Na kafi s M. Lapsleyem: Iscjeljenje je bolno poput noža, ali je moguće

Sarajevo je prošle sedmice imalo priliku ugostiti jednog od legendarnih boraca protiv aparthejda i saborca Nelsona Mandele, Michaela Lapsleya, koji je ovom prilikom promovirao svoju autobiografiju Od žrtve do pobjednika – borac za slobodu i ljudske duše.

Lapsley je rođeni Novozelanđanin, a nakon završene obuke za anglikanskog svećenika u Australiji upućen je u Južnu Afriku. Odmah po početku službovanja posvetio se borbi za oslobođenje, kao kršćanin i kao svećenik, i priključio se pokretu Nelsona Mandele Afrički nacionalni kongres.

Knjigu Michaela Lapsleya Od žrtve do pobjednika – borac za slobodu i ljudske duše na našem jeziku prvi put je objavio NVO Gariwo u svojoj ediciji Pitanje svih pitanja 2012. godine. Uz Lapsleyja, kao autor knjige naveden je i Stephen Karakashian, a knjigu je s engleskog prevela Željka Vojinović. Potraga za nadom posebno obilježava postkonfliktna društva kakvo je bosanskohercegovačko, te stoga ova knjiga na našem jeziku ima posebno veliki značaj.

Međutim, iz Južne Afrike je protjeran 1974. i narednih 16 godina je živio u okolnim zemljama juga Afrike, te putovao širom svijeta da mobilizira posebno vjernike za borbu protiv aparthejda.

Najriskantniji moment u njegovoj borbi, ali i u životu, jeste pokušaj atentata na njega. Dok je bio u egzilu u Zimbabveu 1990, na njegovu adresu je pristiglo pismo koje je ustvari bilo pismo-bomba. Prilikom otvaranja eksplodiralo je i Michael Lapsley je ostao bez obje šake i jednog oka. Zločin je počinjen dva dana pred početak pregovora koji su doveli do ukidanja aparthejda, a počinioci nikad nisu otkriveni.

Portal Radiosarajevo.ba je imao priliku razgovarati s ovim nevjerovatnim čovjekom koji može biti inspiracija svima nama, a u nastavku možete čitati šta nam je Lapsley ispričao u okviru naše serije intervjua Na kafi sa...

Razgovarala: Lejla Čolak, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Bavite se iscjeljenjem duša i liječenjem žrtava nasilja. Odakle dolazi Vaša snaga, te šta ste shvatili kao svojevrsnu misiju na Vašem životnom putu?

Lapsley: Institut koji sam osnovao posvećen je putovanju i procesu iscjeljenja pojedinaca, društva i nacija, što ustvari predstavlja manifest moje lične strasti i posvećenosti. Također, napisao sam knjigu u kojoj su sakupljena i podijeljena, ne samo moja vlastita iskustva, nego i glasovi i iskustva drugih ljudi, s različitih krajeva svijeta. Radi se zapravo o jednoj kolekciji mudrosti, a poruka bi bila sljedeća: Izliječenje je moguće, kako pojedinaca i društva, tako i nacija.

Istina, u pitanju je težak rad, zahtijeva dosta vremena, potrebna nam je pomoć drugih ljudi na tom putu, ali je moguće. Ja ovu knjigu posmatram kao ogledalo za svakog čitatelja... Ljudi kroz nju komuniciraju i ne razgovaraju samo o knjizi, nego i o samima sebi. U tom je smislu ona ogledalo – ljudima pruža mogućnost da pogledaju duboko u sebe. Ona je i poziv drugima da, dok čitaju, pogledaju u sebe, te tako ostvaruju i vlastiti proces iscjeljenja. Svi mi nosimo traume i bol na svom životnom putu. 

Suočavanje s prošlošću je dio procesa iscjeljenja

Radiosarajevo.ba: Vjerujete kako bol ujedinjuje ljude. Da li su upravo bol i patnja ta mjesta na kojima postajemo svjesni sebe?

Lapsley: Kada proživljavamo bol, u kontaktu smo s najdubljim, nasjskrivenijim dijelovima svog bića. Osim toga, kad ljudi pričaju i dijele jedni s drugima bolne priče iz svog života i prošlosti, čak i ako su, primjerice, na suprotnim stranama kontinenta, oni se povezuju. Mi znamo samo svoj bol, počesto nismo svjesni toga da i drugi oko nas pate. Dijeljenje boli i učestvovanje u nečijoj tuđoj čini da se brišu granice, podjele i razlike. Više ne postoje kategorije "mi" i "oni", u ovome smo zajedno.

Radiosarajevo.ba: Mišljenja ste da je upravo pitanje suočavanja s prošlošću ključno pitanje svakog čovjeka. No ipak sa sobom nosi određenu vrstu zamke – postoji opasnost da ostanemo zarobljeni u prošlosti, u nemogućnosti da krenemo dalje. Kako se ustvari suočiti, ali ne ostati zatočen u prošlosti?

