General Ismet Hadžić-Mutevelija: Dešavanja u Sarajevu 2. maja su bila dan D za Bosnu i Hercegovinu

"Dešavanja u Sarajevu 2. maja 1992. godine bila su dan D za Bosnu i Hercegovinu. Samo kidnapovanje predsjednika Predsjedništva BiH rahmetli Alije Izetbegovića sa aerodroma Sarajevo i odvođenje u Lukavici je po meni klasični pokušaj svrgavanja i državnog udara vojske koja je bila u Bosni i Hercegovini i predstavljala se kao čuvar zaštite sistema. Međutim, očito se vidjelo da je događaj koji je uslijedio u tom vremenskom periodu pokazuje da je najlakše bilo preuzeti vlast, kidnapovati predsjedsednika, odvući ga u kasarnu u Lukavicu i na neki način ući u Predsjedništvo BiH i zadržati Bosnu i Hercegovinu u okviru sna koji srpska politika ima velike Srbije", istakao je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) penzionisani general Armije RBiH i nosilac Zlatnog ljiljana Ismet Hadžić-Mutevelija inače, ratni komandant Dobrinjske brigade.  

General Hadžić je bio svjedok haškog tužilaštva u procesima protiv bivšeg predsjednika Srbije i nekadašnje SR Jugoslavije Slobodana Miloševića i Stanislava Galića koji je bio vojni zapovjednik Sarajevsko-romanijskog korpusa u sklopu Vojske Republike Srpske, a obnašao je tu dužnost u vrijeme opsade Sarajeva od 10. septembra 1992. do 10. augusta 1994. godine.   

Zanimalo nas je da li bi situacija u Bosni i Hercegovini s aspekta odbrane bila drugačija da je razvoj situacije 2. maja u Sarajevu imao neki drugi ishod. 

"Mislim da bi. Jer, političko rukovodstvo je ono koje rukovodi i odbranom i državom i strukturama vlasti. Otimanje ili kidnapovanje prvog čovjeka Predsjedništva BiH je raspad tog sistema. U haosu u kojem smo mi već tada bili to bi bio dodatni haos koji niko ne bi kontrolisao", istakao je general Hadžić.  

Za Anadolu Agency se prisjetio kako je dolaskom na Vratnik iz Dobrinje prolazio 14 "naših barikada" te da je tada Predsjedništvo BiH donijelo odluku sa rahmetli predsjednikom Izetbegovićem na čelu oko formiranja Teritorijalne odbrane i Armije RBiH. Bio je to takav politički potez, naveo je general Hadžić, koji je te barikade sam srušio, više ih nije bilo. Umjesto njih bile su brigade i štabovi teritorijalne odbrane po opštinama koje su kontrolisale jedinice na tom prostoru i napravio se sistem. 

Priča o Dobrovoljačkoj je pravdanje za izgubljeno

"Pravim paralelu današnjeg Damaska i tadašnjeg Sarajeva: danas Damask funkcioniše na način 100 barikada, 100 jedinica i to između sebe. To je nešto što se ne bi moglo kontrolisati da je kod nas tada predsjednik svrgnut. Vojska bi vrlo lako završila ostalo jer mi nismo bili tako jaka sila da se možemo suprotstaviti tako jakoj i moćnoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji koja je zaista bila jaka koja je imala i komande i strukture koje su mogle funkcionisati. Njima je bio najlakši ovaj način o kojem pričamo. Hvala Bogu da se to nije desilo", naveo je general Hadžić.  

Taj događaj 2. maja kada je propao, istakao je general Hadžić, "samo je digao moral i dao snagu da se može još jače i bolje braniti Bosna i Hercegovina".  

Generala Hadžića pitali smo zašto se uz 2. maj sve češćeveže i 3. maj i dešavanja iz Dobrovoljačke ulice koji se u javnosti žele predstaviti kao stradanje pripadnika bivše JNA prilikom povlačenja iz Sarajeva. 

"Mislim da je u pitanju osveta. Jeste i taj stil srpske i srbijanske politike koja od ničega pravi nešto. Sam odlazak generala Milutina Kukanjca, bivšeg komandanta Druge vojne oblasti bivše JNA  i njegovo iseljavanje sa Bistrika je genijalna stvar za nas. Jer, smo mi protjerali agresora koji je preko legalnog sistema ušao u Bosnu i Hercegovinu. Sad to treba opravdati na neki način. Ta, priča o 3. maju je pravdanje pokušaja pojedinaca u sistemu vlasti koji su komandovali da pokažu da nisu ništa mogli, da smo mi više uradili. To je ustvari klasično pravdanje pred svojim sistemom. I ona stara srpska poslovica: Srbi su sve bitke izgubili, a uvijek su pobjednici bili", istakao je general Hadžić.  

