Intervju: Amira Medunjanin i suradnici

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, radiosarajevo.ba 

Vrsna bosanskohercegovačka pjevačica Amira Medunjanin, poznata po svojim interpretacijama sevdalinki koje je izvodila na scenama širom svijeta, upravo je objavila svoj novi album pod nazivom Amulette. 

Producent, aranžer i pijanista na albumu je Bojan Zulfikarpašić, a uz njega možemo čuti kontrabasistu Nenada Vasilića, perkusionistu Bachara Kahalifu, gitaristu Vlatka Stefanovskog, te Kim Burton na harmonici. Album Amulette snimljen je u Berlinu i Leipzigu u novembru 2010, a potpisuje ga ton majstor i producent Walter Quintus. Album sadrži deset pjesama iz BiH, Makedonije, Srbije i Kosova.

Ove pjesme će se premijerno izvesti na koncertu u BKC-u u utorak 5. jula, pod pokroviteljstvom Njemačke ambasade u Sarajevu. Na žalost Kim Barton i Vlatko Stefanovski neće učestvovati na koncertu, ali ćemo čuti sve ostale muzičare sa kojima je snimljen album. Po riječima pjevačice, publika će imati priliku da čuje i neke pjesme koje su rezultat ranije suradnje sa Bojanom Zulfikarpašićem. 

U nastavku pročitajte razgovore koje smo uoči koncerta vodili sa Amirom Medunjanin, Bojanom Zulfikarpašićem i Walterom Quintusom.

AMIRA
RadioSarajevo: Koliko se ovaj album razlikuje od prethodnog albuma Zumra?
Medunjanin: Zumra je od početka bila zamišljena kao eksperiment. Dosta  mi je ljudi tada govorilo da pravim grešku što koristim samo glas i harmoniku, a moj cilj nije bio raditi album koji će se prodavati u nevjerovatnim tiražima, već prikazati tradiciju iz BiH i zemalja regiona na malo drugačiji način. Postoji određeno mišljenje o harmonici kao instrumentu na ovim prostorima. Konkretno, neki ljudi ne odobravaju njeno prisustvo u sevdahu, mada moram reći da je rahmetli Ismet Alajbegović Šerbo bio apsolutni mađioničar  i njegovo sviranje je bilo dovedeno do savršenstva. To neko generalno mišljenje o harmonici koja 'kvari' aranžmane, 'ranjava sevdalinku' mi je smetalo i bilo mi je žao harmonike koju svi napadaju.

Tako se desila situacija da čujem Merimu Ključo na premijeri sevdah opere koju je pisao Nigel Osborne – uhvatila sam sebe da uopšte ne obraćam pažnju na ostatak scene, već sam samo bila fokusirana na nju. Bila je kao mala djevojčica koja svira harmoniku dva puta veću o nje i proizvodi taj nevjerovatan zvuk. Merima svira klasičnu modernu harmoniku i u svom dosadašnjem radu već je aplicirala neke momente iz naše tradicije. Tu mi se rodila ideja.

Dugo smo razgovarale, htjele smo prikazati suštinu sevdalinke, ući u njenu srž, pokušati razumjeti o čemu ona govori. Evo i jedan konkretan primjer – Mehmeda majka budila se dosta vremena izvodila, po mom mišljenju, na pogrešan način. Ta pjesma je savršen primjer situacije u kojoj muškarac nije predstavljen kao heroj na konju sa mačem, već pjesma odslikava njegovu noćnu moru i ogroman problem koji on ima u životu. Shodno tome, Merima je napravila aranžman za koji je dosta ljudi reklo da je preavangardan i da to nije sevdah. Ali mi smo htjele opisati to stanje u kojem se Mujo nalazi. Glas je svo vrijeme bio vjeran tradicionalnom izvođenju i melodijskoj liniji jer to je 'sacred', to se ne dira, ali smo pokušali dočarati te situacije iz pjesama i skrivene poruke kroz priču harmonike.

'Zumra' je sva crna, tamna i teška, i koliko god je takva, album 'Amulette' to nije.

Naš je cilj bio ući u studio sa sjajnim muzičarima i pokušati da napravimo nešto zajedničko, nešto lijepo. Presretna sam zbog prilike da radim sa svima njima.  Na albumu nema ni jednog momenta gdje se neko 'ističe'. Mi u šali kažemo da na albumu nema ego-tripova.  Rekli smo - hajdemo sjesti i razmotriti na šta i na koje situacije svakog od nas podsjeća određena pjesma. Htjeli smo napraviti što jednostavnije, bez eksperimenata, nego jednostavno – ušli, osjetili pjesmu i dali je.

RadioSarajevo: Koliko je album jazzerski?
Medunjanin: Prilično i to je Bojanova krivica. Meni je to super... On je uradio sve aranžmane i napravio maltene nove kompozicije za određene pjesme. Jazzerski jeste, ali suptilno...Ne možemo reći ni da se radi o jazz albumu, a ni o sevdahu. Ne znam u koji žanr bih ga svrstala.

RadioSarajevo: Kakva su vaša iskustva u vezi sa reakcijama publike koja ne razumije naš jezik? Sevdalinke su, naime, često sastavljene od četiri, pet strofa koje se pjevaju na istu melodiju. Da li vam se desilo da se publika 'umori' ne razumijući tekst?
Medunjanin: Odlično pitanje. Ja sam, u stvari, našla način kako da iskomuniciram pjesmu ljudima prije samog izvođenja. Bukvalno ispičam priču, pokušam ih natjerati da zatvore oči i zamisle film, kompletnu sliku koja se dešava u toj pjesmi.  Znači četiri strofe... meni se nikada nije desilo da ijednu od njih jednako otpjevam. Svaka donosi neki trenutak u toj priči i emocijom se taj trenutak može naglasiti. Vjerujte da ljudi osjete taj momenat i desi se spontan pljesak, bez obzira na jezičke barijere. Mislim da zavisi od toga da li onaj koji izvodi vjeruje u to što pjeva. Ako ja ne bih vjerovala, ako ne bih vidjela tu sliku, ne bi ni publika. Do sada mi se nije desilo da ne vjerujem. U tom trenutku se ispoljava ogromna količina energije, bukvalno je mogu osjetiti, ona se izlije u trenutku izvođenja. Ako je usmjerena i prenesena kako treba, bit će shvaćena kako treba.

RadioSarajevo: Kada je sevdah u pitanju, da li možemo govoriti o mainstreamu i alternativi?
Medunjanin: Dosta ljudi me u zadnje vrijeme pita da li sevdalinka postaje dio mainstreama, da li je izgubila vrijednost, da li će pojeftiniti... Mislim da neće. Definitivno, nije mainstream i nije dio te serijske proizvodnje muzike, daleko od toga. Nema je toliko u medijima, što je dobro.  Ja je percipiram kao dio mog bića, dio mog postojanja i našeg postojanja. Utkana je u svaki djelić našeg bivstvovanja. Ona je iznad svega toga, iznad određivanja da li je to ovaj ili onaj muzički pravac, da li je to nešto popularno, da li se percipira kao nešto kroz šta se mogu zaraditi neki novci, jer to nije posao, na kraju krajeva. Dosta ljudi me pita zbog čega sevdalinka opstaje? Trebali bi svi skupa sjesti i zapitati se – zašto i kako sevdalinka opstaje i ko su nastavljači tradicije.

RadioSarajevo: Mi mislimo da ste vi jedna od nastavljača
Medunjanin: Hvala puno    

RadioSarajevo: Kada ste već spomenuli zaradu – da li vi možete živjeti od sevdalinke?
Medunjanin: Ja živim trenutno od koncerata i mogu živjeti od toga. Nisam osoba koja vapi za luksuzom. Situacija '92. do '95. nas je naučila da cijenimo druge vrijednosti u životu. Materijalno jeste neophodno, ali pretjerivanje mi je odvratno. Ja imam dovoljno, hvala Bogu, i radim ono što volim. I dalje ovo ne vidim kao svoj posao. Sa strane gledajući,  ja jesam profesionalna pjevačica, mada sebe ne vidim tako. Ja samo imam sreću da radim ono što volim i od toga mogu živjeti. Nema veće sreće...      

BOJAN
RadioSarajevo: Specifičnost albuma  Amulette je da je sniman bez dosnimvanja – kako je to izgledalo?
Zulfikarpašić: Nije bilo varenja, nije bilo dosnimavanja, jednostavnost je prva i osnovna stvar na koju smo ciljali. Pjesme same za sebe imaju svoju snagu i nije trebalo puno toga da se dodaje ili oduzima. Izbor muzičara je definitivno nešto što nam je dozvolilo da sjednemo i odsviramo to kako treba. Jednostavnost je nešto što treba podvući kada je ovaj album u pitanju.

