Jedna priča o Anti Josipoviću

Piše: Nađa Diklić za prijateljski portal 6yka.com

Prije više od 40 godina, mali kržljavi dječak koji je imao nesreću da je bosanski Hrvat koji živi u srpskom kraju, svakodnevno je iz škole dolazio kući prebijen, premlaćen, ponižen i izvrijeđan. Njegova jedina krivica, koju on tada nije mogao pojmiti, bila je u njegovoj nacionalnosti, primitivizmu drugih, otporu prema svemu što je drugačije, ali i u ratnim ožiljcima ostalim nakon Drugog svjetskog rata. Ispaštajući za počinjene grijehe "svojih", koji su pobili komšije mu Srbe - pravoslavce, zločina na koji on nije mogao uticati, nije mogao ispraviti, ni shvatiti kakve veze on ima sa "njima", suočio se sa jedinom mogućnošću koja mu je preostala - dječji bunt, borba za dostojanstvo i preživljavanje. Jer šta je život bez dostojanstva?

I počeo je trenirati boks. Svaki dan, to dijete, tvrdoglavo, buntovno i poniženo, pješačilo je sedam kilometara na trening, vraćao se pretrčavajući preostalih sedam kilometara kući, majci i braći, jer otac mu je već umro od raka. Nije imao ništa, osim jednih tena, jedne trenerke i samog sebe.

12 godina poslije, taj žgoljavi klinac sa početka priče postao je balkanski šampion u boksu, a godinu dana kasnije, 1984. godine, sa medaljom olimpijskog pobjednika iz Los Anđelesa imao je sportski svijet pod nogama.

Već pretpostavljate, ovo je priča o Antonu Josipoviću, nekadašnjem ponosu Banjaluke i bivše Jugoslavije.

O njemu je ispričano mnogo priča, napisano na hiljade tekstova, urađeno isto toliko intervjua. Većina njih nije se nikada dotaknula srži, uzroka i posljedice zbog čega je Josipović postao to što jeste. Kolege su to radile ili profesionalno po zadatku, a pojedini u nadi da će izvući i neku korist.

Naravno, te 1984. godine Banja Luka nije izdala svog sugrađanina koji se sa Olimpijskih igara vratio sa najsjajnijim pojedinačnim odličjem koje je ovaj grad i BiH ikada dobila. Hiljade ljudi klicale su mu kada je došao pred Banski dvor, znajući da to što je donio iz Amerike ne pripada samo njemu, već i svim Banjalučanima, svim Jugoslovenima. Donio je tu medalju i Sarajlijama, Beograđanima, Zagrepčanima... Sve dječje batine koje je pokupio u osnovnoj bile su zaboravljene, njegova nacija bila je nebitna. On je bio jugoslovenski šampion, socijalistički simbol bratstva i jedinstva.

I ostao je to do 1991. godine.

Promijenilo se vrijeme, promijenili su se ljudi, a ožiljci koje je dobijao kao dijete, ponovno su se vratili. Kako mu je te godine rekla majka Albina "Bit će rata. Srbi su počeli prenositi i iskopavati kosti, Hrvati su sve veći Hrvati, a muslimani ne izlaze iz džamije. Ne sluti na dobro. Tako je bilo i 1941. godine".

Od trojice braće, Anton je prvi napustio grad koji je obožavao. Oni su otišli godinu poslije njega. Ne pričaju šta im se dešavalo, ali kažu da im "noga više nikada neće kročiti u Banja Luku".

I pored ludila u bivšoj Jugoslaviji, Josipović je ostao dosljedan sebi. Nije uzeo pušku, jer nije znao na koga da puca, ni zašto bi. Nije davao izjave, nikakve, o ratu, o onome šta on preživljava, šta je preživljavala njegova porodica. Selio se iz države u državu, trošeći ono što je kao profesionalni bokser zaradio, pomalo kockajući i čekajući da se vrati kući, u Banja Luku.

