Nenad Tešić: Dirigovanje i muzički teatar

Nenad Tešić mladi je dirigent iz Sarajeva. Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, a kako sam kaže, ima ga u svim sferama muzike – od šatora do koncertne dvorane.

RadioSarajevo: Studirao si na akademiji u Beogradu, kako je došlo do povratka u Sarajevo?
Nenad Tešić: U Beogradu sam studirao u periodu od 2000. do 2004., a iza povratka u Sarajevo stoji čitava priča. Tada sam svirao sa jednim lokalnim beogradskim bendom 'Mravi' te smo slučajno dobili ponudu da sviramo u Sarajevu. Kako smo stigli ovdje, meni je proradila nostalgija, te sam ih samo ispratio iz Sarajeva i prebacio se na ovdašnju akademiju.

RadioSarajevo: Klavir ti je „matični“ instrument, sviraš li još nešto osim njega?
Tešić: Ma sviram sve, k'o Ciganin (smijeh)... Klavir mi jeste matični instrument i tu sam najviše štela, a sa ostalim instrumentima mogu da se služim bez ikakvih problema. Ne bih da budem neskroman i kažem da sviram više instrumenata, jer kao profesionalni muzičar znam da čovjeku jedan život nije dovoljan da ovlada jednim instrumentom, a kamoli sa tri.

RadioSarajevo: Za muzičara su nastupi od izuzetne važnosti. Koliko često nastupaš?
Tešić: Pa ja sam aktivan još od malih nogu. Prije rata sam upao u jednu dječiju predstavu u Narodnom pozorištu kao naslovna uloga. Radilo se o dječijoj operi Mali dimnjačar Benjamina Brittena. Kako sam bio mal, crn i tek došao s mora bio sam idealan za ulogu dimnjačara (smijeh). Nakon toga, počeo sam učestvovati u nekim ozbiljnijim predstavama poput Carmen i Carmina Burana te još nekim dječijim ulogama i horovima. Za jedno dijete to je bilo prilično iskustvo. Tako mi je od malena poznat odnos sa publikom i bina, kao neka podinstitucija u okviru pozorišta. U binu se svi pravi umjetnici zaljube na prvi pogled. Imao sam jedan prilično dobar razvojni put, sve do rata.  Izgubio sam taj kontinuitet i bačen sam u jedan potpuno strani svijet koji nema interesovanja za nekog klinju sa strane.  Otišao sam da živim u jednoj varošici u Srbiji, koja ima neku svoju idilu i čari, ali nema određenih, prijeko potrebnih, institucija. Tako sam i došao do Beograda i upisao akademiju. Veliki grad je nosio svoje probleme – život je prebrz i ništa se ne može stići. Velike svjetske metropole su još i gore.



U posljednjih šest-sedam godina, koliko sam u Sarajevu, sam se prilično dobro ostvario – koliko je to moguće,odnosno koliko neki sistem vrijednosti koji je usko povezan sa mojim poslom uopće dozvoljava da se ja tu negdje ostvarim kao neki umjetnik, muzičar, svirač, pjevač...  Ta roba se slabo troši, a pitanje je koliko uopće i vrijedi, odnosno koliko ja, kao dirigent, ovdje nekome vrijedim.
Što se konkretno koncerata tiče – bilo je raznoraznih stvari. Svirao sam u svakakvim varijantama, od jazz muzičara, šatora, pa do koncertnih dvorana. Pravi muzičari će me razumjeti kada kažem da su svi pravi muzičari svirali i svadbe i kafane, ali i klasičnu muziku. Bilo je projekata na akademiji, sa akademijom i mimo nje. Ja sam tu da zabavljam raju na ovaj ili onaj način.

