Jedna od najpoznatijih bh. pjesnikinja, Nasiha Kapidžić Hadžić, umrla je na današnji dan, 22. septembra 1995. godine u Sarajevu.
Rođena Banjalučanka (6. decemba2 1932.), ova književnica nije mogla dočekat kraj rata i povratak u svoj rodni grad kojeg je opjevala.
Kad jednom dođeš u grad od lišća / da budeš najdraži gost, / vidjećeš kako obale travne / na ruci drže most" (Vezeni most)
Osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu i diplomirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. U početku je radila kao profesorica u banjalučkoj gimnaziji, a zatim je bila urednica u Obrazovnom i Dječijem programu Radio-Sarajeva, a potom prešla u Izdavačko preduzeće "Veselin Masleša" gdje je, do penzionisanja, bila urednica edicije za djecu i omladinu.
Pisala je poeziju za djecu, poetsko prozne zapise i dramske tekstove. Pjesnički i prozni radovi Nasihe Kapidžić Hadžić uvršteni su u niz antologija i čitanki za osmogodišnje škole. Zastupljena je izborom iz pjesničkog opusa u školskoj lektiri.
Za stvaralački rad dobila je niz nagrada i priznanja, između ostalih:
- Dvadesetsedmojulsku nagradu
- Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva
- Nagradu Zmajevih dječijih igara
- Nagradu "Veselin Masleša" koju dodjeljuje grad Banja Luka
- Dvije godišnje nagrade Izdavačkog preduzeća "Svjetlost"
Najpoznatija djela:
- Maskenbal u šumi
- Vezeni most
- Svjetlić, svraka i lisica
- Šare djetinjstva
Sjećanje Nasihine sestre Bebe
Sabiha Beba Kapidžić, Nasihina sestra, u ranijem razgovoru za agenciju Anadolija prisjeća se:
"Nakon operacije noge dugo je ležala s gipsom i već sa šest godina počela je pisati i čitati. I tako su nastale prve pjesme, za koje je svojeglavo tvrdila da su bez mane. Zbog te bolesti, za razliku od nas ostale djece koja su stalno nekuda trčala, jurila; ona je bila više okrenuta prirodi. Zapažala je sve oko sebe, od bubamare, tek procvjetale ciklame, vlati travke i sve što je vidjela poteklo bi iz nje kao rijeka. Stihovi su se nizali. Zato su joj pjesme tako lake, a sudbinske, prevremenske. Zato je i ovu ovdje baštu pretvarala u šumu Striborovu, biljke, kao u basnama animirala dajući im ljudske osobine", priča Beba Kapidžić.
I kada ju je život odnio daleko od Banjaluke u nju se svake godine vraćala. Da u miru rodne kuće provodi vrijeme s porodicom, da piše. "Svaki dolazak tako se pretvarao u književno veče, pa bi smo moj sin Haris i ja ostajali po cijelu noć budni dok bi nam Nasiha čitala svoje nove pjesme", sjeća se Beba.
Zbog toga je njihov dom i dalje mjesto tako drago brojnim Banjalučanima, a na rodnoj kući Nasihe Kapidžić Hadžić postavljena je spomen tabla.
