Mediha Cabrera: Bosanka koja je preživjela Pinochetovu torturu
Tekst preuzimamo s prijateljskog portala Danas.hr
Kad dođe 11. septembar, Bosanka i čileanska snaha Mediha Cabrera ne gleda vijesti i ne čita novine. Već četrdeset godina taj je datum vraća u horor koji je proživjela u Čileu, zajedno s hiljadama sunarodnjaka. Pinochetove zločinačke horde ubile su tada Harolda Cabreru, ljubav njenog života i jednog od najbriljantnijih mladih saradnika predsjednika Salvadora Allendea.
Na današnji dan, prije tačno 40 godina, započela je ofanziva ljudožderskog kapitalizma, onog koji ždere i dan-danas. Zube i kandže zario je tad u ponajbolje među Čileancima zato što je ta zemlja iznjedrila prvog marksističkog demokratski izabranog vođu na svijetu – Salvadora Allendea. Pritom je naudio mnogima, pa i obitelji Cabrera.
Dok čitate tragičnu priču 70-godišnje Bosanke Medihe Cabrere, udovice Harolda Cabrere Abarzúe, pokojnog socijalističkog demokrata, desne ruke Salvadora Allendea i finansijskog direktora najvažnijeg preduzeća u Čileu - rudnika Chuquicamate - preporučujemo vam da slušate poj Victora Jare. Čileanskom slavuju, najcjenjenijem njihovom pjesniku toga doba, krvnici vojne hunte Augusta Pinocheta odrezali su jezik i prste. Onda su ga na mučilištu, fudbalskom stadionu Čile u Santiagu, pred hiljadama ljudi koje je čekala tortura, tjerali da osakaćen svira i pjeva.
Na tom mjestu, koje je na 30. godišnjicu ove tragedije dobilo ime Estadio Víctor Jara, onesvijestio se od boli.
"A mi ustajemo i pjevamo himnu: 'Mi smo slobodni kao sunce kad ne sja...' (Libre/como el sol cuando amanece/yo soy libre como el mar.../...como el ave que escapó de su prisión/y puede, al fin, volar...). Pjevali smo o slobodi koje nemamo", priča nam o strahotama koje je na istom tom stadionu preživjela Mediha Cabrera, koja o tome nije govorila više od 20 godina.
Čile kao južnoamerička Jugoslavija
Tog 11. septembra 1973. završilo je 10 najsretnijih godina njenog života, nježne ljubavi s čovjekom s kojim je dijelila san o ravnopravnosti među ljudima. Mediha i Haroldo upoznali su se u aprilu 1964. godine u Beogradu i oženili se nakon samo četiri mjeseca, iako je Haroldo – crna ovca u obitelji – već bio zaručen za čileansku posjednicu nekoliko preduzeća. I Medihina obitelj bila je protiv tog braka, no ni Mediha, kao ni Haroldo, nisu za to marili.
"On je želio da Čile bude druga Jugoslavija. Zato je i došao da magistrira u Beogradu, nauči, vidi. Zato je otišao u Varšavu, gdje je bio na stipendiji kao učenik poznatog Oskara Ryszarda Langea", govori Mediha Cabrera.
Haroldo, genijalac koji je s pet godina krenuo u školu, a onda je odmah premješten u četvrti razred, završio je ekonomiju u Concepciónu u Čileu, potajno, skrivajući to od oca hirurga Luisa Cabrere. Haroldo je doktorirao sa samo 26 godina, ubrzo nakon što je upoznao Medihu.
Prvog sina Artura dobili su 1965. godine, a ubrzo nakon toga sele se u Santiago.
Užas, užas i blještavilo Čilea
"Čile je bio tako siromašna zemlja. Kad sam ulazila u Čile, od aerodroma do kuće moje svekrve, ljudi su živjeli u smetljištima. Htjela sam se vratiti, dok nisam došla u tu maltene novu državu, 'novi' grad. To nije bilo za vjerovati – podzemne željeznice, vile, parkovi. Idete kroz taj užas, užas, djeca vas mole i prose, kaos, a onda skrenete tri ulice i tamo...", govori o nejednakosti.
U idućih je pet godina rodila Vladu, Igora i Tanju, a Haroldo je zagovarao "ono što svi zagovaraju kad dođu na vlast, pa poslije odbace".
