Jasmila, sretno putuj i vrati se punih ruku!

Radiosarajevo.ba
Jasmila, sretno putuj i vrati se punih ruku!

Fotogrfije u tekstu: Nermin Čolić, foto servis, decembar 2009

Jasmila Žbanić je dosadašnjim umjetničkim i javnim angažmanom dokazala svoja životna načela. Ona je redateljica ovjenčana najvećim međunarodnim nagradama; umjetnica koja svojim djelima promišlja najosjetljivije teme bosanske zbilje (genocid i ekshumacije, žrtve silovanja, ekstremni islamski pokreti u BiH...), aktivistkinja koja svoju "popularnost" nerijetko upotrijebi u svrhu promocije društveno-korisnih akcija (pisala je otvorena pisma Evropskoj Uniji, zalagala se za ukidanje vjeronauke u vrtićima, za pomoć Gazi, trenutno promovira donorske kartice), poslovna žena koja sa svojim suprugom vodi producentsku kuću "Deblokada", majka koja svojoj kćeri i njenoj generaciji želi i stvara bolju državu u kojoj će rasti. Povod za (ponovni) razgovor s njom je put u Berlin, gdje će se film "Na putu" premijerno prikazati u takmičarskoj konkurenciji.

S obzirom da je prethodni Jasmilin film Grbavica osvojio glavnu nagradu Berlinalea 2006. - Zlatnog medvjeda, ne čudi pažnja sa kojom javnost i mediji sarajevsku redateljicu ispraćaju na ovogodišnji festival. Čak i ako je nagrada mimoiđe, pred nama ostaje, po svemu sudeći, dobar film koji je već sada, i prije no što smo ga vidjeli, podijelio javnost.

RadioSarajevo: Kada se na internetu pojavio trailer za film „Na putu“ to je izazvalo je neviđenu euforiju. Čini se da nijedan film u historiji bh. kinematografije nije bio toliko željno očekivan. Da li mislite da razlozi za tako velika očekivanja imaju veze sa tematikom filma, s činjenicom da smo svi, manje ili više, u svojoj blizini imali slična iskustva?
Žbanić: Prvi razlog je u činjenici da su ljudi poželjeli bh. film. Skoro godina dana je prošla bez domaćeg igranog filma. O filmu „Na putu“ se mnogo pisalo, možda i zbog teme. Pomalo me strah tih "velikih očekivanja publike" - koliko mi god bilo drago, svijesna sam da je to i jedna vrsta zamke. Šta ako im se film ne svidi? Da li ljudi na osnovu trailera već formiraju sliku o filmu? Ne znam, ovo je prvi put da imam trailer za svoj film koji je pušten prije premijere. To smo uradili prvenstveno zbog Berlina.

RadioSarajevo: Postoji li još neko opravdanje za ovoliki interes?
Žbanić: Ja se nadam da tema kojom se bavim, a to je ljubav, transformacija u nekom partnerskom odnosu, koje smo svi svjedoci, ljude jednostavno zanima i time se bave, a u koletikvnom okruženju kina fantastično je postaviti ta pitanja. Nastojala sam da tema bude relevantna i da se tiče obični ljudi. Nadam se da će ljudi doći u kino i pogledati nešto što govori o njima danas.



RadioSarajevo: Da li je moguće da ljubav nadjača situaciju u kojoj dolazi do potpunih razmimoilaženja u svjetonazorima?
Žbanić: Nisam željela da ovaj film daje odgovor na to pitanje, odgovor treba svako za sebe da nađe.

RadioSarajevo: Pretpostavljam de ste se i kao majka zapitali šta biste svojoj djeci savjetovali u ovakvoj situaciji?
Žbanić: Da i to, ali imala sam i iskustva sa ljudima koji su se počeli mijenjati. Promjena u slučaju ovog filma je religiozne prirode, ali se može shvatiti kao bilo koja vrsta promjene. Promjene u atmosferi ljubavnih odnosa su zanimljive. Kada volimo nekoga puštamo da ta osoba ima svoj put, sve dok je taj put zajednički, a u trenutku kada ga ne možemo slijediti, gubimo sebe. Zanimale su me i granice koje postavljmo. Da li smo dovoljno tolerantni, da li dovoljno razumijemo? Možda će se za Lunu misliti da je tolerantna, a možda da uopće nije tolerantana, publika će unostiti svoj sistem vrijednosti. Mene lično su zanimala ta pitanja, znajući da su to istovremeno i pitanja ljudi iz moje okoline.



