosi posebno odabrani. Ne samo gizdavog njegovog tijela, odjela, prostora, već žrtve koja se prinosi Bogu. U tom kontekstu se najbolji krubani kupuju i dijele se u smislu porodice kao primarne zadaće.

U smislu prijatelja, kao esencijalnog dijela života, jer čovjek ne može bez prijatelja. I ovog sekundarnog, a to je pojavljivanje onih kojima je potrebna pomoć. U tom kontekstu valja razumjeti Bajram i kao plemenite trenutke kojima se ljudi obraduju".

Radiosarajevo.ba: Vele da ni bajrami nisu kao što su bili... Kako obilježavati ovaj veliki blagdan? Da li se taj duh pomalo zagubio?

"Živimo u vremenima velikog raskola duhovnog i materijalnog. Živimo u vremenu konzumerizma, velike potrebe. Imamo jednu situaciju da su društvene vrijednosti, koje su egzistirale na ovim prostorima vjekovima, zanemarene. Imamo neke nove trendove. Situaciju gdje ljudi različitih kvaliteta, društvenog ambijenta, postavljaju standarde. Mislimo da Islamska zajednica radi onoliko koliko može, a treba još više u rasvjetljavanju ovih elemenata, a to je da vjerski blagdani, bez obzira koji, trebaju biti zaštićeni u smislu njihove duhovnosti.

Oni nisu opijanje, drogiranje, razvrat i nemoral i fesad. A čini mi se da ljudi trebaju samo neke trenutke, detalje kako bi zakazali neke partije na kojima će oni svoje provodit. To je uvreda za vjernike koji znaju šta je Bajram, šta su drugi blagdani koji se cijene i vole. Sve polazi od porodice, od društva i ambijenta koji se nameće.

Mi imamo sada situaciju, kada pitamo djecu šta će biti, a ono sada govore da će biti ovo ili ono, estrada, sport... Djeca iz našeg vremena su govorila da će biti nastavnici, učitelji, oni koji će educirati, prenositi ideju, duhovno napajati, bez obzira o kojoj duhovnosti je riječ. Nije dobro sa ovim stanjem. Mi smo pokušavali za ramazan da ukažemo na to. Ulema koja govori ovih dana o bajramima, također ukazuje na to. Nespojivo je da dok naše hadžije stoje na Arefatu, a otišli su kao naše hadžije i predstavnici da slave i veličaju Allaha, da ovdje u njihovim kućama, mahalama i dvorištima, čini jedan nemoral i razvrat, što će kazati da treba više osvijetliti čovjeka u njegovoj duhovnoj dimenziji".

Radiosarajevo.ba: U svome radu, naravno, na terenu mnogo komunicirate  s ljudima. U kojim okolnostima Bošnjaci, ovdašnji muslimani, dočekuju ovaj Bajram?

"Vjernik po prirodi mora biti optimista. Moram kazati da susrećem ljude koji su deprevisni i pesimisti. Jer dugo čekaju, dugo se iščekuju. A čini se da oblaci zla nikako da siđu s ovog prostora. Čini mi se da pokazuju jednu letargiju, jednu pasivnost  koja ne bi smjela biti. Bosna  je prolazila kroz veće izazove pa je živjela i preživjela i nadživjela, jer je imala mudre, umne, odvažne... Očekujemo od nekih, očekujemo od nekoga. Ustvari mi bi trebali biti pokretači tog nekog svjetla, neke nove zore.

Ovi mubarek dani nose jednu vedrinu i jedan optimizam. Možda je današnji čovjek bio naslonjen na različite sisteme i oblike, pa nema neke kreativnosti u smislu tog preuzimanja. Ja razumijem da je država dužna da stvori jedan okvir gdje će čovjek moći da živi, da se razvija, da formira porodicu, da ima potomstvo, da ne ovisi o nekome. 

Ali, isto tako bi i naši ljudi morali biti kreativni, pokazati  jednu hrabrost, tu postoji jedan jaz. Ljudi očekuje od nekoga, tog nekog očekuju.  U kretanju svijeta, čovjeka, neke stvari polaze od čovjeka od porodice, društvenog ambijenta. Moramo razumjeti da je odgovornost na svima nama.

Nema osobe na svijetu koja nije odgovorna. Opterećivati samo druge ljude da su odgovorni, je utopija. Svi smo odgovorni!  S tim da imamo svi i određene mogućnosti da unutar ovog prostora donesemo svjetlo nade. Bog nam je dao takav ambijent da ko god dođe u BiH prepozna je, vidi taj šarm kod ljudi, duhovitost, uspješnost, vidi prirodu, ambijent, vidi da se može živjeti. A mi ovdje imamo jedno beznađe".

Radiosarajevo.ba: Koja bi na kraju bila Vaša bajramska poruka?

"Iskoristiti bajramske blagdane za susrete sa svojima u porodici. Za susret sa svojima u rodbini. Sa prijateljima.  Skrenuti pažnju na nemoćne kojima je potrebno da ih neko dođe, pokuca, da skine jednu suzu, neki uzdah. Imamo puno nezaposlenih, ugroženih, treba posjetiti te ljude. U tom kontekstu čovjek ima priliku da bude dobar. Hoće li to iskoristiti, to ovisi od njega. Ali ovi dani, koje je Allaha blagoslovio, koji su posebno odabrani dani, oni čovjeku daju snagu u tim dobrim djelima da se pokaže još boljim.

Činiti dobro i nadati se dobru. To bi mogla biti poruka i ovog kurbana i kurbana kao žrtve jer to prinosimo za Gospodara, računajući da će nas sačuvati, zaštiti, zaštiti našu porodicu, imetak, naše prijatelje, da će nam podariti mir. Činiti zlo. Ne može se ništa drugo očekivati, osim da će ga zlo dočekati.  Žao mi je ljudi koji čine zlo, jer oni to, na koncu, čine sebi, s ne čine drugima, iako drugi stradaju. Njima se to vraća i oni će na kraju krajeva biti jedna pusta spomen, pusto vrijeme... Dobro će nadvladati ako Bog da".