1970. godine Allende postaje predsjednik i donosi odluku koju će Mediha Cabrera, iako njegova prijateljica, gledajući unatrag, smatrati pogrešnom i tragičnom. Zbog iskustva i školovanja pod paskom najcjenjenijih ekonomista, Haroldo je imenovan finansijskim direktorom u Chuquicamati.
Otpori Allendeu
"On je, ustvari, trebao biti ambasador u Beogradu. Tu je Allende napravio grešku i rekao: 'Ja ambasadora spremim za nekoliko mjeseci, a za iskusnog doktora ekonomije mi treba puno vremena'", priča Mediha. Za suradnike je, priča Mediha, njen muž birao i desničare i ljevičare, samo dobre stručnjake.
"Imao je zato neprijatelja i na ljevici i na desnici. Bio je čovjek koji je poštovao ono što čovjek nauči. Nije bio od velike priče. Bio je šutljiv, jako dobar otac. Mogao se po pet-šest sati igrati s djecom, da bude konj, da oni jašu po njemu, da ga diraju i čupaju", prisjeća se svojih najsretnijih godina.
Tada je Allende krenuo s programom izgradnje kuća za sirotinju i podjelom hrane obiteljima koje nisu imale šta jesti. No, nacionalizacija bogatstava Čilea, poput spomenutog rudnika, nije mogla proći bez turbulencija. Desnica u Čileu u Allendeovom mandatu organizirala je premlaćivanja socijalista i sindikalaca.
"Zakucavali su čavle u komad drveta da ovoliko vire i time su ih tukli", kaže pokazujući prstima dužinu od pet centimetara, te nastavlja: "Sačekaju ih i naprave masakr, po 40 ljudi završi u bolnici. Znali su da ne smiju po glavi jer bi pali mrtvi, ali jako su napadali sindikate i sastanke partije." Iako je nakon takvih napada i ljevica oformila svoje jedinice uz pomoć instruktora s Kube, opasnost nije prolazila. I Medihu su učili samoobrani jer je bila mlada i bojali su se jer je radila i kretala se bez muža.
DINA, CIA-ina filijala u Čileu
"U Čile je ušla DINA (Nacionalna obavještajna direkcija, Dirección de Inteligencia Nacional)", govori ona. DINA-om je upravljao Manuel Contreras, čovjek koji je ulijevao najviše straha u Čileu nakon samog diktatora Pinocheta, čovjek na platnom popisu američke CIA-e. Trenutno služi 289-godišnju zatvorsku kaznu zbog otmica, mučenja, ubistava i nestanaka.
"To je bila jedna nova američka organizacija koja je sve trebala snimiti, napraviti štrajk, napraviti udar. Dogovorila se s Pinochetom da on bude samo tri mjeseca na vlasti, iako se on osilio i ostao na vlasti... Logičnije je bilo reći da je to bila CIA, ali da se ne bi govorilo o CIA-i, 'to' je nazvano DINA. To je bila CIA, njen odjel", objašnjava Mediha. Zašto bi Amerikanci napravili takvo što, upitana je.
Borba za bakar
"Oni su pustili Allendea misleći da neće pobijediti na drugim izborima. Ali kako su se bližili novi izbori i kad su vidjeli da će Allende dobiti 70 posto, tu su se uplašili", odgovara. A uplašili su se za prirodna bogatstva, nedostupna za eksploataciju privatnim vlasnicima: čileanska salitra, tj. kalijev nitrat, koji se koristi kao gnojivo i ima niz drugih primjena, a koja je mnogo kvalitetnija od sintetičke salitre. I, naravno, najvredniji – bakar.
"Chuquicamata je najveći otvoreni rudnik na svijetu. Tu rade oni kamioni koji, kad ja stanem na kola svoga muža, još nisam stigla ni do pola pneumatika", slikovita je. Prije nacionalizacije koju je završio Allende, rudnik je pripadao moćnom Anaconda Copperu, jednom od najvećih trustova svijeta, koji time gubi dvije trećine proizvodnje bakra.
Na rudnik su, nastavlja Cabrera, bili navezani lanci trgovina koje su također držali Amerikanci do dolaska Allendea – i zarada od maloprodaje je, dakle, dotad išla u Sjevernu Ameriku. Čileu se zbog nacionalizacije nameće ekonomski embargo, no Latinska Amerika, koja se tada združivanjem nastoji emancipirati od SAD-a, ipak uspijeva ostvariti trgovinu s Europom. Stanje u Čileu se zaoštrava – počinju nestajati ljudi.