Lapsley: Mislim da je suočavanje s prošlošću dio procesa iscjeljenja, a ne samo po sebi iscjeljenje. O prošlosti se mora govoriti, s njom komunicirati na emocionalnom, psihološkom, duhovnom nivou. Čovjek je biće koje konstantno traga za smislom. Zašto su nam se desile neke stvari koje su nam se desile? Najčešće takve stvari uopće i nemaju smisla.

Suočavanje s prošlošću je zapravo priznanje sebi kako nas je ta ista prošlost povrijedila, oštetila. 

Jedino ako smo u stanju prepoznati i spoznati povrijeđenost, možemo krenuti putem iscjeljenja. Da, oštetila nas je, napravila haos, otrovala naš organizam... no, za svoje vlastito dobro, moramo naći način kako da je pustimo, od sebe i iz sebe. Niko od nas nema monopol nad procesom iscjeljenja, svi to možemo.

Jedno od konstantnih pitanja koja nas muče na jednom većem nivou jeste - šta je sve ljudska vrsta uradila samoj sebi? Mi nismo prva generacija koja mora da se suočava s ovim pitanjima. Ključno je pitanje ovdje, zapravo: možemo li mi biti generacija koja svojim unučadima neće prenositi mržnju? 

Kad sebi dopustimo mržnju i gorčinu, one nas sprečavaju u tome da vidimo nadu, ohrabrenje i podršku. Samo putem iscjeljenja na dar dobijemo moć da stvarnost promatramo na drukčiji način. 

U životu ne možemo uvijek imati instant rješenja, često je u pitanju upravo jedan proces koji podrazumijeva tri koraka naprijed, dva nazad. Intergeneracijsko putovanje i transformacija društva... Usuditi se da vjeruješ, da se boriš... u pitanju je zapravo jedan generacijski zadatak.

Zašto žrtve često postaju agresori

Radiosarajevo.ba: Mišljenja ste kako su sva ljudska bića u isto vrijeme sposobna biti i žrtve i agresori. Otkud taj paradoks? Znači li to da niko od nas nije ni dobar ni loš sam po sebi, nego to zavisi od vanjskih utjecaja i trauma koje nas vremenom obilježe?

Lapsley: Vjerujem kako smo mi napravljeni za dobrotu. Naša je suština dobra, ali smo isto tako i svi mi sposobni biti i izdajnici i žrtve, pa čak i oboje u isto vrijeme. Primjerice, ja kao crnac mogu biti potlačen u društvu koje me frustrira, pa svake noći kad se vratim kući, tučem svoju ženu. 

Oni koji sebe posmatraju i doživljavaju kao žrtve, često postaju agresori nad drugima. Ljudi sebi daju dopuštenje da drugima rade grozne stvari, na osnovu onoga šta je učinjeno njima. Pa imaju običaj govoriti: "Mi smo stvarne žrtve, nama su nanesene velika nepravda i bol..."

U mjestima konflikta i opresije, jedini prostor u kojem se ljudi mogu identificirati jeste upravo to mjesto žrtve u kojoj su moralne vrijednosti potpuno pervertirane. A prvi korak na putu ozdravljenja jeste upravo prizanje da nam je bol učinjena. Moram to pustiti, ne mogu se više držati za to. Ne možemo više igrati te uloge, niti biti zarobljenici onoga što nam je učinjeno u prošlosti. Moramo raditi na kreiranju boljeg svijeta. Bit će bolno, proces je, ali je put ka izlječenju. Baš poput hirurškog noža – boli, ali će donijeti ozdravljenje.

Radiosarajevo.ba: Kako se možemo nositi s porivom i nagonom da se osvetimo nekome ko je nam je učinio neko zlo?

Lapsley: Želja za osvetom je dio naše ljudske prirode. Kad se grozne stvari dese nama ili našim bližnjima, prirodno je da proradi ta mračna sjena koja se nalazi u svima nama. Ja mogu krenuti za osvetom, ali se prije toga moram zapitati jednu stvar – šta će to učiniti meni u smislu osvještenja? Moje dvije najdraže izreke o osveti su: ''Onaj koji traži osvetu, kopa dva groba'', te ''Osveta je piti otrov i nadati se da će od njega neko drugi umrijeti.''

Radiosarajevo.ba: Hvala Vam na izdvojenom vremenu.

Na kafi s Mariom Knezovićem: Umara me što ne mogu planirati svoju budućnost

Na kafi s Josipom Pejakovićem: Šta je meni ova zemlja dala?

Na kafi s Aidom Čorbadžić: 'Kraljica noći' mi je spasila život

Na kafi s Rijadom Gvozdenom: U SOS selu sam naučio biti dijete

Na kafi s Dževadom Poturkom: Život obilježen vjerom u Boga i ljubavlju prema domovini

Na kafi s Nerminom Tulićem: Jedan od rijetkih džentlmena starog kova

Na kafi s Goranom Milićem: Ne vidimo ono što je dobro kod nas