I vratio se. 1997. godine na Memorijalni turnir bivšem kolegi Radovanu Bisiću. Da oda počast prijatelju i da se konačno sretne sa svima onima koji su ostali u Banjaluci. Umjesto da večer i noć provede s njima, završio je sa dva metka na banjalučkoj hirurgiji. Momak koji je tu noć prišao za stol i pucao u njega, sada mirno živi u Svilajncu, a istraga... E, šta je sa njom i gdje je zapelo to nikada niko ne zna. Naravno, u srpsko-srpskom sukobu, najlakše je bilo proliti neutralnu krv. Politika o kojoj Josipović nikada nije razmišljao, konačno ga je koštala. Jedan metak mu je uništio mišiće i prelomio kost desne ruke, zbog drugog metka morali su mu odstraniti slezenu. Ipak, cilj je djelimično bio postignut. Usljed prevrata Pale - Banja Luka, odnosno sukoba između desnih i lijevih, Josipović je založen kao kolateralna šteta. Vijest o njegovom ranjavanju istu večer prenio je CNN, BBC... Predsjednica Plavšićka prva je dotrčala u posjetu sa svojim prijateljem Miloradom Dodikom, obećavajući da će se "razračunati s atentatorima", ređali su se strani ambasadori koji su počeli da podržavaju te divne, nenacionalistički nastrojene Srbe i ovaj "bolji bh. entitet" konačno je poslao "pozitivnu sliku" u svijet.

Josipović je otišao na liječenje u Hrvatsku, pa u Sloveniju. Zbog oporavka je morao da proda stan od 140 kvadrata u Banjaluci za 70 hiljada maraka, jer od nečega je trebalo platiti liječenje... Kada su fizičke rane zarasle otišao je u Švajcarsku. Ipak, rodni grad ga je zvao. Sa dva kofera sjeo je u BMW i vratio se u svoju Banja Luku.

Iako mu je prvu noć ukraden automobil, Banja Luka ga je dočekala raširenih ruku. Vlast je konačno postala "demokratska, liberalna, socijaldemokratska". U svoj toj euforiji, bivšeg olimpijskog šampiona niko nije ni pitao od čega živi. Njegov stari prijatelj mu je dao honorarni posao sportskog komentatora i platu od 400- 500 maraka. Nakon godinu dana, dobio je i nacionalnu penziju, ali nije ni dalje shvatio da treba da se drži dalje od politike i ljudi sklonih mešetarenju i sitnom šićaru.

Gledao je mlade boksere, prvo ih podržavajući, bodreći i hrabreći... A kada su mečevi počeli, iole prosječnom zdravomislećem stanovniku RS, nije bio jasan način na koji se održavaju "scenografija" i dizajn markirane sportske opreme boksera koji su na majicama nosili natpise "Moja kuća, Srpska", predizborni slogan SNSD-a.

Pare budžetskih obveznika marširale su uz Drinu, Ceca je uveseljavala za stotinu hiljada eura Banjalučane na Vidovdan, također prilikom nekog meča, plate su kasnile, preduzeća se zatvarala, ratni vojni invalidi su štrajkovali glađu, ali postupalo se po staroj latinskoj "hljeba i igara". Niko izgleda nije primijetio da je u međuvremenu nestalo hljeba...

A onda se desilo i nešto zbog čega sam počela pisanje ove priče. Anton Josipović je napravio iz dobre namjere svoju već uobičajenu grešku, zaboravljajući da je u RS sve stvar politike i da ako se ti ne baviš njom, ona se bavi tobom. U želji da pomogne svom klubu "Slaviji" u kojem je stasao, da ih promoviše najavio je svoj oproštajni meč. A onda su krenule pretpostavke da će i on upasti u "vrzino kolo" marševa, Ceca i "Moje kuće, Srpske". I opet je izmanipulisan.

Možda nije profesionalno što ja pišem ovu kolumnu, jer sam njegova žena. Ali, novinarska objektivnost za mene nikad neće biti upitna. Jer radeći ovaj posao napisala sam stotine članaka o nesavjesnom trošenju novca poreskih obveznika, a među njima bili su i oni koji su se odnosili i na ove mečeve parade, kiča i "buđenja" nacionalne svijesti parama koje entitetu dajemo svi mi, a o njima odlučuje samo JEDAN.

Kažu da su sportisti najbolji ambasadori svoje zemlje. Ono što je Anton Josipović uradio u LA 1984. godine, jednako je onome što ove godine pravi Novak Đoković. Ako se sjećam, poslije njegove pobjede u Wimbledonu i Boris Tadić je rekao da bi mu rado prepustio svoju stolicu. Onu predsjedničku.

Ipak, sve dok u RS neka majka mora da objašnjava da nije luda gospođi u matičnom uredu jer joj dijete od dva dana nije "nacionalno i religijski definirano" (valjda mora biti NEŠTO, jer u suprotnom nije NIŠTA, možda čak nije ni dijete), a bokseri izlaze u ring sa natpisom "Moja kuća, Srpska" da uveseljavaju gladne penzionere, otpuštene radnike i ostali polugladni narod njihovim parama, Anton Josipović neće izaći u ring. Jer, u mojoj kući vladaju pravila koja mi porodično određujemo.