Na hiljade smaknuća
"Prvo su smaknuli sve što je valjalo u policiji prije udara. Priča se da je bilo 3.000 ubijenih. To je laž za narod. Prije samoga udara najmanje je 10.000 osoba nestalo. Allende je to znao, žene su molile i preko radija govorile da im se muževi ne javljaju, ali ništa. Mora da su i Allendeu prijetili", nagađa Mediha Cabrera. Poznavala je Allendea i jako ga je voljela, ali, kaže, on nije bio dobar političar, niti je trebao biti predsjednik – govorio je da se tako nešto nikad ne može dogoditi u Čileu.
"Mnogi generali su nestajali, jednostavno nestajali. Kasnije smo čuli da ih je desnica ubijala i bacala u more", kazala je. Smatra da je general Carlos Prats bio heroj i da je on trebao biti na Allendeovom mjestu.
Tri mjeseca prije puča počeli su napadi na obitelj Cabrera.
Prijetnje i otmice djece
"Prijetili su Haroldu da će mu ubiti ženu i djecu, a i dvaput su nam krali djecu. Odvodili ih i ostavljali u pustinji Atacama", prisjeća se.
"To su bili užasi, i tri mjeseca prije udara, to su bili užasi."
A onda je došao i 11. septembar. U Santiagu je već ubijen Salvador Allende. Mediha je nosila peto dijete, bila je u sedmom mjesecu trudnoće.
"Bili smo zatvoreni u kući, prvo smo se posakrivali. Na radiju su počeli javljati da se finansijski direktor rudnika bakra Čilea Haroldo Cabrera treba prijaviti i da mu neće ništa. Znala sam da ako se prijavi, da je to gotovo. On je tu večer prešao argentinsku granicu. Ali kad je čuo da će ako se ne prijavi, oni odmah zatvoriti djecu i mene, vratio se. Tu noć me zamolio da dovedem djecu i njegovu mamu, koji su bili skriveni, da s njima popriča. Kako je bio policijski sat, nismo to mogli i nas smo dvoje sjedili devet sati. Dvije pudlice su bile pored nas. K'o da su znale što će se desiti – samo su njega lizale. Riječi jedne nismo progovorili", govori nam Mediha Cabrera. Ujutro su došla njihova djeca i svekrva.
Odlazak Harolda Cabrere
"I samo što se izljubio s njima, došao je onaj prokleti zeleni bugarski džip (Bugari su poklonili Allendeu te džipove). Njega su uzeli, drsko ubacili i jedino što mi je preostalo bilo je da legnem pred džip da on ne ide. To sam uradila i oni su mi rekli: 'Ako ne ustanete, pregazit ćemo vas.' Moj je muž skočio odozgo, uzeo me, poljubio i rekao: 'Molim te! neko treba ostati s djecom!'", citira posljednje rečenice koje je razmijenila s mužem. Odlazila je na mjesto gdje su ga zatočili – u garnizon gdje je Haroldov otac Luis Cabrera započeo svoju hiruršku karijeru. Nosila mu je hranu, ali mu nije mogla prići. Prijatelji iz vojske i ambasade u tim trenucima pokušavali su je izvući iz Chuquicamate, ali nisu stigli. Vojska je ugrabila nju i djecu, utrpala ih u avion kojim su prelijetali mjesta otpora, a ona je čitavo vrijeme molila djecu: "Nemojte pjevati Allendeove pjesme, nemojte spominjati njegovo ime, molim vas, jer će nas ubiti."
To je shvatila i njena dvogodišnja kći Tanja, koja nije progovorila ni riječ. Prevezeni su u Santiago, gdje ih je dočekao autobus pun vojnika i nekoliko generala.
"Najteži trenutak u mom životu je bio kad su mi uzeli kćer od dvije i pol godine. Uzeli su mi je iz naručja i samo je bacili, svu su mi djecu strpali u kola, a meni su kazali: 'Vas ne čeka niko iz ambasade, nisu vas htjeli čekati.' Pitala sam: 'A gdje ću ja?' 'Vi idete direktno kod Pinocheta'", kazali su. Doveli su je do ministarstva obrane, gdje joj je Pinochet rekao: "Vas je izdao vaš ambasador. Javio sam mu da primi vas i vašu djecu, a on je pobjegao u Jugoslaviju."
Naredio je da mora čekati na vrhu stepenica u ministarstvu dok se ne javi neko iz ambasade. Ona je molila da joj kažu jesu li joj djeca živa.
