Godišnjica smrti Karla Metikoša: Dječak sa zagrebačkog asfalta koji je živio svoje snove (VIDEO)

Prvo je htio biti kao Elvis, pa je postao zvijezda. Onda je htio biti poput Vana Morrisona i radio je s njim. Zaljubio se u jednu ženu, i ona je bila najbolja pjevačica koja je pjevala u ovom dijelu svijeta. 

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

U suštini bio je dječak sa zagrebačkog asfalta, koji je živio svoje snove. I otišao prerano. Sjećanje na njega, kao i koncert u njegovu čast samo potvrđuju onu “da svijet ne počinje od nas”. I da jednako pripada onima koji su tu bili prije, kao i onima koji dolaze poslije 

Svake godine, kad se primiče kraju, novinski se stupci obično pune memorabilijama, različitim podsjećanjima na neke ljude koji su nekim generacijama nešto značili, i bili simbolima svog vremena. To vrijeme nije bilo ni tako daleko, iako današnja brzina života sve što je bilo jučer tako brzo zaboravi. 

Tako je nekako i s njim: Karlo Metikoš (1940. – 1991.) jednoj generaciji je bio poput ikone, ono što je našoj i mlađima, bio, recimo, pokojni Milan Mladenović. Rock and roll heroj, ali ne, poput Milana u simboličkom i poetskom smislu, nego u onom to se danas popularno zove organski: Karlo Metikoš je na početku svoje karijere bio zvijezda tipa Elvis Presley, dakle izvođač koji je masu dizao na noge i natjerivao djevojke u vrisak. Onda je upoznao svoju životnu ljubav, možda i najbolju pjevačicu tzv. popularne muzike koja se ikada bavila tim poslom i napisao neke od najljepših pjesama koje je ona otpjevala: koliko onih koji čuju Josipu na radiju, zapravo zna, da je većinu njezinih pjesama napisao “njezin” čovjek, onaj kojeg je nastavila voljeti i nakon njegovog odlaska 1991. godine. 

Loading...

U zoru ratne tragedije, svojom voljom i odlukom, 10. decembra otišao je Karlo Metikoš, ostavivši možda i najintrigantniju karijeru, od koje bi se dao napraviti film, sličan onima o Rayu Charlesu ili Johnnyju Cashu. 

Karlo Metikoš, najvjerovatnije, nikada neće dobiti “svoj” film, ali svakog 10. decembra, Josipa s gostima ili bez njih, u čast svoje ljubavi otpjeva nezaboravan koncert. 

Karlo Metikoš je, rekosmo, na početku bio kao Elvis Presley. Da ne bude da ovaj što to piše – izmišlja, ima jedna priča koja to potvrđuje. Na gostovanju u emisiji Nedjeljom u 2 kod Aleksandra Stankovića, jednoj od najpopularnijih govornih emisija u regionu, Mišo Kovač, pjevač koji je bio idol hiljadama ljudi, priznao je da su njegova dva idola bili – Elvis i Karlo. 

“Stankoviću”, počeo je Mišo svoju apoteozu, “ja sam u životu bio na tri koncerta. Prvi je, dok sam bio vojnik u Beogradu pjevao Karlo Metikoš, pratili su ga Crveni koralji, i to je bilo perfektno.” Elem, da ne prepričavam dalje imate taj snimak na YouTubeu, u kojem legendarni Mišo kaže da je drugi koncert na kojem je bio opet Karlov, ali ovoga puta u Šibeniku, opet u početku šezdesetih, a treći  - 1974. u legendarnom njujorškom Madisonu. Zbog legendarne patine tog snimka, valja ga još jednom prepričati. Tu Miško govori o tome da je bio najpopularniji pjevač u Jugoslaviji, a da je Elvis otpjevao My Way tako da se pjesma spojila s nebom. I rekao da je to muzika, i da to ne mogu ni Sinatra, ni Carerras, ni Pavarotti, nego samo Elvis.

A dječaka Karla Metikoša najviše su zanimale Elvisove ploče. Otac, klasično obrazovan muzičar, svog je sina bio usmjerio svojim putem. I sve je uredno teklo dok 1956. nije čuo rock and roll. To ga je “puklo” i napustio je školu nakon prvog razreda srednje. Kako ni za što nije mnogo čekao, već sljedeće godine “skočio” je u takmičenje Prvi pljesak, neku vrstu današnjeg talent showa, samo u jednom drugom ključu, i s drugom vrstom kriterija. 

Kako je pjevao “američke” pjesme “majstorima” iz varijetea pala na pamet, danas prilično rasistička, ali onda konjunkturna ideja, ideja da ga kao američke minstrel (bijelce koji su glumili crnce) pjevače, ofarbaju po licu kremom za cipele. Na prvom nastupu, koji baš nije bio slavan, Karlo je, dakle, glumio crnca. Jer, u gradu šlagera i vremenu zabavne muzike nije lako bilo biti rocker, i živjeti novi zvuk. 