Izdvojio bih koncerte sa grupom Mravi, budući da je u pitanju autorska muzika. Što se konkretno mog posla tiče, imao sam koncerte klavirske muzike, učestvovao sam kao pijanista na recitalima u Bošnjačkom institutu, stalno dobijam pozive od Kamernog orkestra iz Zenice sa kojima i stalno sarađujem kao dirigent, moj diplomski koncert sa Sarajevskom filharmonijom te nekoliko nastupa sa ansamblom Kabare.

Ansambl Kabare je priča za sebe. Muzički teatar je nešto što već par godina vrtimo i pokušavamo da afirmišemo, a u okviru toga je bilo nekih tematskih nastupa. Radili smo skraćenu verziju Chicaga, Wickeda, a planiramo i mjuzikl We will rock you, na muziku Queena.

RadioSarajevo: Šta konkretno radiš oko muzičkog teatra?
Tešić: Kada pričam muzičkom teatru, moram prije svega da preciziram da su umjetnici koji to pohađaju i usavršavaju se prilično opterećeni sa tri stvari: pjevanje i muzička naobrazba u tom pravcu, gluma kao jedan scenski nastup - tjelesni, facijalni ili dikcijski te scenski pokret i ples. Umjetnik mora da usavrši sva ta tri segmenta. To ljudi koji se bave muzičkom teatrom zovu triple threat, trostruka prijetnja. Ja obavljam poslove pijaniste, korepetitora, a radim i na predmetima horsko pjevanje i improvizacija. Improvizacija je vrlo interesantan predmet, služi da bi umjetnika napravio sposobnim da u momentu kada se desi bilo kakva vrsta blokade, tipa zaboravljanja teksta, on učini bilo šta što je u datom kontekstu, da uspije da prepozna koncept i zamaskira sve to. Najgora stvar koja se može desiti na sceni je da pogriješiš.

RadioSarajevo: Možemo li saznati nešto više o tvom profesionalnom angažmanu kao dirigenta?
Tešić: To je dosta specifično, budući da naše društvo nema toliku potražnju za dirigentima. Prije svega što, za razliku od, recimo, Pariza, mi imamo jedan orkestar, dok ih oni imaju, recimo, 50. Samim tim, ako imaju 50 orkestara u gradu, treba im i 50 dirigenata da vode te orkestre. Ako je u pitanju jedan orkestar, kao kod nas, onda treba i jedan dirigent. Ili nijedan. Ja sam dosta radio kao dirigent, ali ništa nije specijalno verifikovano – u smislu da sam negdje zaradio godinu dana radnog staža i sl. Obavljao sam tzv. „šegrtski“ posao,  što uopće nije loše i meni je bilo izuzetno drago što uopće imam mogućnost da se bavim svojim poslom. Biti dirigent znači raditi kao dirigent, a čovjek koji to ne radi – ne može nikako biti dirigent, pa ma koliko bio školovan. Taj osjećaj da muzika ide na nečiji gest je jedinstven i može da se osjeti samo u tom trenutku. Radio sam na probama na akademiji, sa zeničkom Kamernim orkestrom, Sarajevskom filharmonijom... To su neke stvari koje se rade u kontinuitetu. Mi imamo jedan ružan sistem rada kada je orkestar u pitanju. Primjera radi – Sarajevska filharmonija ima gostujuće dirigente. Što nije loše, jer imaju priliku da se upoznaju sa raznoraznim dirigentima, ali je nedostatak što nemaju šefa dirigenta, osobu koja će da gaji orkestar svih onih dana kada nema gostujućih dirigenata – da ih uigrava, usvirava i uštimava. Postoji li ijedan fudbalski klub koji nema svog trenera i da li je ikada bio klub koji je odigrao Ligu šampiona bez svog pretpostavljenog? Činjenica je da je posao sa orkestrom potpuno analogan, suština je ista.



