Faruk Šehić: Ne mogu pisati u trećem licu

Sa dobitnikom ovogodišnje nagrade Meša Selimović razgovarali smo o tome šta je roman, kakav plan za njega treba imati, koja je razlika između uživljavanja u likove i njihovog kreiranja i o egzistenciji, formalnoj i književnoj

Razgovarao: Ahmed Burić 

Radiosarajevo.ba: Atmosfera oko ovogodišnje nagrade “Meša Selimović” prošla je u znaku nekakve vrste medijskog pritiska. Taj pritisak je rezultat vječnim nezadovoljstvom jednog, u osnovi, histeričnog pisca. Ali, na jednom višem nivou povela se rasprava o tome “šta je danas, zapravo, roman?” Za “Knjigu o Uni” može se reći da žanrovski i jeste i nije roman, da teče između žanrovske potvrde, ali s druge strane, potpuno odvlači čitatelja u drugačije promišljanje žanra.      
ŠEHIĆ: “Knjigu o Uni” nisam počeo pisati s planom da bude roman, ta vizija nije postojala, ispočetka su to bili poetsko-prozni zapisi, neke crtice. Kad sam došao u finalnu fazu rada, onda sam počeo raditi na strukturi, da okvirno postoji neki početak i kraj, da ima neka hipnoza koja “otvara” cijeli taj tekst. Moj junak silazi u prošlost i kao da roni po njoj, a onda povremeno izlazi na površinu, na zrak. Sve se zatvara s buđenjem iz hipnoze, tako da je taj prezent koji se događa, zapravo, rađen da bi se dobilo na formalnoj uvjerljivosti romana. Pored toga, tu su strukturalno-kompozicijski mehanizmi, neki ratni pasaži koje smjenjuju opisi prirode, jer sam htio dobiti kontrapunkt, da se, recimo, ne vežu tri iste cjeline koje su vezane istom temom, nego da se ta poglavlja malo “razbiju”, da između ratnih priča postoje interludiji u obliku fantastične priče ili nečega što jeste autobiografski, ali na kraju postaje potpuna fikcija.

Radiosarajevo.ba: I gdje je granica?
ŠEHIĆ: Teško je reći. Gubi se nit između autobiografskog i fikcije i teško je razaznati šta je s jedne a šta s druge strane te granice. Teško mogu pisati u trećem licu, imam neki problem da se uvjerim da je to meni bitno. Ne vjerujem u takvo pisanje, ne znam jesam li u pravu, ali govorim što osjećam, ja razumijem roman kao ne baš enciklopediju, ali u smislu unutrašnje inventure to bi negdje bilo to. Neka svaštara i brevijar, u kojoj imaš i proze i poezije, svega, ponekad je u njemu cijela jedna priča, koja bi funkcionirala izvan okvira, ali je, eto, unutra.

Nakon šest godina

Radiosarajevo.ba: Čini se da je roman doživio jednu vrstu inverzije u razvoju. U klasičnom romanu postoje neki “zadani” okviri – likovi, situacija, pripovijedanje, naracija … Ipak, sve više knjiga koje nam dolaze do ruku kao da čine obrnuto, prvo se “izlije” glavni tok priče, a onda dođe sve ostalo. To znači da, ipak, mora postojati plan u pisanju “romana”. Ili ne?
ŠEHIĆ: Hm, dobro si to objasnio. Pa, imao sam plan. Kad sam došao do svijesti da sam malo “zalutao” s knjigom, onda sam sjeo i napisao sebi šta želim od ove knjige, šta ona treba da ima: fantastične epizode, autobiografsku prozu, nešto poezije, neku uvjetno rečeno, radnju, koje baš i nema. Za ovaj klasični stil, moram reći da ja ne znam tako raditi. Ono, postaviš neku situaciju pa ideš dalje i ne znaš gdje ćeš završiti. Ono, priča krene s nekim bizarnim ubistvom, a završi kao neka erotska avantura, ili ne znam, porno skandal, ili science-fiction.  

Radiosarajevo.ba: Ali, i to je legitiman postupak. I još uvijek najčešći, manje autora se odlučuje na eksperiment, a većina se još uvijek drži klasičnog modela? 
ŠEHIĆ: Jeste, ali meni je to nekako ogoljeno, više me podjseća na filmski scenarij, znaš ono ima neka fabula i ti se držiš nje, pa gdje završiš. Ne, ja ne mogu tako, možda jednom tako nešto i napravim, ali u ovom trenutku je tako da sam imao neka mjesta u kojima sam znao gdje trebam prekinuti sliku neke završne bitke, recimo, noćnim putovanjem, ali radnja nije linearna. I to čitaocu ne mora značiti ništa: ljudi se javljaju s najrazličitijim idejama koje je ova knjiga u njima pobudila, neko u njoj vidi muziku riječi, neko fantastičnu književnost, neko kaže – “i ja sam tako vidio rijeku Unu.” Što sam duže radio ovu knjigu materijal se usložnjavao, tako da je prijetila opasnost da se umori. Mogao sam još nastaviti raditi na knjizi i nazvati je “nedovršenim romanom” odnosno romanom koji se ne može završiti. Ali, odustao sam od toga, nakon šest godina nekako je došlo vrijeme da se završi knjiga, iako još uvijek radim na njoj i neke se stvari mijenjaju. Drugo izdanje će, sigurno, biti nešto drukčije, jer se mijenja i moj odnos prema likovima i situaciji. A kad nekom liku dodajem osobine, kad ga još više pokušavam motivisati, onda i na drugoj strani moram paziti da se struktura ne narušava, odnosno da ostane u nekom balansu. To je potpuno druga stvar u odnosu na poeziju, sam znaš da postoji onaj trenutak kad shvatiš da je poezija gotova i da nema više razloga da joj se bilo šta dodaje ili oduzima, jer bi je to pokvarilo. Ovdje, u prozi je drukčije.

