Mirko Ilić: Dizajn u odbrani ljudskih prava

Nakon što ga je uragan Sandy spriječio da učestvuje na prvom SOS festivalu dizajna, cijenjeni grafički dizajner Mirko Ilić proteklih nekoliko dana je proveo u Sarajevu kako bi prisustvovao promociji monografije svojih radova, Fist to Face, autora Dejana Kršića, i održao predavanje Simboli mržnje.

Mirko Ilić rođen je u Bosni, a ranu mladost proveo je u Hrvatskoj. Profesionalnu dizajnersku karijeru započeo je u Hrvatskoj kao autor omota albuma jugoslovenskog panka i Novog vala, stripova i postera, a 1986. odlučio se okušati na tlu SAD. U SAD radi kao ilustrator i umjetnički direktor vodećih magazina, poput Timea, a potom i New York Timesa, te blisko sarađuje sa slavnim Miltonom Glaserom, sa kojim je i napisao knjigu Design of Dissident. Danas vodi studio grafičkog dizajna i 3D grafike, Mirko Ilić Corp.

Ilić je u svojoj višedecenijskoj karijeri uradio već sve što jedan dizajner i ilustrator može da uradi, od stripa, omota ploča, vizualnih identiteta, plakata za različite pozorišne predstave, filmove i festivale, naslovnica magazina poput Timea, New York Timesa, Danasa, Wall Street Journala, a njegov prijatelj i prvi asistent u karijeri, Dejan Kršić, sve je to uspio sakupiti u monografiju na kojoj je radio godinama. Radovi Mirka Ilića neizostavno su provokativni i društveno angažovani, tematiziraju pobunu, toleranciju i ljudska prava, a poznat je po intenzivnom pružanju podrške LGBT populaciji, ženskim pravima i svim drugim manjinskim ili deprivilegovanim grupama.

Predavanje Simboli mržnje, koje je izazvalo veliki interes javnosti i napunilo salu kina Meeting point, bavi se neonacističkim simbolima koje podjednako koriste navijačke grupe iz Srbije, Hrvatske, Kosova, Makedonije, dijelova Bosne i Hercegovine, a za koje Ilić smatra da ih ljudi ne prepoznaju i ne vide u njima poruke koje nose. Cilj neonacističkih simbola koji se vijore sa navijačkih zastava i transparenata jeste da ulijevaju strah grupama na koje je najčešće usmjereno navijačko nasilje: strancima, crncima, homoseksualcima...

Kako Ilić ističe na predavanju, ako ste pomislili da „djeca ne znaju šta čine“, djeca znaju šta čine, a znaju i oni koji ih regrutiraju, a to su vlast, vjerske vođe i kriminalne grupe.

Ilićev boravak u Sarajevu iskoristili smo za kratki razgovor o monografiji Fist to Face, predavanju, govoru mržnje i ljudskim pravima u SAD i na Balkanu.

Radiosarajevo.ba: U monografiji Dejana Kršića sabran je vaš dosadašnji rad. Kako gledate na tu knjigu? Na šta ste od svega toga najponosniji danas?
Ilić: Ljudima je to smiješno, ali ja monografiju još nisam pročitao. Nekako mi je neugodno. Kao pravi profesionalac vidim samo greške, što je vrlo logično jer da mislim da je savršeno ne bih imao razloga praviti nešto novo. Naravno da mi godi da neko ima potrebu izdati knjigu o meni, a naravno da me je i strah jer pogledam ovu knjižurinu i pomislim: imam li ja u sebi drugu knjigu ili su moji hitovi prošli? Ta knjiga mi stvara više pitanja nego što sam očekivao.