Brutalnost vojske
"Ja sam već bila luda. Na stepenicama sam čekala 18 sati. Kad sam zamolila da sjednem, jer više nisam mogla stajati, noge su mi bile toliko natekle, vojnik me udario nogom i ja sam sletjela niz stepenice. A to su duge stepenice. Trudna, sedam mjeseci! Tada sam se udarila i izgubila dijete... Dalje se ničega ne sjećam", govori u suzama. Odvedena je u kuću svoga djevera, koji se dokopao lijekova za prvu pomoć, protiv sepse. Ujutro u pet sati po nju dolazi vojska.
"Moj djever im kaže: 'Ne možete je voditi, sva je krvava.' 'Mora ići s nama. A vi još jednom progovorite i povest ćemo i vas i cijelu vašu obitelj'", priča Mediha. Nije znala kamo ide. A išla je prema stadionu koji je bio pakao za oko 20.000 ljudi. Ondje su silovane Čileanke, ljudi su ubijani, mrtvi ostavljani uza zid po dva dana, da plaše taoce.
Psihičko i fizičko uništenje talaca
"Izađete na onaj stadion, prođe helikopter i izbaci nečiju ruku dolje. Mi gledamo tu ruku kako pada", prisjeća se kako su ih lomili. Hunta je uvečer znala lagati da gerilci žele osloboditi stadion, pa bi izvodili ljude, ubijali ih i tvrdili da su morali zato što su htjeli pobjeći... No, jedna od najtežih scena joj je bila mrcvarenje pjevača Victora Jare, kojeg su tražili da svira gitaru bez prstiju. Pobunili su se protiv toga pjesmom o slobodi Libre, kazala je. Pjesmom su se branili i od pohoda svećenika stadionu.
"Pop nas je učio da se oprostimo od života. Postavljen je nasred stadiona da molimo Boga da nam oprosti grijehe, da se pripremimo za smrt. Da to ne bismo slušali, jer to jako djeluje na živčani sistem, svi bismo ustali i pjevali, jer ne mogu nas pobiti sve odjednom", kaže nam Mediha. Mentalno zlostavljanje vršilo se i ispitivanjima.
"Bilo ih je šest i istovremeno su mi postavili šest pitanja. Rekla sam im: 'Da sam Napoleon, možda bih vam sad i svima odgovorila'", prisjeća se. No, fizička tortura psihički je uništila brojne žrtve Pinochetovih mučilišta. Nakon mučenja vodili bi je u ćeliju, koja je u slučaju Medihe Cabrere bila mala stadionska kupaonica, u kojoj je bilo natiskano još 30 ljudi, koji nisu imali prostora da legnu. Batine i hladnoća uništili su joj zdravlje. Na sebi je imala samo kaput, ništa drugo. "Nisam se imala čime ubiti", kaže. Bojala se špijuna i nije progovorila ni riječi 10 dana. A onda je upoznala jednu Jugoslavenku po prezimenu Gojanović.
Saveznici u nevolji
"'Povjeri se meni, pričaj! Ti ništa ne govoriš, ne jedeš, umrijet ćeš, a trebaš svojoj djeci! Oni što kažu da su ih ubili, lažu!', rekla mi je. Ona mi je dala poleta da shvatim da moja djeca moraju imati nekoga, a da sam ja živa i tu sam." No, i među vojnicima se našao jedan koji joj je pomogao – kazao je da će ponovno biti insceniran napad na stadion.
"Telefon vam je na kraju hodnika. Nazovite svekrvu, djeca su spašena. Samo ovo ću vam reći – ako vas neko uhvati, ja ću vas ubiti. Pa vi odlučite hoćete li ili nećete to napraviti", kazao joj je. Kad je počelo, trčala je do telefona, nazvala i začula svekrvin glas.
"Mama", rekla je, "daj mi Artura."
"Ne mogu, spava", odgovorila joj je svekrva
"Mama, samo da čujem njegov glas!" Dovela joj je najstarijeg sina na telefon, a Mediha mu je počela lagati: "Mama je na godišnjem s tatom."
"Mama... Što mi govoriš da si na godišnjem? Reci mi gdje si, mi znamo da te tuku...", plakao je dječak.
Spustila je slušalicu i pobjegla. Pred samom ćelijom ju je išamarao isti taj vojnik koji joj je pomogao, pustio je i rekao: "Ne smijete nikome reći!"
