Ekskluzivni intervju s Goranom Bregovićem (I DIO): Dugme nije nikakva džamija ni crkva

Ove godine obilježava se 40 godina otkako je bend Bijelo dugme davne 1974. godine izdao svoj prvi album Kad bi' bio bijelo dugme. Tim povodom ekipa portala Radiosarajevo.ba napravila je veliki ekskluzivni intervju s čovjekom koji je zaslužan za najveću rock'n'roll priču na prostoru Balkana – Goranom Bregovićem. 

Priredili: Hilma Unkić, Velija Hasanbegović i Haris Daul, Radiosarajevo.ba

Bregović se tokom razgovora prisjetio vremena u kojem je stvarao s Bijelim dugmetom i bio najveća sarajevska i regionalna zvijezda, ali je govorio i o svom današnjem životu, planovima, strahovima i kajanjima. U prvom dijelu intervjua frontmen Dugmeta priča nam o tome kako danas doživljava muziku koju je pravio desetljećima ranije.

„Ja sam malo lišen tog talenta da gledam unazad. Ali sam ustanovio prošli put, kada smo se sastajali za ona tri koncerta, da mi se još uvijek sviđa svirati to što sam pisao za Bijelo dugme. Kada danas pogledate unazad, možete reći da tu ima objektivno solidne muzike, naravno ima tu i gluparija, kao i kod svakoga – ali ima i pristojno napisane muzike. Ove godine sam počeo ponovo da radim neke koncerte na kojima sviram to što sam radio za Bijelo dugme.“

Bijelo dugme nije muzejski eksponat 

„U međuvremenu se sve promijenilo – promijenila se država, promijenili su se ljudi... Tako da je nemoguće da bi Bijelo dugme, i da je ostalo zajedno, danas bilo isto, jer trube proizvode čak nešto više od električnih gitara – one ne samo da emituju energiju, nego emituju nešto što je za Balkan bitno. Riječ je o tome da na Balkanu muzika nikada nije dovoljna - ako je sama, to nije dosta. Mora biti malo ludila, a to trube prave veoma dobro. To je kao rani punk. Zbog čega smo ga voljeli? Zato što su ga svirali amateri koji gotovo nisu znali da se naštimaju kako treba. E, to dobijete s trubama, taj neki mali humani raštim koji pravi ludilo. Bijelo dugme nije nikakav muzejski eksponat pa da ga čuvamo. To je živa muzika koja se još uvijek izvodi i svako je izvodi na svoj način. Kažu mi da je imaju, manje-više, svi izvođači na repertoaru i vjerovatno to svako radi na svoj način.“

Koliko je teško nekome ko se rodio, odrastao i bio najveća zvijezda u bivšoj državi, snaći se u jednom novom svijetu s apsolutno promijenjenim sistemima vrijednosti?

„Svi smo mi morali proći put od pelena do pantalona, svako na svoj način, svi to prolazimo. I danas mislim da je rock'n'roll u komunističkom svijetu bio važniji nego na Zapadu. Možda ne kao muzika, ali kao društveni fenomen sigurno. Umjetnost uopšte je bila mnogo važnija u komunizmu, nego na Zapadu. To je bilo nešto što je nosilo neki mali sistem vrijednosti, ali opet je odstupao od zvaničnog koji je bio važan u to vrijeme. Danas, naravno, kada se pogleda na to, to izgleda djetinjasto. Ali u to vrijeme je to bilo važno – nešto između religije i ko zna čega drugog. Rock'n'roll je bio zaista skoro na ivici vjere. Kada smo svirali ta tri zadnja koncerta, nekako mi se potvrdilo to. Mislim da sam imao tada neki koncert u Koreji, i promijenio sam nekoliko aerodroma između Seula i Sarajeva, i na svim aerodromima su bili naši ljudi koji su išli na koncert. Poslije svakog koncerta mi je dolazio šef policije da mi kaže kako nikada nije vidio tako veliki događaj bez ijednog incidenta. Mi smo bili kao neko malo čudo koje se tu dešavalo. Nije to bilo kao da smo se tu skupili svi Srbi, muslimani i Hrvati, nego smo svi mi bili ponovo tu zajedno da pjevamo stare pjesme, jer još uvijek imamo neku muziku koju možemo da pjevamo zajedno. Bilo mi je, naravno, drago da sam ja dio te muzike uradio, ali i drugi koji su pisali – i na njih sam ponosan. Velika je stvar kada imate zajedno neku muziku da pjevate. 

Domovina je emotivni teritorij

„Muzika je naučno prvi ljudski govor – prije nego što je čovjek naučio da govori, prije nego što je imao religiju ili bilo šta – imao je muziku. Muzikom je lako uraditi stvari koje ničim drugim ne bi bile moguće, u politici ili religiji. Ne možete muzikom nikoga da mrzite, jer je muzika bila prije mržnje, prije nego što je čovjek stigao dotle, imao je muziku. Tako da muzika lako preskače. Vremena su se mijenjala tako kako su se morala mijenjati. Mi smo ljudi koji smo doživjeli da nam država nestane, da se raspadne, da jezik na kojem ste odrasli više ne postoji. Onda tražite šta je to što je vaša domovina, što je mnogima važno, nekima svjesno, nekima nesvjesno...“

Nije to crkva ili džamija da se u nju ne ulazi u cipelama – Bijelo dugme nakon Bijelog dugmeta

„Ja sam taj koji je to napravio i bilo bi lijepo da ja mogu da dirigujem sudbinu toga, ali to je kao kada idete u lov i lovite sačmom, ne lovite vi kao što se lovi jednim metkom velika zvijer, nego pucate sačmom – idete široko i ne znate šta pogađate. Ko bi sada mogao znati sudbinu onoga što ste jednom napisali, to je nešto što sada luta, što ima svoje momente lijepe, elegantne, a ima i ove druge. Ja sam je pisao da je svi pjevaju, i ovi koji imaju, i ovi koju nemaju sluha. Nije Bijelo dugme nikakva džamija, ni crkva pa da se u nju ne ulazi u cipelama. Bijelo dugme nije ništa neophodno – ni hrana, ni voda, ni seks. To je samo muzika..."

Videosnimak prvog dijela intervjua pogledajte u nastavku.