Radiosarajevo.ba: Na promociji ste izjavili da su vam, kad pogledate unatrag, najdraži ostali oni radovi koje ste radili samoinicijativno ili pro bono.
Ilić: Od sedam plakata koji su postavljeni ovdje u galeriji ALU, samo jedan je naručen i plaćen. Ostalo sam napravio besplatno iz kojekakvih razloga. Tu je plakat za predstavu Kaće Čelan, zatim plakat za Paradu ponosa u Jeruzalemu, plakat za podršku Darfuru, plakat rađen za prošlogodišnju Paradu ponosa u New Yorku... ništa od toga nije plaćeno, a izbor ovih plakata napravili su organizatori SOS festivala. Da li to znači da su plakati koje radim besplatno bolji od onih koje radim za novac? Ako je tako, to je vrlo porazno jer će moji klijenti sada shvatiti da je bolje da me ne plate jer ću bolje uraditi posao.

'Definitivno radim šta hoću'

U počecima moje karijere, kad sam želio postati dizajner u ovoj zemlji, nas su tako malo plaćali da je izgledalo da je pro bono. To znači da sam od prvog trenutka radio prvenstveno za sebe. A razlike među plaćenim i neplaćenim radovima ima: kad me ne plaćaju, onda definitivno radim šta hoću.

Na primjer, plakat za Paradu ponosa u Jeruzalemu nastao je nakon što sam u novinama vidio da su se vjerski vođe svih religija u Jeruzalemu ujedinili u ideji zaustavljanja parade. Bio je to prvi put da su se oni našli u istoj prostoriji, nakon toliko godina klanja i ubijanja, a ujedinjeni i odjeveni u svoje odore izgledali su kao Village People. Plakat smo zajedno uradili Daniel Young i ja, štampali smo 3000 primjeraka i poslali smo organizatorima Parade, a da oni nisu tražili ništa od nas. Danas je slogan Tolerance Is Holy službeni slogan Parade ponosa u Jeruzalemu.

Radiosarajevo.ba: Živite toliko godina u New Yorku, a ipak se bavite problemima balkanskih država, učestvujete na Paradi ponosa u Beogradu, podržavate Festival židovskog filma u Zagrebu, širom regije držite predavanja o neofašističkim znacima koji se ovdje ne prepoznaju. Zašto?
Ilić: Stvar je vrlo jednostavna. Ja znam koliko je meni bilo teško dok sam živio na ovim prostorima, kad je sve još izgledalo malo normalnije, makar ekonomski i emotivno, tako da mogu misliti kako je sada u ova okrutna vremena. Ako mogu nekome pomoći, očito prije svega sa svojim imenom, zašto da ne?

A istina je i da podržavam slične projekte širom svijeta, jednako podržavam studente iz Kine kao i studente iz Sarajeva, ali samim tim što ovdje imam puno više prijatelja nego u Kini, više me ljudi zovu.

Radiosarajevo.ba: Zašto vas je iznenadila količina neonacističkih grafita na prostoru bivše Jugoslavije?
Ilić: Zato što ih u Americi nema. Zato što kad u Americi neko nacrta neofašistički znak na fasadi, vi kao vlasnik kuće ili upravitelj zgrade ste dužni to oprati ili prekrečiti. Ovdje je situacija potpuno drugačija. Neko u Novom Sadu mi je rekao, a ne možemo mi to tako, onda bi ljudi sami crtali takve stvari po kućama da bi im se obnovila fasada.

Radiosarajevo.ba: U Americi nema govora i simbola mržnje?
Ilić: U Americi ima više kretena nego bilo gdje drugo, budući da prosta računica kaže da je postotak kretena uvijek isti, ali kad imate milion ljudi taj postotak znači manje kretena nego kad imate 200 miliona ljudi. Međutim, Amerika ima zakone i pravila, sudove koje nije tako lako izmanipulirati kao ovdje. Svi vi ovdje imate zakone o neonacističkim propagandama, ali ih niko ne primjenjuje.

Treba reći i da je Amerika potpuno drugačija po rubovima jer tu dolazi more i granice, a s njima i druge kulture. Što dublje idete u sredinu ima manje uticaja drugih kultura i zemlja je konzervativnija.

