Haris Memija, uoči samostalne izložbe 'Iftari'

Haris Memija živi i radi u Sarajevu, kao fotograf, kamerman, predavač fotografije i, kako kaže, ponekad nešto odglumi za tv reklamu. Aktivan je u agenciji Fotoart. Uoči otvaranja samostalne foto izložbe 'Iftari' razgovaramo sa ovim umjetnikom: 

RadioSarajevo.ba:  Odakle inspiracija za iftar kao temu?

Izložba se otvara u utorak 25. septembra u 18,30 u kulturnom centru Kralj Fahd u Sarajevu

Memija: Kao što i uvijek bude sa inspiracijom - spusti je dragi Bog. I ljubav se samo dogodi, zar ne? Ideja se rodila prije ramazana. Moj koncept je bio snimiti svaki iftar - baš pred početak istog, po mogućnosti komponirati jelo sa onom osobom koja ga je spremila. Koncept je i da pokažem na izložbi samo 30 fotografija - od svih 30 iftara samo po jednu fotografiju. Taj izbor mi je bio težak zadatak...

Sve fotografije su snimljene par minuta pred iftar, ili u baš tačno vrijeme početka iftara, sa portretiranjem situacije sa akcentom na domaćina ili domaćicu. 

RadioSarajevo.ba:  I sami ste bili učesnik pomenutih iftara?

Memija: Da, sve su to bili moji iftari u smislu da sam tada tu i iftario. A četiri fotografije sa motivom voda-hurme-kafa-cigareta-pepeljara su baš "moja" četiri iftara, iftara koja sam sam sebi spremio :). Ko me pozove na iftar - hvala mu, a ko me ne pozove na iftar - duplo mu hvala. Najljepše je kući iftariti...
 
RadioSarajevo.ba:  Neki od iftara obavljeni su u intimi doma, a neki su na ekskluzivnim mjestima, u javnosti. Kao vjernik i kao postač, kako doživljavate jednu i drugu vrstu?

Memija: Duše su kao mobilizirane vojske, okupljaju se u skupine i druže se. A neke su, pak, u stalnome ratu. Svaki iftar ima jednu čarobno lijepu atmosferu. Postači se međusobno posebno doživljaju; nekako milo i s puno razumjevanja.  Imaju o mnogo čemu da pričaju, a najviše se "ispričaju" kroz šutnju. Teško je jezik duše prevesti u riječi.

RadioSarajevo.ba: Kao djelatnik u oblasti marketinga, kako komentirate komercijalne iftare koji se oglašavaju na plakatima?

Memija: Kad postiš, to nije samo uzdržavanje od jela i pića. Svrha je pozabaviti se sa sobom. Spustiti pogled, ne slušati ono što te se ne tiče, smiriti smisli - to je suština. Pravo da vam kažem, nemam pojma o čemu me pitate...
 
RadioSarajevo.ba: Koje vam je najdraže iftarsko jelo?

Memija: Kafa i cigareta. U ramazanu čovjek otkrije svoje slabosti - tako da sazna koliko je ustvari jak. Nažalost, ja sam ovisnik te loše navike kafa  Icigareta... Ali pošto ste me već "načeli" ovim pitanjem, da vam nešto kažem. Suštinski je bitno da se isposti i da se iftarom prekine post. A šta se jede, gdje se jede, stvarno nije bitno. Veličanstvenost posta nije u tome što se treba "veličanstveno" najesti. Bogati su ljudi oni koji su uistinu zadovoljni sa onim što imaju. Jer, sjetimo se samo rata, kako smo bili zadovoljni sa malo toga. Rat je za mene, koliko god to zvučalo bizarno, jedan od najljepših perioda mog života. Najvrijednije što sam tada mnogo naučio. Prekrasne ljude sam upoznao, cijenim svjetlo koje imam - nema na silu mraka, krompir mi je jedna od najdražih hrana, nekako sam "vakcinisan" da mi ništa nije teško ili nemoguće...

Radiosarajevo.ba:  Kada je u pitanju umjetnost fotografije, šta je ono što vas najviše inspiriše? 

Memija: Nije tačno da se umjetnička fotografija ne može objaviti u medijima kao vijest, i nije tačno da fotoreporterska fotografija (vijest) ne može biti umjetnička fotografija. Bitno je u svemu osjetiti atmosferu i probati je onda materijalizovati u fotografiji. I najdosadnije stvari se mogu interesantno prikazati. Taj stalni izazov da shvatiš klijentovu želju, pa da je onda realizuješ i da uvijek probaš nečim lijepim da ga/je iznenadiš je divna stvar u mome poslu. Ne dozvoljavam sebi da radim rutinski. Prepustiti se rutini je opasnost da zahrđaš. Nastojim se uvijek pripremiti, istražiti temu koju trebam snimiti. Fotografija te uči da pretpostavljaš stvari, jer 99% dobre fotografije je u previzuelizaciji. Nije isto gledati i vidjeti.

Moj život je fotografija. Kad nisam sa fotoaparatom, uvijek gledam i promatram. Recimo, posmatrajući neki ljudski pokret, ulazim duboko u razloge istog i nastojim to razumjeti. Kad gledam filmove, najmanje me interesuje fabula filma, najviše gledam glumu i kameru...

Ova moja izložba "Iftari" se nikad ne bi mogla desiti, da nije mecene Abdulaha Skake, mog prijatelja. Pitam ga ja nedavno: "Abdulah, ti bolje znaš kako diše tržište, ko bi mi mogao biti sponzor za tu i tu izložbu?" Kaže on: "Ja ću ti biti sponzor, nemoj više nikog pitati!" Njegov odgovor me je dobro zbunio, naviknut na ovu stalnu grubost vremena i prostora - blago rečeno ostao sam bez teksta na njegovu gotovo eksplozivnu darežljivost. Eto, i tu se koncept potrefio. Familija Skaka, poznata po višestoljetnom čuvanju tradicije u sunećenju/obrezivanju muške muslimanske djece, od 1950.god. su poznati i po ugoščavanju stotine postača svakog ramazana u njihovoj porodičnoj kući na Bistriku. Nikad lakše u mom životu nisam našao sponzora i nijedan mi nije srdačnije pružio podršku. 

Umjetnicima nije lako, hem što nemaju podršku sistema hem što moraju biti dobri agenti/promotori svog rada i što je najvažnije "kol'ko to sve košta". Rijetkost je Dino Merlin i Goran Bregović, to su gotovo incidenti našeg prostora - da u jednoj osobi imate sposobnog menadžera i darovitog umjetnika.

Radiosarajevo.ba:  Šta u budućnosti možemo očekivati od vas?

Memija: Moj sljedeći projekat će biti jedan performans, kroz koji putem drugih čula trebam isprovocirati izložbu slika ili fotografija u glavama publike. Ili u srcima ili u dušama publike. Niko ne pamti video-clip, naše memorije su u vidu still-shots/fotografija, u našim memorijskim karticama (mozgovima). Eto to mi je sljedeća preokupacija - kako to izvesti, a da komunicira s publikom - tj. da bude umjetnost. Dalje neću otkrivati...