Nakon dvije-tri godine preživljavanja, Karlo se opet nije dao: u ljeto 1960. kao dvadesetogodišnjak dolazi u klub Mediteranè u Poreču, gdje treba biti zabavljač turista koji otkrivaju ljepote obale sjevernog Jadrana. Kako su većina gostiju bili Francuzi, odlučio je potražiti sreću u Parizu. Mit dalje kaže da je tumarao od kluba do kluba i da nije uspio naći nikakav angažman. Zadnji novčić koji je imao ubacio je u telefonsku govornicu i skoro očajan nazvao svog druga koji je angažirao muzičare za klubove u koje su izlazili američki vojnici. Jeff Moran, a tako se zvao američki Slovenac koji je to radio, rekao je da ima posao za njega, ali da osim standarda, mora u repertoar staviti i nadolazeće hitove. 

Ostalo je legenda: sve češće je nastupao u francuskim klubovima umjesto američkih, uz menadžera savladao jezik i promijenio ime: postao je Matt Collins. Godine 1962. tada najpopularnija francuska grupa Les Chaussettes Noires (Crne čarape) organizirala je audiciju za pjevača jer je njihov frontman Eddy Mitchell - najveća francuska rock zvijezda uz Johnnyja Hallydayja - imao vojnu obavezu. Između petsto pjevača, izabran je upravo Karlo, Matt Collins, kojem su se otvorile sale najvećih klubova, novac je počeo pristizati. “Upao” je među najbolje francuske pjevače, stajao uz bok imanima kao Sheila, Claude Françoise i Serge Gainsbourg, a na kompilaciju je uvrštena i pjesma koju je sam komponirao, što je otvorilo još jedan zanat. Onaj kompozitorski, kojim će se uspješno baviti do kraja života.  

No, taj će posao morati još malo sačekati: trijumfalni povratak u Jugoslaviju sa stotinjak koncerata, u kojem su ga pratila tri tada vrhunska yu-benda, turneja po tadašnjem Sovjetskom savezu, i ugovor sa svjetskim lancem Hilton hotela, odveli su ga putem zvijezde čiji je najveći adut bio nastup uživo. Stav na bini, glas, talent i veliki repertoar donijeli su reputaciju “novog Elvisa”, uz apsolutnu odanost ženskog dijela publike. 

No, Karlo je negdje znao da je biti srcelomac i zvijezda stagea posao s vremenskim ograničenjima. I znao je da je duboko u duši – kompozitor. Već u drugoj polovini šezdesetih sreće još jednog multitalenta – riječ je o Ivici Krajaču, tekstopiscu, libretisti, reditelju, prevodiocu, s kojim će, između ostalog, napisati pjesme za većinu repertoara svoje najveće životne inspiracije – velike Josipe Lisac. 

Njihova ljubav će donijeti neke od najljepših pjesama koje smo slušali dok smo odrastali, a Dnevnik jedne ljubavi, ubraja se u red najboljih albuma objavljenih među ovim narodima i na ovim jezicima. 

Loading...

Za još jedan pokušaj proboja na svjetsko tržište, ovaj put s Josipom na albumu Made in USA 1979., izgleda, nije bilo dovoljno snage. U Los Angelesu, s poznatim svjetskim muzičarima, Josipa i Karlo snimili su album, na kojem su bile i dvije pjesme velikog Van Morrisona, Moondance i Crazy Love. Kao što je Morrison bio nadahnut pjesmama crnih velemajstora Muddyja Watersa, Johna Lee Hookera i Howlina Wolfa, tako su i najbolje Karlove pjesme, pisane u duhu onoga čime se bavi(o) Van Morrison. 

Producent tog albuma bio je Ira Newborn, filmski kompozitor s monumentalnom biografijom, i detaljima poput onih da je radio za soundtrack Blues Brothersa i komponirao s B.B. Kingom. Dalje od toga, vjerovatno nema, i nije moglo biti, ali Josipina američka karijera nikada nije “proradila”. Njihovoj je ljubavi izgleda bilo suđeno da bude umjetnički i ljudski spojena tamo odakle dolaze, a ne tamo gdje su odlazili. 

Sudbinska veza Karla i Elvisa potvrdit će se u njegovom posljednjem snimku: posljednja pjesma koju je ikada otpjevao Karlo Metikoš je Blue Christmas Elvisa Presleya, koju je snimio kod dobrog duha zagrebačkog rocka i južnoslavenske legende Janka Mlinarića Trulog, kasnije poznatog po oblikovanju zvuka za Azru.  

Loading...

Karlo Metikoš bio je legenda. Prerano otišla legenda,. Oni koji ga imaju u pamćenju sada već žive godine koje on nikada nije dosegao, ali njegova biografija i sjećanje na njega itekako mogu osvijetliti put.  

Onima koji vjeruju da je srž umjetnosti imati ljubav, i voditi dnevnik o njoj.