'Ovog trenutka ubijen je Haroldo Cabrera'
Obitelj je pokušavala spasiti, a ona je znala da će ubiti Harolda jer su do nje došle vijesti da je osuđen na 17 godina robije, a znalo se da tako visoka kazna, zapravo, znači smrtnu presudu. Haroldo je osuđen zbog naoružavanja i posjedovanja oružja, što je priznao - pištolj je nabavio zbog prijetnji i otmice djece. Osuđen je i zbog izvlačenja novca iz rudnika, što mu je, kaže Mediha, bilo namješteno od desnice. Haroldov brat je, naime, tih dana pronašao dokaze u Chuquicamati koji potvrđuju da Haroldo nije ništa ukrao, ni jedan escudos. Rudari su tada već bili obustavili rad u rudniku.
"Pitao ih je što se dešava, a oni mu kažu: 'Ovog trenutka je ubijen Haroldo Cabrera'", prepričava ona.
"Ali da su njega ubili! Oni su njega mučili! Izvadili su mu oči, nokte, spolne organe... Sve! I onda kad on više nije bio on, onda su ga ubili, raznijeli eksplozivom. Samo jedan prst su našli. Ja nemam groba njegovog! To je taj 11. septembar", priča Cabrera u suzama. Ove će detalje saznati tek 1990. godine, kad će se prvi put nakon puča vratiti iz Jugoslavije u tu zemlju, koju je jedva napustila živa.
Bijeg sa stadiona
Spasila se sa stadiona zahvaljujući švedskom ambasadoru koji se založio za nju, čija su vrata bila samo jedna u nizu onih na koja su zakucali članovi njene i Haroldove obitelji. Veleposlanik je lično, u društvu njene zaove, došao onamo.
"Sjedili su tamo i (zatvorenici) tražili su ih kruh, imaju li kruha... To je glad bila. Ja sam tamo prvi put i propušila. Policijski sat je počinjao u 8, a mene su pustili u 7.45 sati, jer ako me ponovno uhvate na ulici, ponovno me imaju pravo zatvoriti. Sreća da je moj djever našao jednu rođakinju blizu stadiona i oni su me tu skrili", ispričala nam je. Sljedeća zamka je bio rok od 24 sata da izađe iz Čilea – njena djeca, naime, nisu imala putovnice.
Šok u Švicarskoj
"Htjeli su mi djecu oteti!", govori ona. Tu joj je pomogao jugoslavenski konzul, koji je zamijenio odbjeglog ambasadora, garancijom za djecu, a za njih je garantovalo i osoblje aviona kompanije SAS, koji su im omogućili da unatoč stajanjima ne napuštaju avion, sve do Švicarske. Ondje će pretrpjeti novi šok.
"Dođemo u Švicarsku, a budući da djeca nemaju pasoša, niko ne vjeruje da su moja. Dolazi policija da mi oduzme pasoš, ja vrištim jer to je drugi put da mi oduzimaju djecu – jednom sedam, jednom pet, jednom tri, jednom dvije (godine)! Počela sam vrištati i uto se čuje preko zvučnika da ambasador Jugoslavije dolazi po gospođu Cabreru i da joj niko ne dira djecu, jer on je donio papire", govori ona. Let za Zagreb bio je tek sljedeći dan i smješteni su u hotel. Mediha je i dalje prestravljena.
"Ujutro kad je došao ambasador, pitao me jesu li djeca što jela. Ja kažem: 'Ne, kako ste me ostavili, tako sam ih stavila u ormar i tu smo bili.' On je odmah naredio da nam se u avionu da jelo", kazala je.
Sama
Kad je konačno sletjela u Zagreb, dočekao je brat, ali i nova borba. Ostavljena od većine obitelji, dvije godine živjela je u bijedi, završavala školu i trudila se izbrisati njihove traume. I oni su, prije nego ih je spasio vojnik koji je poznavao njihovog djeda Luisa, bili zatvoreni u domu za maloljetne prijestupnike, okruženi otetom djecom ljevičara. Taj je čovjek predao djecu njenoj svekrvi, zbacio sa sebe vojničku uniformu i napustio Čile.
"Znali smo ručati samo litru mlijeka i kilu kruha", prisjeća se prvih godina u Jugoslaviji. No, kaže da je bila ponosna na to. "Svom sam Haroldu učinila ono nešto najljepše – odgojila mu djecu najbolje što sam mogla, sama, te završila školovanje ovdje, uz djecu." Radila je kao turistički vodič, simultani prevoditelj, po Beogradu, Ljubljani, Zagrebu i uspjela stati na noge.
