Na kafi s Nerminom Tulićem: Jedan od rijetkih džentlmena starog kova

Nermin Tulić, legenda Sarajeva, glumac i direktor Pozorišta mladih, aktivan krtičar društvenih zbivanja na društvenim mrežama i čovjek čije priče bude sjećanja na jedno vrijeme koje je odavno prošlo, za Radiosarajevo.ba priča o Zimskim olimpijskim igrama, ritualu ispijanja kafe, sarajevskoj raji, ali i otkriva zbog čega više ne čita novine i ne gleda TV.

Tulić nas je odveo u kafić poznat po tome što se u njemu okupljaju navijači FK Sarajevo. On je, pak, navijač Želje: „Ja smijem ovdje ući jer sam jači od svih“, kaže Tulić kroz smijeh.

Razgovarala: Aleksandra Kuljanin, Radiosarajevo.ba

Nermin Tulić kaže da dan započinje kafom i cigaretom, a jutarnja kafa mu je ćeif. Naručuje kapućino, uz komentar da „na Koševo kapućino još nije stigao“.

„Kod nas djeca od malih nogu piju kafu, prvo umačući kocku šećera, bez obzira što im se govori da će im rep narasti od kafe. Ja ne vidim da iko u Sarajevu hoda sa repom!“, počinje Tulić naš razgovor, otkrivajući da uz kafu prelista novine, koje više ne čita.

„Pročitam naslov, eventualno podnaslov ako je tekst interesantan. U novinama danas nema ništa, nema imena koji pišu u novinama, nema sjajnih novinara zbog kojih su se čitale novine, nema večernjih izdanja, nema pozorišnih kritika... Nekada smo kod Šipada čekali novine da pročitamo kritike u večernjim izdanjima, očekujući da kritičar spomene naše ime u kritici.“

Govor političara u medijima na nivou autopijace

Sve ono što je u novinama, dan ranije može se vidjeti na portalima, smatra on. Ne voli čitati s ekrana, ali priznaje da pročita kolumne na portalu Radiosarajevo.ba, te da pregleda vijesti na svim portalima koje otvara. Smatra da treba zakonom zabraniti mržnju u komentarima na portalima:

„Čak i u slučaju neutralnog teksta, komentatori izražavaju mržnju. Ja mislim da danas ima više mržnje nego što je to bilo u periodu od 1992. do 1995., i to je nešto strašno.“

Ne gleda ni televiziju jer je „program užasan". „Ranije je trebalo dosta vremena proći da novinar govori u dnevniku, da pročita tekst priloga, novinari su radili sa lektorima. Danas to nije slučaj. Da ne uvrijedim autopijacu, ali taj govor domaćih političara u medijima je na nivou autopijace. Jednostavno, kriteriji trebaju biti puno strožiji da bi se bilo ko pojavio, a kamoli progovorio javno.“

Twitter kao ventil

Tulić je izrazito aktivan na društvenim mrežama, a za sebe kaže da je amater sociolog, te da mu Twitter dođe kao ventil, način da se kroz aforizme izrazi.

„Više volim i 'glup' status nego citat. Volim da svako smisli nešto svoje, citirati je postalo smiješno“, kritikuje on uz opasku da danas Bukowskog citiraju ljudi koji ne znaju kakav je on čovjek bio: „Citiraju Bukowskog, a onda nakon 15 minuta stave ajet iz Kur'ana!“

Priznaje da mu je Twitter malo 'pametniji' od Facebooka, jer je ograničen na 140 znakova, što ga privlači više: „Facebook, to mi dođe kao porodični album!“

„Nama iz prošlog stoljeća dovoljna je jedna rečenica da sve kažemo, da se razumijemo“, dodaje on uz smijeh.

Muzika iz prošlog stoljeća

Naš razgovor nakratko prekida poziv Tulićeve kćerke, a njegov telefon zvoni kao prošlost: muzika nekadašnje emisije Sport i muzika iz programa prijeratnog Radio Sarajeva.

„Volim muziku koja se svirala prstima, a ne onu koja nastaje u kompjuteru“, sjetno kaže, otkrivajući da je rastao uz rock'n'roll 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća:

„Slušam radio i mijenjam radio stanice, a kad smo moja supruga Maja i ja sami kući, onda pustimo našu muziku, po mom izboru (smijeh), na YouTubeu i uživamo.“

Na pitanje koja mu je muzika najdraža, te koga najčešće sluša, otkriva da mu je pjesma Cockney Rebel Sebastian „vrh“, što znaju i njegovi prijatelji pa mu s vremena na vrijeme pošalju link da se prisjeti.

Ne voli tenore u muzici, ali voli muške glasove:

„Freddy Mercury je vrh svega, zašto mu se moralo desiti sve to što mu se desilo?“, pita se Tulić, uz opasku da muziku koju voli sluša cijelim tijelom.

Mišljenja je da je danas muzika ugušena turbo folkom: „Dobra muzika mogla bi odgajati generacije, ali danas imamo turbo folk koji je užas, ti tekstovi, garderoba, spotovi... da se čovjek naježi. Svi žele preko noći postati zvijezde“

Kaže da je poslušao i Amara Jašarpahića Gileta, „o kome su svi pisali“, i da ga smatra talentovanim, ali da nisu svi kao on:

„I mi smo slušali Tomu Zdravkovića, Harisa Džinovića, Šabana Šaulića, Miroslava Ilića... I Gileta bismo slušali da je tada bio aktuelan, to su ti kafanski pjevači koji su znali pjevati, a ovo danas ni pijani ne bismo slušali.“

'Da mi je doživjeti ponovo Sarajevo '84....'