Htio sam zaraziti ljude 'rijekom'

Radiosarajevo.ba: Ovdje vjerovatno govoriš o Garganu, liku koji na neki način predstavlja mračnu stranu, i antagonist je glavnom liku Mustafi Husaru. Jedini Gargano kojeg poznajemo …
ŠEHIĆ: … je fudbaler Napolija. (osmijeh). Ali, stvar nije tako vesela. Priča o Garganu je, zapravo, priča o ratnom zločinu. Taj Gargano je zločinac, i fiktivan je, ali Mustafa o njemu priča s izvjesnom dozom simaptije. On je ono nešto potisnuto, mračno, ali ipak ima neku pozitivnu dimenziju. Tu se hoće izbjeći stereotip, naravno, i sad u razradi tog lika dao sam mu osobinu da je kao mlad mučio jednu životinju, pticu. Mustafa Husar ima ožiljak tamo gdje ga imam i ja, i on kad otvori svoje rane, vidi Gargana. I onda želi da mu ovaj ispriča svoju priču, da mu se povjeri i praktično ga ostvaruje riječima. Poglavlje “Slijepe mrlje” govori o ratnom zločinu,  i na još jednom mjestu se spominje mučenje zarobljenika. U osnovi, sve sam te priče izmislio, ali ne potpuno, nego sam  neke priče koje sam u ratu čuo pokušao fikcijski obraditi.

Radiosarajevo.ba: Poznat si kao pisac koji se, uglavnom, bavio ratnim temama. U ovoj knjizi svakako ima i toga, ali ona je u jednom smislu nudi i otklon od ratne tematike. Koliko je skok u Unu bio i neki pokušaj da sa sebe, sa svoje kože, sa svog mozga, da tako kažem, spereš ratne naslage?
ŠEHIĆ: Naravno da ima toga, i naravno da uvijek ostaje ono pitanje koliko se čovjek toga može kutarisati. Mislim da može, ali nekako mi je najtačnije ono što mi je u mailu napisao naš kolega Igor Lasić, koji je pišući kritiku došao do zaključka da je ovaj roman nekakvo uzimanje mega abdesta, neko veliko ritualno pranje. Mislim, mogao sam smanjiti ovu knjigu za, ne znam, sto stranica ali nisam htio. Htio sam “zaraziti” ljude rijekom, rekostrukcijom svijeta koji više ne postoji. I u tom smislu moram reći da se ne slažem sa onima koji tvrde da se u metodu pravljenja likova uživljavaju u njih, pa ih onda “prave”. To sam ja, čovječe, čak i ako su to likovi, ja sam im dao svojstva, i u tom smislu je autor – bog. Ne u onom smislu religioznog stvaranja, ali ne bih se mogao složiti sa Barthesom koji kaže da je autor mrtav, jer tačno znaš kad se u romanu pojavljuješ ti kao pisac, u kojem se trenutku ja odvajam od naratora i pišem neku “svoju” priču.

Radiosarajevo.ba: I kako, na kraju, živiš od pisanja tih priča i koliko u tom smislu znači nagrada “Meša Selimović”?
ŠEHIĆ: U posljednje vrijeme se ne bih mogao potužiti, a bez pisanja za medije se ne može živjeti što je, onako, prilično opterećujuće. S druge strane, postoje neki prijevodi, stipendije, uvijek pomalo “kapa”, tako da u posljednje vrijeme mogu platiti kiriju i račune, zaključati se s unutrašnje strane i imati neki svoj svijet. Kod nagrade Meša Selimović  najbitnije je da će to knjizi, najvjerovatnije, donijeti još jedno izdanje, jer izdavači kažu da je prvo već pri kraju, a ima i onaj udio novaca koji nije zanemarljiv Mislim, 7000 maraka nije neka velika lova, ali se tom cifrom malo slobode može kupiti. Dakle, ima udio slave i udio para, ali nijedna od te dvije stvari nije baš prevelika, iako ne mogu reći da mi nije drago što sam dobio ovu nagradu.