RadioSarajevo: Kakve su vaše spoznaje, dokle idu granice tolerancije u našem društvu?

Žbanić: Mi kao društvo evoluiramo. Društvo je jedan živ organizam i stalno se mijenja. Bh. društvo je u nekim stvarima dosta tolerantno, dok u je drugim dosta zatvoreno, puno predrasuda, primitivizma. Na putu smo da se promijenimo, samo moramo biti spremni na te promjene.

RadioSarajevo: Na koji način ste Vi, sada kao poznavalac pitanja vehabizma, doživjeli nedavna događanja u Gornjoj Maoči?
Žbanić: Mene je pitanje vehabizma i selefizma zanimalo više iz aspekta gradskih priča. Zanimalo me je Sarajevo i urbani ljudi koji su doživjeli transformaciju u religioznom smislu. Ranije sam mislila sam da je ta grupa ljudi uniformisana, što nije tačno.

Pristupati bilo kojoj grupi ljudi sa ovakvim stavovima znači otkrivati svoj stepen netolerancije i predrasuda koje imamo. Kroz rad na filmu pronašla sam neke divne ljude, koji ne samo da nemaju veze sa terorizmom, nego nikada nisu ni pomišljali na takve akcije. S druge strane, njihov način života nikada ne bih mogla slijediti. Ali ja nemam pravo da ih osuđujem. Svi treba da se učimo kulturi zajedničkog življenja, moramo naći zajedničku platormu zato što dijelimo isto vrijeme i prostor. Ta platforma može biti Ustav ove zemlje.

RadioSarajevo: Vaš glavni junak u jednom trenutku kaže kako želi postati bolji čovjek. Svi mi to želimo - i to pokušavamo na razne načine. Da li je za Vas jedan od načina da to postanete - Vaš društveni angažman?
Žbanić: Sebe osjećam kao građanku koja ima određenu odgovornost i odrđena prava u bh. društvu, pa nastojim da djelujem u tom smijeru. Stvari koje mi idu na živce uvijek prokomentarišem. Moju porodicu nervira moje raspravljanje sa ljudima na ulici, pisanje žalbi, peticija, ali mislim da se tako na građanski način sugerira kako neke stvari mogu biti bolje.

Znam da film budi pažnju ljudi i moj primarni cilj trenutno je da promoviram film „Na putu“. Ali i pored toga, razmišljam šta se još može uraditi. U razgovoru sa urednikom „Gracije“ Ozrenom Kebom došla sam na temu potpisivanja donatorske kartice za darivanje organa poslije smrti, a to je nešto što sam davno htjela uraditi, potaknuta smrću mog oca. Pričajući sa ljudima koji pokušavaju promovisati donorstvo, saznala sam da postoje brojne predrasude i nerazumijevanja. Prisutno je veliko neznanje o tome šta donorstvo, ustvari, predstavlja. Pregledavala sam šta pišu ljudi po internet forumima, i shvatila da mnogi misle da se radi o nekoj vrsti manipulacije, ili, još gore, da time čovjek na sebe „navlači nesreću“, "sluti". A u suštioni, radi se o izuzetno bitnoj inicijativi koja može spasiti mnogo života. Kao javna ličnost ne bojim se predrasuda i želim to da promovišem.

RadioSarajevo: Na kraju, jedno "fun/trivia" pitanje - da li ste spremili haljinu za crveni tepih. Prošli put je to bila kracija kostimografkinje u filmu Grbavica - Lejle Hodžić?


Arhivska fotografija

Žbanić: I ovaj put ću biti u kreaciji Lejle Hodžić, koja je i ovaj put kostimografkinja u mom filmu. Lejla je moja dobra prijateljica, kao i neke druge kreatorice - Naidom Begeta, KaoPaoShu, Lejlom Begić. Njihovu odjeću nosim kao dio dobre energije, na taj način osjećam da smo povezani. Obično Lejli kažem koje emocije želim da haljina prikaže u tom trenutku, a ne koje će boje treba biti. Kažem kako se osjećam prema okolnostima i događaju i ona onda to prevede u jezik haljine.

RadioSarajevo: Jasmila, sretan Vam put i vratite se "punih ruku"
.





goran & vesna, radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak