Na kafi sa Zoranom Redžićem: U Sarajevu je rock and roll davno crk'o

Zoran Redžić bio je neizostavni član postava najpopularnijeg rock benda svih vremena kod nas – Bijelog dugmeta. Bio je basista, ali i još mnogo štošta u firmi, kako se Dugme svojevremeno slobodno moglo nazvati. Redžić je, uz Gorana Bregovića, bio glavna poluga, garant stabilnosti i sigurnosti.

Život posvećen muzici, danas se odvija daleko od kamera i bliceva fotoaparata. Redžić se, kako u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba kaže, sve rjeđe uhvati basa.

Priredio: Emir Aletić, Radiosarajevo.ba

Razgovarao: Dino Ćatović, Radio Sarajevo

S legendarnim Zokom razgovarali smo o muzičkim počecima, prvoj svirci, Dugmetu i novom povratku o kojem se posljednjih mjeseci sve glasnije priča. 

''Sviranje bas gitare je fizički posao kao i krampanje. Zato danas rijetko sviram, uglavnom se bavim zvukom'', kroz osmijeh nam na početku razgovora kaže Zoka, priznajući da se od rock and rolla u Sarajevu danas ne može živjeti.

''Kažu da je rock and roll u Sarajevu davno crk'o. Mića (Milić Vukašinović, op.a.) kaže da nije, ali ga u ovom gradu nema. Ustvari, ima ga, ali nema publike, a kad nema publike nema se od čega ni živjeti'', smatra Redžić.

Prve ozbiljnije gaže "odradio je" u Italiji početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bilo je to drukčije, mnogi će reći, bolje i ljepše vrijeme. 

''U Italiji je bilo dobro veselo. Tog perioda dobro se sjećam, valjda što sam bio mlad pa pamtio. Para nije bilo, svirali smo za neku crkavicu, nije to bila nikakva lova. Pamtim, Mića je bio osobenjak: nije pio, nije se drogirao, nije se kurvao, a Goran i ja smo sve to radili umjereno (smijeh). Bilo je to lijepo vrijeme."

Paša Ferović i njegov utjecaj na muzičke početke Zorana Redžića bio je velik.

''Fera je meni najsvjetliji lik u muzici. On je 'kriv' za sve, zbog njega sam počeo svirati. Gledao sam njega i njegov bend, bio je to prvi put da sam vidio svirku uživo. Da nisam, možda bih danas bio doktor ili inženjer.''

''U Finsku sam otišao prije rata i zadržao sam se skoro osam godina. Zanimljiva je zemlja, ali dosta siromašna. Priroda je gore škrta, nemaju ni jabuku, nemaju mnogo pa su i oni takvi. Ali, tako racionalne ljude nisam sreo nigdje. Zamislite, kažu da gore nema korupcije! Valjda zato što svak' svakog 'cinkari'. Tako funkcionišu''

''Radio sam s mnogo narodnjaka. Uradio sam prve dvije ploče Harisa Džinovića, sarađivao sam s Miletom Kitićem, Šerifom Konjevićem i drugima.''

Život u Sarajevu danas?

''Imao sam problema sa psima lutalicama. Živim deset metara od Federalnog ministarstva i noću tu luta dvadesetak lutalica. Nisu me svi napali. Samo tri, odbranio sam se'', priča Redžić.

Kao i nekad, u raji je i danas poznat i priznat kao ponosni vlasnik ''peglice''. Iz Sarajeva nigdje ne putuje često. Bolje mu ni ne treba...

''Vozim peglicu. Ona mi je kišobran i čizma. Ugradio sam i alarm i sve živo. Majstor mi ne treba, smiri me kada radim oko auta. S ljudima je komplikovanije."

Ponovo zajedno sa starim drugarima iz benda?

''Priča se, čuo sam da bi se nešto moglo desti, ali zasad nema ništa. To se može organizovati samo ljeti, a ovog ljeta nećemo sigurno jer već je kasno. Hoćemo li ili nećemo, vidjet ćemo'', zaključuje Zoran Redžić na kraju razgovora za portal Radiosarajevo.ba.

Povezani članci:

Na kafi s Mariom Knezovićem: Umara me što ne mogu planirati svoju budućnost

Na kafi s Josipom Pejakovićem: Šta je meni ova zemlja dala?

Na kafi s Aidom Čorbadžić: 'Kraljica noći' mi je spasila život

Na kafi s Rijadom Gvozdenom: U SOS selu sam naučio biti dijete

Na kafi s Dževadom Poturkom: Život obilježen vjerom u Boga i ljubavlju prema domovini

Na kafi s Nerminom Tulićem: Jedan od rijetkih džentlmena starog kova

Na kafi s Goranom Milićem: Ne vidimo ono što je dobro kod nas

Na kafi sa Harisom Pašovićem: Naravno da kultura u BiH ima budućnost!

Boris Dežulović: Zajebavajte se, niko od zajebavanja nije umro