Lejla Samardžić: Buđenje čula

Portal Radiosarajevo.ba, u saradnji s portalom Fotografija.ba, otvara ciklus intervjua s mladim fotografima i fotografkinjama iz Bosne i Hercegovine. Cilj nam je predstaviti široj javnosti neafirmirane i manje afirmirane fotografe, čiji radovi zaista vrijede, i od koji se može očekivati samo napredak i uspjesi.

Ove sedmice predstavljamo Lejlu Samardžić

Otkad i zašto se baviš fotografijom? Je li to samo hobi ili profesionalni angažman?
Iako sam još kao dijete često trčala sa aparatom u ruci i fotkala meni bliske i drage ljude nisam ni slutila da će fotografija postati dio moje svakodnevnice. Fotografija me zainteresovala prije nekih pet godina i od tada sam se počela aktivnije baviti, prvo pomalo stidljivo, a vremenom je to preraslo u posebnu ljubav. Hobi koji me u potpunosti zaokupio. Nekada sam pisala poeziju, danas mi je, ipak, fotografija na prvom mjestu. Moj ispusni ventil. Duševna hrana.

Imaš li uzore u svome radu? Cijeniš li naročito nekog fotografa?
Postoji veliki broj amatera i profesionalnih fotografa cije radove cijenim, teško mi je nekog izdvojiti. Volim spontane trenutke, uličnu fotografiju, portrete, naročito ljudi sa margine, socijalnu tematiku... Trenutno sam fascinirana galerijama nekih ruskih fotografa.

Šta je za tebe dobra fotografija?
Moje je mišljenje da dobra fotografija ima priču, emocije i ono nešto što te tjera da se zadržiš, da je posmatraš, proučavaš - neki faktor x, također treba imati u sebi uhvaćen pravi, dobar trenutak, ali i da zadovolji tehnički kvalitet. Ako pogledam fotografiju koja u momentu počne da priča svoju priču, a ja joj mogu osjetiti čak i miris, e to je za mene emocija koja je daleko više od fotografije koja nije zarobila samo pogled, već probudila sva moja čula.

Šta bi željela fotografisati a do sada nisi mogla ili stigla?
Puno je motiva koje bih ćeljela fotkati, ali jedna od trenutno najvećih želja mi je da provedem vrijeme u nekom romskom naselju, zabilježim trenutke iz svakodnevnog života Roma i napravim nekoliko portreta... Nadam se da će mi se želja ostvariti.

Jesi li se okušala u analognoj fotografiji?
Ozbiljno, nisam.

Šta misliš o Instagramu? Uništava li bit fotografije kao umjetnosti?
Nemam neko mišljenje o Instagramu. Ne koristim ga.

Kakva je naša domaća fotografska scena?
Gledajući fotografije na raznim portalima, pa i na portalu Fotografija.ba, čiji sam član od samih početaka, imamo dosta dobrih i talentovanih fotografa. Vidim koliko ti mladi ljudi ulažu truda i volje, pokazuju želju za učenjem prateći rad pojedinih momaka i djevojaka, iskreno me raduje svaki njihov uspjeh i napredak u radu.

Koje/a ime/na domaće fotografske scene bi izdvojila?
Dado RuviĆ, Haris Čalkić, Ivan Kelava, Dejan Đurić... i još nekoliko momaka čija imena, nažalost, ne znam... Znam ih po nadimcima sa portala... Naravno, spomenula bih i nekog iz starije garde. Pjesnik i fotograf, Nedžib Vučelj koji je uvijek spreman da pomogne mladim fotografima i mogu reći da je  poznanstvo s njim jedna od ljepših stvari koja mi se dogodila.

Je li lakše fotografisati ljude ili životinje?
Fotografišem i ljude i životinje. Mislim da je jednako teško. Najvažnije je uhvatiti pravi trenutak, naći se u pravo vrijeme i na pravom mjestu.

Saša Vranić: Trenutak zamrznut na pravom mjestu
Ivan Kelava: Nedostaje nam kulture fotografije
Lola Kasalo: Analogna fotografija je kreativnija
Aleksandar Šiljković: Dobra fotografija ima nedovršenu priču
Anja Zebić: Instagram je nepotreban kraj Photoshopa
Jelena Babić: Svi bi danas da budu fotografi