RadioSarajevo: Šta je posao dirigentskog šegrta?
Tešić: Po nekoj tradiciji, dirigent je jedan stari čiko sa ogromnim iskustvom koji više nema vremena, živaca ni potrebe da se bavi sitnicama poput čitanja nota, usviravanja određenih dionica i sl. Barem ja mislim da ne bi trebao, on je sebe već dovoljno izgradio budući da je i sam nekada bio šegrt i radio sve te poslove da sada može jednostavno da dođe dvije probe pred koncert i sve to uobliči po nekom svom nahođenju i to je to. Šegrt je taj koji će doći svako jutro u osam sati, naštimati orkestar,  prosvirati violine, itd. U principu, pripremiti sva ona bjesomučna ponavljanja, itd. To je sve vrlo dragocjeno u razvojnom putu dirigenta.

RadioSarajevo: Kako je došlo do toga da glumiš u predstavi Ja, mahaluša?
Tešić: Ja se nikada nisam bavio glumom kao glumom, barem ne tim klasičnim dramskim izražajem. To je počelo tako što smo već radili na planu usavršavanja i predstavljanja mjuzikla i kabarea, gdje sam imao nekoliko nastupa, a nisam imao pojma o tome da postoji knjiga niti da po njoj treba da se radi predstava.  Alma i Indira (Ferović i Kučuk-Sorguč, op.a.) su se jedan dan jednostavno pojavile na akademiji, ja sam slučajno bio tu, a one su rekle „OK, ti ćeš da glumiš u toj predstavi“. Nisam znao ni kako ni šta, samo su mi rekle da se ništa ne sekiram i da ću već vidjeti kad sve krene. Tada sam se susreo sa glumačkim poslom, rediteljem, metodologijom dramskih umjetnosti, gdje sam bio prilično dezorijentisan. Polako su krenule probe, nekako smo koncipirali kako bi predstava trebala da izgleda te je došla i premijera, odnosno četiri predstave zaredom. Tempo je bio ubitačan za nekoga ko nije profesionalni glumac, ali ispalo je dobro. Koncept ove predstave dosta nalikuje na stand-up komediju, ali i na komediju kabarea. Mi tu i sviramo i pjevamo, s tim da sve numere u predstavi imaju određeni kontekst i simboliku, npr. pjevamo Jutros mi je ruža procvjetala, a zapravo je mlada izgubila nevinost. Predstava je dobro prihvaćena i igramo pred punim salama. Nemam nekog profesionalnog interesa u svemu tome, pa se još uvijek čudim tolikom interesu ljudi za jednu takvu predstavu.

RadioSarajevo: Šta je isplatnije – biti glumac ili muzičar u Sarajevu?
Tešić: Ne znam s koje tačke gledišta da gledam tu isplativost. S jedne strane – veoma se isplati i jedno i drugo, a s druge strane – ne isplati se nikako. Problem je u tome koliko se uopće isplati baviti umjetnošću u Sarajevu, BiH i regionu. Odgovor treba tražiti u standardu koji mi ovdje imamo. Standard diktira koliko će ko zaraditi, a mislim da su ovi ljudi malo fulili kada je on u pitanju – njega ne diktira ponuda nego potražnja. A da bi čovjek nešto tražio – on prvo mora da zna. Pri tome ne želim nikoga da krivim zbog neznanja, ali mogu da krivim zbog nedostatka želje da nešto nauči. Smeta mi kada je nekome potpuno prazan mozak, a on to još i zdušno brani. Dok god se budemo vodili onim „šuti dobro je“, standard će biti loš. Mi, kao umjetnici, dođemo nešto što zasiti već sito društvo ili potpuno gladno. Ipak, ne bih nikada nijednu svoju sonatu ili bilo šta drugo stavio ispred kore hljeba koja je osnova za život.  Nije moje sviranje ili gluma, ili bilo čija, bitnija od štruce hljeba na stolu. Ovo je već uživanje i kultura i dotiće se domena hedonizma. Kako kaže profesor Miralem Zupčević– „Kada je društvo sito – daj mu dramu, a kada je gladno – daj mu komediju“.