RadioSarajevo: Vi ste u balkan-jazzu već decenijama. Da li su na tom području primjetne tendencije zamora trenda, u smislu da se prečesto koriste ista opća mjesta?
Zulfikarpašić: Moguće. Puno ljudi se počelo baviti miješanjem balkanskog zvuka i jazza, svako na svoj način. Ja ipak dolazim odnekle i od drugih sam učio  kako se to može dobro raditi. npr. Lala Kovačev sa njegovim bendom  Balkan Impression. Uvijek se radi o doziranju i onome što čovjek želi da postigne. Srž same muzike ne smije da se izgubi na tom putu. Sve manje i manje me interesuje instrumentalni ego trip koji kod jazz muzičara često može da bude jači od same emocije. To pokušavam da izbjegnem. Treba se staviti u servis same kompozicije ili same muzike – to je ono u čemu leži srž uspjeha.

Po meni se muzika ili bilo koja druga umjetnost svodi na balans tenzije i opuštenosti i način na koji čovjek balansira te dvije stvari je ono što dovodi do većeg ili manjeg uspjeha komunikacije sa publikom. Sa tom filozofijom smo pokušali da svi zajedno uradimo ovaj album i čini mi se da smo došli do vrlo interesantnog rezultata.

RadioSarajevo: Teza o opuštenosti i tenzije je, u stvari, lako primjenjiva i na samo područje sevdalinke.
Zulfikarpašić: Apsolutno. Jedna i druga strana su prisutne. Amira je neko ko zna savršeno dobro da balansira ta dva parametra i bila bi sramota da to upropastimo sa pogrešnim muzičkim tretmanom.

RadioSarajevo: Ukratko, koji su ostali projekti na kojima radite i vaši planovi?
Zulfikarpašić: Ja sam lično u vrlo burnom i kreativnom periodu. Završio sam svoj idući solo projekat, a snimljen je u koncertnoj sali Fazioli u Italiji. Fazioli je konstruktor klavira i to je moja omiljena vrsta klavira. Završio sam produciranje ploče Michela Portala sa muzičarima kakav je Jack Dejohnette... Non stop sam na putu, što je divna stvar za muzičare, jer kad nije tako onda se bunimo, onda ne valja.  Znam da ću se vratiti u Sarajevo u novembru sa jednim potpuno novim projektom.

RadioSarajevo: Možda vas čujemo baš na ovom mjestu, u institutu koji nosi vaše prezime (Bošnjački institut Adila Zulfikarpašića, mjesto na kojem je snimljen intervju,  op.aut.)
Zulfikarpašić: Pa to je jedno veliko osjećanje. Ne vjerujem da mnogi to znaju, ali za mene je vrlo interesantno da dođem ovdje, jer potičem iz iste familije. Na žalost, fondator ovog instituta više nije tu, ali je iza sebe ostavio nešto što je veoma jako. Svaki put kada dođem ovdje na neki čudan, ali jasan način se osjetim kao da sam kod kuće.

WALTER
RadioSarajevo: Kakva su vaša dosadašnja iskustva sa bosanskom tradicionalnom muzikom?
Quintus: Prije petnaestak godina radio sam sa Jadrankom Stojaković, nakon toga sam uradio nekoliko projekata sa gitaristom Miroslavom Tadićem, radio sam sa Merimom Ključo, a sada radim sa Vanjom Muhovićem.

RadioSarajevo: U svjetlu svega toga, šta je po vama najizraženija karakteristika balkanske muzike?
Quintus: Za mene su to harmonijska struktura i naravno, nešto što je neobično za zapadnjake, a to je ritam, koji mi se posebno dopao u radu sa Miroslavom.

RadioSarajevo: Na koji način vas je inspirisao glas Amire Medunjanin? Šta ste prvo primijetili?
Quintus: Prvi put sam je sreo prilikom rada na albumu Zumra. Tada sam zapazio nekoliko stvari, ali najvažnije od svega je bilo da ne trebam tretirati njen glas na bilo koji način. On je apsolutno netaknut na snimku. Na određenim mjestima, naravno, ima malo reverba, ali ne filtriranja i drugih produkcijskih postupaka. To se kod pjevača susreće veoma rijetko.

Druga stvar, takođe neobična u današnje vrijeme, je to što smo odlučili da album snimimo uživo, bez dosnimavanja. Dakle svi članovi grupe su svirali u isto vrijeme i trebalo nam je dva ili tri snimanja po svakoj pjesmi, ne više. Veoma sam zadovoljan finalnim rezultatom.