Kenan Alagić i prvaci cazinskog humora

Ekipa koja je zaslužna za humorističke skečeve na RTV Cazin svojim novogodišnjim programom već tri godine oduševljava stotine hiljada gledalaca, koliko su ih izbrojali brojači You Tubea. Njihova adaptacija "Preživljavanja" ili kviz "Hoćemo li mu halalit" svojih humorom podsjećaju na najsjajniju epohu Nadrealista. 

Ko su ljudi koje javnost već sada zove "Cazinski nadrealisti"? Ljubazna urednica RTV Cazin Alisa Tatarević uputila nas je na Kenana Alagića, jednog od sedmorice autora i glumaca koji potpisuju novogodišnje skečeve.

Gospodin Alagić je onaj koji u kvizu "Hoćemo li mu halalit" igra voditelja, a u stvarnom životu je zaposlen na RTV Bihać. Kako nam je rekao, u ime svojih kolega "ovlašten" je za razgovore s medijima, pa je tako svoje vrijeme odvojio i za portal Radiosarajevo.ba  

Radiosarajevo: Za početak, predstavite nam tim koji je zaslužan za skečeve – ko su autori, ko su glumci, čime se inače bavite...

Alagić: Prije svega hvala Vam na ustupljenom prostoru i interesovanju i dozvolite mi da svima koji će ovo pročitati u naše ime poželim sretnu i uspješnu novu 2011. godinu. Dakle, radi se o sedmočlanoj ekipi, sada već zrelih i dobrim dijelom porodičnih ljudi, koji su svoje dugogodišnje prijateljstvo i poznanstvo sasvim slučajno ekranizirali još ratnih godina, a kasnije se to nastavilo u nešto izmjenjenoj koncepciji sa novim licima. Danas su to: Aladin Delalić, Amir Škrgić, Samir Muhamedagić, Irfan Račić, Haris Omanović, Meho Salkić i ja. Autori svega što ste vidjeli smo upravo mi, dakle nas sedam ovisno o tome kako se kome koja ideja rodi, ali zajednički je „izbrusimo“ do kraja i snimimo. A „glumci“ su obični ljudi, zapolenici RTV Cazin, RTV Bihać, ugostitelji, radnici na benzinskoj pumpi, grafički dizajneri... To smo dakle mi. Onakvi kakvi smo svaki dan.

Radiosarajevo: Novogodišnji program RTV Cazin je bio najduhovitiji i najzanimljivijih od svih koje su nam nudile bh. TV-kuće? U njemu nema „selebritija“, skupih scenografija i bespotrebnog sjaja, očito je da je projekat „niskobudžetni“. Kako to tumačite?  

Alagić: Sjajno je čuti takav kompliment da je to bio najbolji novogodišnji program. Tačno je da je niskobudžetni jer upravo nema svega toga što odlikuje „ozbiljne“ novogodišnje projekte na televiziji. Pa valjda su obični ljudi, gledaoci (a zbog njih to i radimo, i dijelom zbog svoje zabave) već pomalo siti nadmetanja ko će dovesti veću zvijezdu na televiziju, ko će isplatiti veći honorar izvođaču itd. U toj situaciji, nešto jednostavno, životno a još i zabavno i nerijetko sarkastično, vrlo je pitko, lako se konzumira jer se u neku ruku i mi na taj način poistovjećujemo sa 95 % građana BiH koji žive od danas do sutra i koje muče iste problemi kao i nas. Na kraju, od silne muke što je tako i što ne možemo ili nećemo da promjenimo nešto, smijemo se...

Radiosarajevo: Svoje prve radove snimili ste još tokom rata. Kako je rođena ideja, što ste tada svojim humorom željeli postići? Kako se cijeli koncept mijenjao tokom svih ovih godina?