On je naglasio da se u Sarajevu pridaje važnost događajima od 2. maja 1992. godine. Međutim, cijeni general Hadžić, i u Sarajevu i u čitavoj Bosni i hercegovini ljudi ne znaju šta se desilo tog 2. maja: jednostavno nemate istraživačko razvojne centre, nemate ljude koji se bave analitikom, nemate prezentacije nečega što se desilo. 

"I mi smo se ugušili u nekom svom životu ne vodeći računa o događajima koji su se desili. Osim povremenog prikazivanja 2. maja na javnim medijima imate to jedan dan i više nemate. Nemate prezentaciju u školama, prezentaciju po kantonima. Mi u Sarajevu ne znamo šta se dešavalo u Tuzli ili Bihaću, u Mostaru. Oni nemaju pojima šta se dešavalo u Sarajevu. Načuli su da je bio 2. maj, možda su načuli da je predsjednik zarobljen, ali nemate pravu prezentaciju ni medijsku ili istorijsku ljudi koji bi bili relevantni da pričaju o tome", cijeni general Hadžić.  

Tunel spasa je bio svojevrsna istinska deblokada Sarajeva

Uz 2. maj 1992. godine, odnosno zarobljavanje predsjednika Predsjedništva BiH rahmetli Alije Izetbegovića, general Ismet Hadžić-Mutevelija cijeni da je sarajevski tunel onaj koji je bio po važnosti neki drugi događaj preloman za Bosnu i Hercegovinu. 

"Mi smo sa tunelom otvorili Bosnu i Hercegovinu prema svijetu. Cilj agresora je bio zatvoriti. Negdje sam u knjizi Munira Alibabića na 300. stranici našao planiranje agresije na Bosnu i Hercegovinu naročito na Sarajevo. Srpska akademija donijela je odluku da Generalštab napravi plan blokade Sarajeva, oni to nazivaju odbrane. Interesantno je da je uključeno oko 20 instituta i ljudi koji su se bavili taktikom u JNA, pa ih je događanje 1983. na Kosovu i Olimpijada 1984. godine omela, pa su tek 1987. napravili taj plan koji je u potpunosti sproveden u Sarajevu", navodi general Hadžić. 

To podrazumijeva, navodi general Hadžić, blokirati ga, isključiti struju, isključiti prometne komunikacije, zabraniti ulaske humanitarne pomoći u hrani, "iseliti 10.000 i u prva dva mjeseca ubiti desetak hiljada ljudi, te dovesti psihološki stanje u Sarajevu do ludila i na bijelom konju ući i osvojiti Sarajevo". Uz to, naglašava, iseliti sve Srbe, i poslije ih vratiti u Sarajevo. 

"Tunel je razbio tu blokadu. Izašli su sportisti, političari, ušli ambasadori, hrana. Sjećam se: u mene rahmetli mati za Bajram je plaćala kilu šećera 80 KM. Taj tunel dao je nadu. I ružno je reći, to sam nekada davno rekao, da je istinska deblokada Sarajeva bila kroz tunel, što je smiješno. Ali, je zaista tako: kroz njega su prolazile jedinice, pomagale drugim korpusima u borbenim dejstvima i sa Igmanom dao značajan doprinos u odbrani. Ne daj Bože da je Igman pao. Onda bi Sarajevo bilo tek u blokadi", navodi general Hadžić. 

Negdje je, iako ne može tvrditi da li je to zaista tako, pročitao da su Mate Boban i Radovan Karadžić dogovorili pomoć oko Igmana jer su Hrvati bili svjesni da Armija RBiH narasta i da će njena snaga biti ta koju treba poštovati. 

"Onda su se bojali za srednju Bosnu da Armija RBiH ne zauzme Kiseljak, Fojnicu, Kreševo, Vareš. Sa Srbima su dogovorili ako dođu u tu situaciju onda bi Srbi pokrenuli spajanje sa hrvatskim snagama da eliminišu Igman i Armiju RBiH. Hvala Bogu pa se to nije desilo", cijeni general Hadžić.  

Zanimalo nas je da li se multietničnost i multikulturalnost Sarajeva i Bosne i Hercegovine može smatrati pomoći u odbrani i koliko. 

"Može. U Dobrinjskoj brigadi je 21 posto bilo ostalih. Ta mješovitost je uvijek bila prisutna. Bosna i Hercegovina je uvijek istorijski baštinila mješovitost. Taj spoj različitosti i dobrih komšijskih odnosa nešto je što čini Bosnu i Hercegovinu posebnom na čitavom svijetu. Ja imam običaj da kažem svi pametni Srbi i Hrvati koji su bili u Sarajevu ostali su tu znajući da samo ostankom u Sarajevu mogu sve dobiti, a odlaskom mogu sve izgubiti. Mogu izgubiti što je najgore svoj obraz", naveo je general Hadžić. 

