Nedim Zlatar: Volio bih da je muzika više zastupljena u domaćem teatru

Repertoar Scene MESS Internacionalnog teatarskog festivala MESS, ljubiteljima i ljubiteljicama teatra je pružila predivnu priliku da gledaju 'Bio je lijep i sunčan dan', dokumentarnu teatarsku predstavu baziranu na zapisanim sjećanjima 78 građanki i građana Sarajeva na 2. maj 1992. godine. 

Nastala je po knjizi "2. Maj 1992 – Bio je lijep i sunčan dan" koja je po prvi put publicirana 2008. godine u okviru projekta Modul memorije, a izdavači knjige su Festival MESS i Videoarhiv Sarajevo.

Muziku je za ovu predstavu kreirao Nedim Zlatar, koji kaže kako je muzika za njega zaseban jezik u pozorištu. 

"Inače vjerujem da muzika kao umjetnost i medij ima najjači uticaj na podsvjesno, te da samim tim može nekada reći više nego riječi ili pokret. Doživljavam muziku kao muzičar, kao veoma bitan i moćan element koji može da ispriča priču, stvori atmosferu, nadopuni ili napravi novi kontekst ostalim elementima predstave.

Muzika ima moć pripovijedanja na indirektan (i direktan naravno, naivniji) način, i kao takav alat treba da se pravi u skladu sa zvukom sa scene i ostalim eventualnim zvukovima koji su tu da ilustruju scenu. Uvijek je prisutno i tehničko pitanje odnosa muzike i scenskog zvuka u različitim prostorima i koliko ona može biti realizovana u odnosu na njih", kaže Zlatar..

Kada kompnuje muziku, voli početi od nule i biti prisutan što više je moguće u procesu pravljenja predstave, te isprobavati stvari kada je to moguće. 

"Volim kada redatelji daju prostor muzici i kada je ne smatraju samo atmosfernom podlogom sceni. Bitno mi je da znam šta se traži i očekuje od mene, kako bih eventualno dao više od toga. Muzika je u domaćem pozorištu relativno nov jezik i ne koristi se mnogo nažalost, tako da uvijek potenciram što je moguće veću demonstraciju onoga što muzika može uraditi na sceni. 

Volio bih da je muzika više zastupljena u domaćem teatru, jer i samom meni je veći izazov i užitak praviti muziku za scenu, lik ili sliku, nego za koncertne ili klupske nastupe. Nekada muzika dođe više do izražaja u pozorištu nego na koncertu koliko god to apsurdno zvučalo. I sam najviše volim predstave u kojima su zastupljeni muzika i istaknut zvuk, koji je uglavnom tu da ilustruje i stvori atmosferu, dok je muzika zaseban jezik", pojašnjava Zlatar. 

Pravi je izazov izvoditi muziku u predstavi, u interakciji sa glumcima. Iz dosadašnjeg skromnog iskustva, glumcima muzika može jako puno značiti u izvođenju scene, samim tim i publici. Kada je muzika usnimljena i ide preko matrice uvijek je ista, a glumci na sceni nikada nemaju isti nastup, tako da je dobro da je i muzika u skladu sa njima i da prati njihovi izvedbu.

A koji je bio najčudniji ili najspecifičniji zahtjev da nešto iskomponuje?

"Umjetnica Maja Bajević imala je instalaciju "Slogans" sa 100 političkih i ideoloških parola iz historije. Riječ posljednje parole je bila riječ naredne, npr. "No churches, no chains" - "Chains we can believe in" - "Believe, obey, fight" - "A fight, a victory" - "Victory will be ours" itd. Naš zadatak je bio da iskomponujemo 100 melodija za svaku od parola, neovisno jedna o drugoj i napišemo u to u notama, usnimimo te melodije sa pet različitih glasova, i da u toku performansa muzički improvizujemo na njih, kako bi dobili cjelinu od sat vremena. 

Dok smo mi svirali preko usnimljenih slogana, u pozadini je bila projekcija tih parola projektovana na pari i kako bi neko od publike u galeriji prišao nama ili natpisu on bi se raspršio poput pare. Izveli smo taj performans četiri puta i svaki put je bilo drugačije i odlično", prisjeća se naš sagovornik.

Najdražu pozorišnu muziku čuo je u predstavi 'Vojcek', Boba Vilsonaa, no zanimljiva mu je i muzika Jan Lauwersa 'Samo za Sarajevo'. 

Brojni su primjeri muzike za koju Zlatar vjeruje da bi mogla biti odlično iskorištena u predstavi. 

U nastavku uživajte u njegovom izboru.

Vezani tekstovi: