Nejra Borišić: Mladi umjetnici često su smiješni

Nejra Borišić je mlada apsolventica produkt-dizajna na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti. Uglavnom se bavi grafičkim dizajnom, od produkt dizajna radi rasvjetna tijela, a što se umjetnosti tiče – radi uglavnom grafike. Trenutno priprema svoj novi ciklus radova na platnima od 15-ak metara.

Radiosarajevo.ba: Gdje si do sada izlagala, o koliko se izložbi radi?

Nejra Borišić: Ne znam više ni sama tačno. Uglavnom se radilo o kolektivnim izložbama, a imam i tri ili četiri samostalne izložbe. Manje-više me to ranije nije ni privlačilo, jer sam više bila bazirana na dizajn kao dizajn. Ipak, sada sam se malo više okrenula tim „likovnjačkim“ stvarima.

Radiosarajevo.ba: Što se tiče dizajna, jesmo li negdje mogli vidjeti tvoja djela?

Borišić: Pa, radila sam neke prozorske grafike, logotipe, džidže za Prijatelje životinja, flajere i sl. za Olimpijski bazen, itd. Što se rasvjetnih tijela tiče, uglavnom radim lampe, pretežno unikatne i izložbene radove. Dobar dio njih mogao bi ući i u serijsku proizvodnju, ali situacija je takva kakva jeste, tako da ništa od toga.

Radiosarajevo.ba: Bila si član Prijatelja životinja, da bi kasnije pokrenula drugo udruženje. O kakvom udruženju se radi?

Borišić: Radi se o Udruženju građana Proces, koje je nažalost na umoru. Nekoliko mjeseci smo zaista bili uspješni – radili smo „kraljevske večere“ i slične dobrotvorne stvari. Jedan od zadataka procesa bila je i promocija mladih umjetnika, pa smo i tu imali nekoliko izložbi, performanse sa Color Crewom, išli smo na neku sarajevsku toplu notu druženja i posjećenosti. Međutim, zbog kojekakvih ličnih nesporazuma itd., udruženje je, kao što to često biva sa udruženjima u Sarajevu, na umoru.

Radiosarajevo.ba: U Rigoroznom Džou je dugo stajala postavka tvojih dijela...

Borišić: To su radovi koje sam radila za prošlu godinu, za istu izložbu koja se održala i u Ulcinju. To su bili kolaži, kolekcija stilizovanih maca koje su označavale devet života kao oslobođenje. U biti, radilo se o recesiji... Kolaž kao tehnika naglašava nekakvo prijelomno vrijeme, vrijeme recesije koje je tada bilo i kako umjetnik ustvari reaguje na to i radi s onim što ima... Te mace predstavljaju nas kao narod sa devet života kojem niko ne može ništa. Što se palete kao palete tiče, uglavnom se radilo o nekim neutralnim tonovima bez velikih kontrasta.

Radiosarajevo.ba: Na čemu trenutno radiš?

Borišić: Trenutno spremam samostalnu izložbu koja će se u septembru održati u Kotoru i koja je jako zahtjevna. Radim ciklus o cirkusantima, akrobatima, klovnovima, itd. – sve ono što inspiriše i vraća neku svjetlost i radost, a ima dodatnu notu melanholije. To je jedan, grubo rečeno, „sirovi“ ciklus, jer platno na kojem radim je potpuno neobrađeno i sastoji se iz jednog čitavog komada, a tako će izgledati na izložbi. Radi se o konceptu Umjetnost na metar – što je jedno kritičko stanovište o tome šta se danas desilo sa umjetnošću, koliko se komercijalizirala i sl., te tako „i sreća može na metar“. Prisutni će moći bukvalno kupovati djelo na komade kolike žele, a koje ću ja na licu mjesta preračunavati. Naravno, to je sve jedna velika kritika društva...

Radiosarajevo.ba: I koliko košta metar umjetnosti?

Borišić: Još uvijek utvrđujem cijenu (smijeh). Ipak je tu najbitniji kritički kontekst. Što se cijene tiče, mislim da čak neće biti ista za svako djelo, budući da se radi o miksu tehnika i sl. Ovo što sam do sada radila bio je akril i kreda, uglavnom su tu žive boje i apstrahovani likovi. Bit će izloženo četiri ili pet velikih platna, od tri metra pa na više te jedno ogromno od 15 metara, možda čak i duže. Najvjerovatnije ću u svu tu priču uključiti i rasvjetna tijela, jer ta botanija dozvoljava igru svjetla .

RadioSarajevo: Umjetnost na metar kao situacija sa umjetnošću u Sarajevu...

Borišić: Iskreno, koja umjetnost u Sarajevu? Mislim krajnje ironično. Najviše mi smeta što mladi ljudi ništa ne rade. Oni za koje se već zna, oni su tu i postoje, to je neka konstanta, ali... Imamo toliko toga da pružimo, ali veliki dio mladih umjetnika je toliko nezainteresovana da je to postalo zaista smiješno. Obično se žale da nemaju gdje da predstave djela, a zapravo ko želi da izlaže – taj će i naći način. Mi smo mala sredina i svak svakoga poznaje i u svakom trenu se može bilo šta organizovati, ukoliko neko zaista želi da učini nešto da se progura. Dobrim dijelom je problem i što se ljudi boje bilo kakvog uspjeha i izlaženja u javnost.