Kolorit mješovitosti i različitosti nadogradio snagu Armije RBiH i političke odnose u BiH

Međutim, istakao je "ljudi su ostali u Sarajevu i pokazali su prave komšijske odnose". To je ono, naveo je, što je krasilo Sarajevo uvijek. 

"Činjenica je da je SDS sa Karadžićem na čelu i Ratkom Mladićem imala taj program iseljavanja Srba. Čak je na kraju po Dejtonskom sporazumu Momčilo Krajišnik na Ilidži okupio sve Srbe i rekao: mi sutra idemo, ostaju samo starci da nam imanja čuvaju i oni su ga poslušali. Većina njih je otišla napustila tako lijepa mjesta u Sarajevu, a otišli na periferiju u RS i na sela gdje nikada nisu ni živjeli", istakao je  general Hadžić. 

Kolorit mješovitosti i različitosti je nešto, cijeni general hadžić, što je nadogradilo snagu Armije RBiH i političke odnose u BiH.  

"Sada u Bosni i Hercegovini imate drugu vrstu rata koja je daleko opasnija i koja je neki specijalni rat koji se nastavlja u BiH koji ima iste ciljeve kao i 1992. godine", navodi Hadžić. 

Ne stoje, kaže, optužbe koje se pripisuju da je BiH utočište džihadista i vehabija.  

"Po meni je taj specijalni rat koji se po svaku cijenu želi nakačiti Bošnjacima da su nastrani, da nisu evropski narod, da su opasni po sigurnost države ili država što je laž. Ne mogu reći da u narodu nemate ljudi koji traže nešto iznad: uvijek i u nauci imate onih koji traže nešto što je nemoguće. Ako uspije onda je gencijalac, ako ne uspije onda se ne održi na tom nivou. I u vjeri imate ljude koji odstupaju od granica koje poslanik Muhamed a.s. i Kuran propisuju. Ali je to tako mali broj koji ne može ugroziti ni sigurnost Bosne i Hercegovine, a naročito Evropu", smatra general Hadžić. 

Činjenica je, navodi da niko ne priča da je iz BiH bilo dobrovoljaca koji su u palestinskom ratu bili, komunista u španskom ratu. 

"Uvijek u bosnaskom narodu imate ljude koji traže nešto iznad, neku genijalnost koju bi željeli da ispolje u toku svog života. To je mali broj, neznatan i koji nije opasan", cijeni general Hadžić. 

Nedovoljna pažnja za pojedince u strukturama Armije RBiH

Zanimalo nas je kako sada žive osobe koje su u ratu u BiH dale nemjerljiv doprinos njenoj odbrani i da li se o njima vodi dovoljno brige.  

"Taj svijet koji je ratovao živi kao kao čitav narod u BiH i ne razlikuje se od stanja i od onih koji nisu bili u vojsci. Činjenica je da je država napravila četiri krovna zakona kojim su regulisane šehidske porodice, ratni vojni invalidi, zlatni ljiljani, pa čak i demobilisani borci. Mislim da pažnja državna nije dovoljna za pojedince u strukturama nekadašnje Armije RBiH zato što mi u Sarajevu možemo rješavati probleme. Međutim ljudi koji su ratovali, a na periferiji su oni ne znaju šta se dešava. Mislim da su oni oštećeni u ratu", smatra general Hadžić.   

U ovoj strukturi, u procesu privatizacije, cijeni,  gdje su ljudi ostali bez posla, ta kategorija je zaista oštećena i vlast i državne i kantonalne strukture nemaju sluha ni osjećaja za te ljude da kroz programe ili poljoprivredu ili neke reforme zaposle ljude da bi mogli normalno živjeti.  

Poruka mladim generacijama je: 

"Oni u nama, ta mlada generacija, mora vidjeti talon odbrane Bosne i Hercegovine. Moraju se obrazovati, moraju znati šta se desilo, moraju tražiti ono nešto iznad jer samo tako u ovim procesima u kojima se mi nalazimo možemo opastati. Ne trebaju biti zavidni, ljubomorni, ne trebaju težiti nekim nemogućim varijantama koje je nemoguće doživljavati. Čovjek treba biti realan, pravi bosanski čovjek dobri koji će kada idete Baščaršijom i jedete kiflu i neko vas pogleda vi ponudite kuflu i on uzeti onoliko koliko hoće. Takav čovjek u Bosni i Hercegovini i takva mladost treba da bude", zaključio je u intervjuu za Anadolu Agency penzionisani general Armije RBiH i nosilac Zlatnog ljiljana Ismet Hadžić-Mutevelija inače, ratni komandant Dobrinjske brigade.