Mladen Mitrović, redatelj koji je okupio Željine navijače nakon dvije decenije

Haustorče je bio diplomski film Mladena Mitrovića sniman prije rata, u kojem su kao desetogodišnjaci sudjelovali tadašnji učenici O.Š. Bratstvo i jedinstvo iz Sarajeva. 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba

Više od dvije decenije nakon toga, splet okolnosti (potaknut cunamijem u Japanu), pokreće Mitrovića da se, nakon višegodišnje samoizolacije, vrati filmu. Pronalazi nekadašnje desetogodišnje glumce rasute po svijetu, nakon rata i opsade koju je pretrpio grad u kojem su odrasli. 

Na četiri kontinenta, u 12 država, sniman je dokumentarac koji je priča o generaciji sarajevske haustorčadi, o gradu koji je iz jedne epohe prešao u drugu, te naravno, o autoru koji ovim filmom traži sebe i svoj san. 

Svjetska premijera dokumentarca U potrazi za snom Mladena Mitrovića na Sarajevo Film Festivalu kulminacija je autorove osobne potrage. Uz učešće navijača FK Željezničar, koji su danas formirani ljudi, za ovaj film traži se karta više. 

"U filmu Haustorče su tada glumili najveći glumci - Mustafa Nadarević, Mira Banjac, Bogdan Diklić, Bora Stjepanović, ali kao nosioci sporednih uloga, dok je u glavnim ulogama bilo tih jedanaest dječaka. Kada je krenuo rat, otišao sam i mislio da sam zauvijek napustio film. Sasvim slučajno, prije nekih 5-6 godina ugledao sam čovjeka koji me neodoljivo podsjetio na jednog od malih glumaca iz Haustorčeta - ispostavilo je da on to i jeste i da živi u Turskoj. Njegova priča učinila mi se zanimljivo, pa sam odlučio da, nakon dugogodišnje pauze, snimim nešto o njemu. Nešto mi nije dalo mira, rekao sam - daj da vidim šta je s ostalima, i onda sam shvatio da žive u deset različitih zemalja na svijetu", priča Mladen Mitrović u intervjuu za Radiosarajevo.ba. 

Cunami

Svoje mjesto u priči u nastanku filma ima i bh. kantautorica Jadranka Stojaković, koja je bila autorica muzike i u prvom Mitrovićevom filmu. Nakon što ju je molio da mu pošalje tu muziku, ona mu je greškom poslala jednu drugu pjesmu, pod nazivom Kao rijeka koja postaje lajtmotiv u dokumentarcu. 

"Dok smo se dogovarali oko muzike, u Japanu se desio cunami, a ja sam shvatio da je to događaj koji će značiti moj povratak filmu. Između rata u BiH i cunamija u Japanu bio je period hibernacije. Zbog toga se cunami pojavljuje i na početku ovog filma, kao metafora da te nevolja neće naći samo na jednom mjestu, već svuda gdje se krećeš. Pogotovo što se priča snimala u mnogim državama i gradovima: BiH, Hrvatska, Srbija, Slovenija, Njemačka, Švedska, Sibir, Bagdad, Turska, Tunis, Kalifornija, Meksiko. Neki od njih trenutno žive u Sarajevu, neki su u tranzitu, a neki su trajno otišli van", iznosi Mitrović statistiku filma. 

Pitamo ga šta je to zajedničko što veže sve te nekadašnje dječake.

"Ono što mi je zapanjujuće je da fizički liče na sebe od prije dvadeset godina. Apsolutno su isti kao nekad. Karakteri potpuno isti, kao da je neko zamrznuo tu djecu i dodao im dvadesetak godina. Čak uloge koje su tada nosili su ostale kao njihove životne uloge, kao da sam im prvim filmom predskazao sudbinu. Otkrovenje je bilo da su jako dobro funkcionirali na snimanju jer im se, očito, probudila neka skrivena emocija. Zapravo, film je otkrio neke skrivene emocije. Također kod svih njih postoji još jedna zajednička nit - lijepa emocija u sjećanju na djetinjstvo. Oni su dječaci svih nacija, a u filmu nisam ni spominjao kojih su nacionalnosti, ali oni su jako slični."

Željo, do groba

Fudbalski klub Željezničar je jedan od vezivnih elemenata u filmu, a od jedanaest glumaca, njih deset su vatreni navijači. 

"S jednim sam imao problem jer navija za Sarajevo pa se osjetio isfrustriranim. Kod petorica ta strast prema Želji graniči s nevjerovatnim. Jedan se sa šalom Želje slikao nasred Bagdada. U filmu se vode čitave rasprave o Želji. Jedan drugi, koji živi u Senti, izjavio je kako mu je najveća želja da bos prošeta po Željinom stadionu, pa smo mu u filmu ispunili tu želju. Očito je ta Grbavica, na kojoj smo odrasli, utjecala na njihovo odrastanje, jer prvobitno Željo nije ni bio planiran u filmu", priča nam redatelj. 

Postoji li definicija za termin haustorče, pitamo na kraju autora, 

"Nemoguće je to definirati. Kod prijevoda na engleski nismo znali kako da prevedemo, pa nam je na kraju Senada Kreso rekla da je najbolje da ostanemo pri terminu 'urban kids'. Ne postoji drugi termin. Čak i sam termin haustor je nemoguće prevesti jer to nije samo ulaz u zgradu. Jučer je moj domaćin na promociji filma Siniša Šešum rekao da su naši haustori bili preteča Facebooka, jer sve što se trebalo znati, saznavalo se u haustorima. Ako si trebao izjaviti ljubav, uvrijediti nekoga, reći za koga navijaš, koga voliš, sve si to mogao uraditi na zidu haustora. Jedan od glumaca u mom prvom filmu nije bio s Grbavice, već s Baščaršije. Čak i njemu je taj fenomen haustora bio otkriće, jer je on s Bistrika i živi u kući". 

Mladen Mitrović rođen je u Sarajevu 1960. godine na filmskom setu. Filmsku režiju je studirao u Zagrebu. Za vrijeme studija je režirao filmove koji su osvajali najveća evropska i svjetska priznanja. Nakon studija radi dva TV filma i veliki broj autorskih TV programa. Istovremeno na filmu radi kao prvi asistent režije. Prvi cjelovečernji igrani film HAMBURG ALTONA donosi prve profesionalne nagrade, ali istovremeno dolazi i rat s kojim počinje period višegodišnje filmske izolacije. Tokom tog perioda bavi se advertisingom, snima reklame, korporativne filmove i muzičke spotove.