Alagić: Upravo tako. Ideja je nastala tokom rata, kada je ustvari počela s radom i RTV Cazin. Bila je nasušna potreba za informisanjem jer je ovaj kraj bio u strašnoj medijskog blokadi i propagandnom ratu. U takvoj situaciji ljudi su imali potrebu da čuju i „svoju“ informaciju, a trebam li reći da je i pored svih muka i tragedija koje rat neminovno nosi sa sobom, humor ipak bio jedna vrsta eliksira, pa ako hoćete i moralni zamajac. Tako je počelo, a godinama iza rata koncepcija se mijenjala, bogatila, jer su nam godine koje su dolazile nudile toliko apsurda da inspiracije u ovako posloženoj zemlji nikada i neće nestati.

Radiosarajevo: Da li vam smeta kada vas nazivaju „Cazinski nadrealisti“?

Alagić: Ako kažem da nam smeta to je samo zato što je svako poređenje sa legendarnim Nadrealistima smiješno. Dakle, Nadrealisti su sami vrh i mi nismo, niti ćemo biti na tom nivou. Nadrealisti su početak svega i nadahnuće mnogima. Dešavalo se da učenik preraste učitelja, ali to u našem slučaju neće biti tako. Nadrealisti ostaju Nadrealisti, pa par praznih mjesta pa onda mi svi ostali.

RadioSarajevo: Postoji li fenomen 'Krajiški humor'?

Alagić: Mislim da nije stvar u nekom posebnom Krajiskom humoru. Bosanski definitivno postoji, i mi smo dio tog humora, prepoznatljivog i van granica BiH. Odavno se zna za "dobri" bosanski humor. Mislim da je dobar jer se mi Bosanci znamo zaista bezazleno našaliti na svoj račun, prvo. Možda taj krajiški jeste malo specifičan zbog nekih izraza, fraza i naglaska, ali generalno mislim da nije posebno različit od ostatka zemlje. Dakle, razumijemo se kada je humor u pitanju i više nego dobro. Ustvari, razumijemo se mi uvijek u svugdje, ali ako to zaista i zelimo....

Radiosarajevo: Da nema You Tubea mnogi ljudi ne bi ni znali da postojite. Kakav je odaziv publike, odakle sve dobijate komentare?

Alagić: Vjerujte, znali bi ljudi da postojimo i bez You Tubea. Ne biste vjerovali kako informacija brzo putuje ponajviše zahvaljujući piratima, koji već ujutro 1. januara imaju na štandovima DVD izdanje sa lijepo urađenim omotom i kvalitetnom štampom. Znači, išlo bi to svakako, možda ne baš u tim razmjerama, ali išlo bi. Pirati rade svoje, ljudi razmjenjuju sadržaje i to se širi do ponekad brzinom neslućenih razmjera. Komentare dobijamo sa raznih kontinenata, iz Amerike, Australije i naravno Evrope. Naših ljudi ima širom svijeta i nema u tome ništa čudno što se to gleda na meridijanima i paralelama. Imali smo i pozive za gostovanja u Americi, Kanadi, zemljama okruženja. Eto, dva puta smo bili u Švicarskoj. Vize su bile belaj, a sada... Ko zna.

Radiosarajevo.ba: Da li je bilo ponuda iz drugih TV kuća da za njih snimate?

Alagić: Bilo je ove godine vrlo korektna i profesionalna ponuda TV Sarajevo. Međutim zbog obaveza koje svi ovdje imamo bilo je teško realizirati i ostalo je na toj ponudi na kojoj se još jednom zahvaljujemo. Suradnja sa ostalim TV kućama svodi se na ustupanja ili otkup materijala ili njegovih dijelova.

Radiosarajevo.ba: Kakve skečeve možemo očekivati u buducnosti?  

Alagić: To je teško reći. Pitajte parlamentarce, Vijeće ministara, Predsjedništvo. Oni nam kroje živote i čine ih žalosno smiješnim. Onda nama ostaje ili da glasamo i mijenjamo, ili da se od muke smijemo, kako rekoh. Mi glasamo svakako, a usput se potrudimo tu našu ne baš ružičastu stvarnost učiniti smiješnom pa na taj načini lakše „probavljivom“