Nermin Tulić se u razgovoru za Radiosarajevo.ba prisjetio i Zimskih olimpijskih igara 1984.

„Gledali smo TV i čekali vijest o gradu koji će dobiti Zimske olimpijske igre. Kada je Noka Bilić izgovorio riječ Sarajevo, moj prijatelj Zlatko i ja smo poskočili, a on je, kako je bio viši od mene, razbio luster rekavši: Ma je*o luster, nek' smo dobili Olimpijadu.“

Prisjeća se da je Sarajevo slavilo i puno prije februara '84. godine, a često mu naumpadne vrijeme kada su svi građani izašli i očistili snijeg ispred svojih vrata.

„Mi kada smo bili djeca jedva smo čekali da padne snijeg, pa da u Titovoj ispred radnji čistimo snijeg i zaradimo koji dinar“

Mišljenja je da danas svi bježe od posla:

„U zemlji kakva jeste, može se zaraditi, ali je lijenost i čekanje da nam nešto 'padne s neba' ubilo volju u mladim ljudima.“

Vraćajući se u razgovoru na Olimpijadu, Tulić kaže da je najviše pamti po kafanama u kojima su gostovale kuhinje iz republika tadašnje Jugoslavije, s muzikom i specijalitetima iz tih krajeva. Asocijacija na ZOI 1984. su mu vedra i nasmijana lica građana i gostiju koji su u Sarajevo došli iz cijeloga svijeta:

„Kad prođem ulicom u februaru, gledam lica i uhvati me tuga“

Rastužuje ga, kaže, to što se njegova generacija ima čega sjećati, a ove mlade generacije nemaju veličanstvene događaje koji su obilježili njihovu mladost u Sarajevu.

„Mi smo imali ugodan život, bez puno razmišljanja šta će biti sutra. Roditelji danas se brinu više za svoju djecu nego naši roditelji.“

Radio kao najveća ljubav

O temama stanja u kulturi nije želio razgovarati, jer ga te teme, kako kaže, uvijek  uozbilje. Prisjeća se kako je kao dječak od 8 godina glumio u dječijoj dramskoj grupi na tadašnjem Radio Sarajevu. Partner mu je kaže bio mikrofon, a radio mu je i danas najveća ljubav.

Kada je u ratu ranjen, ostavši bez nogu i ležeći u bolnici razmišljao je šta i kako dalje, a onda bi, priča, pomislio: „Uvijek imam radio!“

Prisjetio se i čuvenog Đorđa Lukića i rečenice „Smrt fašizmu, sloboda narodu. Ovdje Radio Sarajevo.“

„Pamtim vrijeme kada su se ljudi okupljali oko radija da slušaju emisije“, sjetan je Tulić. I danas, kaže, u kući ima stari Kosmaj radio i pisaću mašinu na kojoj je sam otkucao svoj maturski rad.

Da je Nermin Tulić neko

„Da sam ja neko promijenio bih sve!“ odlučan je Tulić, a onda se fokusira na Sarajevo: „Prvo bih oprao Sarajevo. To je bio čist grad, a sada je prljav. Zabranio bih i parkiranje na trotoarima, trotoari su za pješake. Napravio bih reviziju ko sve ima dozvolu za parkiranje gdje god hoće. Naročito me boli što žene s bebama u kolicima moraju obilaziti vozila, silaziti s trotoara na ceste, rizikovati svoj život...“

Zaključuje kako bi policija mogla živjeti od naplaćivanja kazni za nepropisno parkiranje.

Nermin Tulić na kafi sa novinarkom Aleksandrom Kuljanin, Foto: Radiosarajevo.ba

Boli ga, dodaje, i uništavanje parkova i sječa drveća:

„Nedavno sam čitao da je direktor jedne škole pozvao preduzeće „Park“ da posječe drveće u dvorištu škole. To je nezamislivo, parkovi su nam goli! Malo je klupa, malo zelenila, a grade se hoteli. Od toga trebamo krenuti. Od toga bih počeo, a mogao bih do sutra nastaviti pričati“

Njegova zaostavština Pozorištu mladih

Pozorište mladih u svom foajeu ima prilaz za osobe sa invaliditetom za publiku.

„Kada smo došli na ideju da napravimo prilaz rekao sam kako ne želim da to bude za mene, ja ne koristim taj prilaz. Ja neću biti vječno u Pozorištu, bolje je da to bude prilaz za publiku, rekao sam“, zaključuje Tulić rekavši kako svako ima svoju savjest i prema savjesti treba da radi, a prilaz za osobe s invaliditetom je njegova zaostavština Pozorištu mladih.

Jedan od malobrojnih džentlemena starog kova nije dozvolio da redakcija plati kafu, uz kategorične riječi kako on nikada neće dopustiti da dama u njegovom društvu plati račun. Uz smijeh i posljednje gutljaje kafe, pozorišni doajen završava svoju priču za Radiosarajevo.ba. Nadamo se da ćemo ponovo imati prilike razgovarati s njim.