Radiosarajevo.ba: Jednom ste rekli „ne možeš učestvovati u revoluciji ako te strah da ti iPod ne ispadne iz džepa dok bježiš od policije“. Mislite li da se nešto promijenilo u zapadnom kapitalističkom društvu nakon recesije, mjera štednje, masovnih protesta, pokreta Occupy? Ilić: Pokret Occupy je simbolički važan, ali najveća promjena se desila u odnosu ljudi prema bankama. Među mladima se odjednom pojavilo puno ljudi koji su počeli raditi na farmama, usred Brooklyna ljudi imaju bašte na krovovima kuća. Ranije je bilo nezamislivo da bi neko u Brooklynu mogao uzgajati piliće. Pojavile su se te male, kućne manufakture, proizvodi se i kupuje lokalno, jer se ljudi više ne mogu pouzdati u velike firme, velike kredite. Rekao bih da Američki san još uvijek postoji, ali je manji i slađi.

Ilić: Jesu li vas iznenadile posljednje polemike o pravu na abortus u SAD? Da li one znače da nijedno pravo ne možemo smatrati u potpunosti osvojenim?
Ilić: Prije četiri godine američki narod je iznenadio sve nakon što je izglasao nepoznatog crnca za predsjednika. Četiri godine kasnije to više nije iznenađenje, ponovilo se. Manje-više svi ovi koji su bili protiv abortusa sada su izgubili glasove, što znači da su Amerikanci prepoznali problem. Osim toga, ako su svi koji su glasno i agresivno stajali protiv abortusa preglasani, sljedeća grupa političara će malo misliti o tome, ako ništa ponudit će mekšu verziju jer su ovi prvi dobili po nosu. Tako demokracija funkcionira.

A zakon se uvijek može promijeniti. Mogućnost da se od legalnog abortusa dođe do ilegalnog abortusa jednaka je onoj mogućnosti da se od ilegalnog abortusa dođe do legalnog. To ide u oba smjera. Pitanje je kolektivne svijesti, gdje hoćemo to zaustaviti, a kolektivna svijest se također mijenja.

Radiosarajevo.ba: Mislite li da se kolektivna svijest mijenja i na Balkanu?
Ilić: Pa, na kraju je održana Parada ponosa u Beogradu, Zagrebu i u Splitu, zar ne? Ne možete vi pričati priče o katoličkom Splitu u kojem se ne može desiti parada, a kako onda može u Rimu? Osim toga, ako ste tako katolička i moralna zemlja, zašto imate slike golih žena posvuda okolo? A ti katolici se trebaju prisjetiti da su dva najljepša vizuala katoličanstva uradili homoseksualci, Sikstinsku kapelu i Posljednju večeru. Sami pape su ih zadužili da to naprave. A pošto danas znamo da su Da Vinci i Michelangelo bili homoseksualci, pretpostavljam da je rješenje da to špahtlom skinemo sa zida.

Svijest će se promijeniti prvenstveno onda kad čisto matematički shvate koliko je tolerancija prema LGBT populaciji dobra za turizam i druge sfere koje donose novac. To su sve manipulacije koje nekom odgovaraju u određenom trenutku.

Radiosarajevo.ba: Iz kojeg smjera treba da ide to mijenjanje svijesti?
Ilić: Iz dva potpuno suprotna smjera, od vrha vlasti i od dna, od intelektualaca i aktivista. Odgojem ljudi ponajprije, školskim sistemom, ali najprije vlasti koja bi trebala provoditi svoje zakone.

Radiosarajevo.ba: Zašto ste Vi uvijek na strani manjina i deprivilegiranih?
Ilić: To izgleda kao logičan izbor, zato što se nijedan sistem prisile i nasilja nije  održao. Nije preživio apartheid u Južnoj Africi, nije preživio rasizam u Americi, ništa od toga ne može preživjeti. Život ide svojim tokom, ne obazirući se na sve to vraćanje u „slavnu prošlost“ koja nikad nije ni postojala, nego je izmišljena iz straha od budućnosti.