Povratak u Čile
A onda je 1990. godine primila poziv Patricia Aylwina Azócara, prvog predsjednika Čilea nakon Pinochetovog svrgavanja. Obišla je Allendeov grob i grob svoje svekrve, koja je "umrla za svojim sinom, od raka očiju". Protokolarni susret s predsjednikom ostavio ju je hladnom, a dolazak na aerodrom ispunio jezom. Njen zahtjev je bio da je ne vode blizu stadiona. Ali ju je čekalo i suočavanje s načinom na koji je umro njen muž, o čemu se pisalo u čileanskim novinama.
Suđenje Pinochetu
Augusto Pinochet sjetit će je se u vrijeme suđenja u Helsinkiju, gdje je Mediha Cabrera svjedočila o monstruoznim zločinima vojne hunte na stadionu. Ali ona će osjetiti bol i gorčinu svaki put kad se sjeti u kakvim je uslovima živio i čekao kaznu, kad se sjeti izjave Margaret Thatcher o tome kako je on njen veliki prijatelj i kako je bio tretiran za života od strane zapadnih "uglednika".
"Taj starac je proživio ljepotu u svom životu, pa je trebalo da se to očisti malo, znate, da se opere ta bruka. Pa se mislilo treba li ga zatvoriti, ne treba, treba li mu suditi, ne treba... Znate li kako mu je suđeno? U jednoj palači, s jedno pet-šest hektara zemlje. To je bio njegov park, gdje je mogao šetati. I ja bih tako umrla. Sa sestricama, doktorima i svim ostalim", kaže.
Diktatura, a ne pravi socijalizam
"Kod nas nije bio socijalizam, nego diktatura. Bio bi da smo dali socijalističkom savezu da se oformi kao partija, pa da komunisti i socijalisti vode borbu, a ne da Tito u bijelim rukavicama kaže 'ćao' u Splitu. Meni to ne odgovara. Gdje god je Tito išao, pravile su se vile. Allende je ostao u svojoj kući, nikad nije ništa htio, čak ni sobu za odmor u predsjedništvu. To je za mene socijalizam", kaže Mediha Cabrera.
'Dinar je najgori'
Priželjkuje ponovnu pobjedu ljevice, kako u Čileu, tako i na Balkanu, uništenom nacionalnom i vjerskom netrpeljivošću, no boji se da više nema ljudi pravoga kova.
"Vjerujem u demokratski socijalizam. Daj bože da dođe onaj socijalizam koji je moj Haroldo živio. Ali toga nema. Čim ljudi osjete dinar, promijene se. To je najgore, što dinar pokvari čovjeka, dinar je najgori", zaključuje balkanska Gringa.
'Vidjela si Che Guevaru, nisi vidjela Che Guevaru'
Mediha Cabrera imala je uz svog muža priliku upoznati niz istaknutih ljevičara tog vremena. Osim o večeri s Fidelom Castrom, u Sarajevu je ispričala ono što se zaklela da nikad nikome neće ispričati. U novembru 1964. godine u Varšavi, na stolu u kubanskoj ambasadi, noseći prvoga sina Artura u trbuhu, plesala je kumbiju s Revolucionarom, i to na nagovor svoga muža.
"I ja plešem, najednom dolazi čovjek, hvata me za ruku. Kaže: 'Sa mnom pleši.' Ja mislim: 'Vidi grubog čovjeka i budale!' Kažem mu: 'Umorila sam se, neću više.' Haroldo kaže: 'Pleši, Majdice.' Odgovaram mu da me on neće natjerati, a Haroldo onda skoči na stol i počne plesati s njim i sa mnom. Siđemo mi i Haroldo mi kaže: 'Dođi, Gringa, ovamo (svi su me zvali Gringa, strankinja). Da te upoznam.' Kaže: 'Ovo je Ernesto Che Guevara.' Bila sam dijete i pitala sam ga mogu li ga poljubiti, a on kaže: 'Ako muž da'", prisjeća se gospođa Cabrera, pomalo se stideći svoje djetinje reakcije. Che Guevara je tada bio ranjen i liječio se u Istačnom bloku, u Poljskoj se liječio, bez da se za to znalo.
"'Vidjela si Che Guevaru, nisi vidjela Che Guevaru. Plesala si s njim, nisi plesala', rekao mi je Haroldo. I to je tako ostalo. Nikad to nismo spomenuli", ispričala nam je Mediha Cabrera.
Tekst preuzet s prijateljskog portala Danas.hr
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.