In memoriam: Safet Suljević, fotoreporter magazina Dani

Prije šesnaest godina na sarajevskom groblju Alifakovac, sahranjen je jedan od najvećih sarajevskih fotografskih talenata, Safet Suljević. Fotoreporter bosanskohercegovačkog magazina Dani, tada tridesetogodišnjak, poginuo je 26. septembra u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila kod Mostara. Suljević se do svoje tragične smrti sedam godina profesionalno bavio fotografijom, radeći u Danima i surađujući sa više domaćih i inozemnih medija. U povodu ove godišnjice, podsjetićemo se na dva teksta iz magazina Dani koje su napisali safetov prijatelj Andrej Ðerković i još jedna duša ovog grada koja nas je nedavno napustila, Nisvet Džanko.

Last night on Earth 

Svojim darom za čeprkanje po svakodnevnici, Jim Jarmush je u kultnom filmu Noć na Zemlji uspio odvojiti bitno od nebitnog i sasvim obične trenutke provedene u taksiju učiniti vječnim. Bez tog dara, moći prepoznavanja, nema ni dobrog režisera ni vrsnog fotografa. Ni filma ni novine. Last Night on Earth je jedna od pjesama U2, čuvenog irskog benda koji je jednu od svojih noći posvetio Sarajevu. 

Noć nazvana "Velikom pobjedom Grada", 23. septembra 1997. godine u Sarajevu ni po čemu nije mogla biti obična. Bila je istinski velika, na stadionu Koševo proživljena kao da je posljednja. Bilježiti jednu takvu, po svim elementima bitnu noć, biti dio nje, njen element, proživljavati je i opet u njoj takvoj prepoznati i u objektivu fotoaparata uhvatiti one bitne detalje od kojih je satkana njena posebnost, na koncu načiniti fotografije koje će, i kada nas, njenih svjedoka, ne bude, vječno govoriti o njoj, bila je u stanju tek nekolicina odabranih.

Jedan je bio Safet Suljević, fotoreporter Dana, "majstor bosanskog naturalizma", kako ga je okarakterisao kolega Nerzuk Ćurak, čuvar vremena kome je to uspijevalo preferiranjem detalja. Tri dana poslije koncerta na Koševu, Safet Suljević je poginuo u saobraćajnoj nesreći. 

Tri godine poslije, tačnije, 12. septembra 2000. godine, Safetov prijatelj Andrej Ðerković, također fotograf, u knjižari Buybook postavlja izložbu Safetovih fotografija pod naslovom Last Night on Earth. Radi se o izabranim fotografijama sa dva filma na kojima je Safet tu večer na Koševu tragao za onim esencijalnim koje ju je i učinilo vječnom. 

Nisvet Džanko (DANI, septembar 2000.)

Nema sjedit 'nako

Iako mi Jusuf (Hadžifejzović, o.a.) često govori kako sam opsjednut brojkama (pa samim tim i godišnjicama), tek mi je sa nedavnom smrću Pavarotija palo na pamet da je prošlo deset godina od koncerta U2 na Koševu, pa samim tim prošlo je isto toliko godina od pogibije Safeta Suljevića, fotoreportera Dana, samo nekoliko dana nakon koncerta. Kada bi ukucali njegovo ime na tražilicu interneta, ne biste našli ama baš ništa, osim teksta Nisveta Džanke o izložbi Safetovih posljednjih fotografija Last night on Earth koju sam postavio tri godine poslije njegove smrti u knjižari Buybook.

 Slikovito je i to što su, kada sam pripremao ovu izložbu sa Senadom (Pećaninom, o.a.), u redakciji Dana shvatili da čak nemaju nijednu njegovu sliku, tako da smo iskoristili jednu kolektivnu fotografiju iz redakcije, gdje je Safet bio negdje po strani. 

Što reći o čovjeku koji vam je zauzeo dobar dio duše, a niste imali dovoljno vremena da ga upoznate. Kao i na toj jedinoj kolektivnoj fotografiji, Safet je uvijek bio po strani, skoro neprimjetan. Toliko neprimjetan, da nije posjedovao čak ni ličnu kartu. Iako je bio non-stop zamišljen, bio sam sretan da u tom poslijeratnom (već pomalo sujetnom) Sarajevu imam nekoga sa kim možete čak i šutjeti (jer u Sarajevu je vrlo malo ljudi sa kojima možete sjediti 'nako u prazno), a da znate da je između vas veza koja će vas pratiti cijeli život. 

Zadnji put smo se vidjeli na Koševu, na tom kultnom koncertu U2, koji je gledajući danas sa vremenske distance slobodno možemo reći, bio prva i zadnja velika stvar u našem gradu. A u tom istom našem gradu se u međuvremenu desila i jedna sociološka promjena generacija, onih ljudi koji u svojim svjesnim uspomenama imaju Susan Sontag, Suadu Dilberović, Karima Zaimovića, Ratno kino APOLLO, betonske protusnajperske blokove sa natpisom Pink Floyd, modnu agenciju FRONT, Radio ZID, DANE štampane na natronskom papiru, takmičenje za Miss Opkoljenog Sarajeva i još mnoga „čuda Bosanskog otpora“, te onih koji nisu imali tu čast (da li zbog (ne)opravdane odsutnosti, da li zato što su bili „mali“) pa to nisu mogli smatrati svojom životnom istorijom, tako da smo poslije rata, Danisa i još nekih individualnih (ponavljam, individualnih!) iskrica, ušli u eru mitiziranja grandioznosti naše PATRIJE, velikih uspjeha naših filmova, naših sportista i svega čega se Bosanac (i Hercegovac, naravno) uhvatio, jer to je ono njihovo, no ima nas kojima to uveličavanje ne treba, jer mi već imamo nešto naše, što je Bosnu (i Hercegovinu, naravno) uvijek činilo velikom, a to su njeni ljudi. A jedan od njih bio je i Safet.

Andrej Ðerković (DANI, septembar 2007.)