Dubravka Ugrešić među sarajevskim čitaocima

Radiosarajevo.ba
Dubravka Ugrešić među sarajevskim čitaocima

Sajevski ljubitelji književnosti sinoć su, u bajkovitom ambijentu Ateljea Figure, imali priliku prisustvovati razgovoru sa jednom od najplodonosnijih i najnagrađivanijih književnica i književnih teoretičarki sa naših prostora, Dubravkom Ugrešić.

Razgovor je organizovan u čast obilježavanja 20 godina PEN Centra u Bosni i Hercegovini. Ugrešić, koja od početka devedesetih živi i radi u Holandiji, u dobrovoljnom azilu, sa prisutnima je podijelila svoje stavove o disidentskoj književnosti, ženskoj emancipaciji za vrijeme Jugoslavije i današnjem položaju žena na našim prostorima, nacionalizmu u jeziku, ali i svoje uspomene na gradove u kojima je predstavljala svoja djela. Razgovor sa Dubravkom Ugrešić vodili su pisac Nenad Veličković i novinarka Dijala Hasanbegović.

Predsjednik PEN Centra u Bosni i Hercegovini, Zvonimir Radeljković, na početku je podsjetio prisutne da je ispred ovog Centra 2002. godine Dubravki Ugrešić dodijeljena nagrada za očuvanje dostojanstva književnosti za vrijeme balkanskih ratova od 1992. do 1995. godine.

Najznačajnija djela iz opusa Dubravke Ugrešić čine Forsiranje romana-reke (1988), Štefica Cvek u raljama života (1981), Život je bajka (1983), Kultura laži (1996), Muzej bezuvjetne predaje (1998), Zabranjeno čitanje (2001), Ministarstvo boli (2004), Nikog nema doma (2005) i Baba Jaga je snijela jaje (2008), koje su prevedene na brojne svjetske jezike. Posljednja izdata je zbirka eseja Napad na minibar (2010), koja je dobila prestižnu esejističku nagradu Jean Amery. Zanimljivo je da je dio romana Forsiranje romana-reke nastao je u Sarajevu, za vrijeme autoricinog boravka na Jahorini.

O disidentskoj književnosti

Razgovor je krenuo od nekih od najčešćih obilježja djela Dubravke Ugrešić, pitanja egzila i identiteta. Na pitanje postoji li disidentska književnost ili je pak svaki dobar pisac nužno disident, Ugrešić odgovara:

„Postoje pisci koji sebe vide kao disidente, nedavno sam na televiziji nekog dječijeg pisca koji je za sebe rekao da je disident. Pisci jako rado sebe vide u toj ulozi boraca za pravdu, oponenata sistemu ili književnim trendovima.“

Sama Dubravka Ugrešić ima iskustvo disidentskog pisca, budući da je, kako kaže svojevoljno, ali nakon afere „vještice iz Rija“ koja je početkom devedesetih potresala hrvatsku intelektualnu scenu, a tokom koje je Ugrešić proživjela javni linč, odlučila napustiti Hrvatsku i svoje trajno prebivalište našla u Amsterdamu. Ovo iskustvo se po prvi put, dvadeset godina kasnije, našlo u djelu Dubravke Ugrešić, u eseju Pitanje optike, u knjizi Napad na minibar. Taj esej, koji je priča o najtežem periodu u životu i djelovanju autorice, napisala je po narudžbi, premda je dotad mislila da nikad tu temu neće staviti na papir, kaže spisateljica.

„Taj događaj mi je razbio iluzije o važnosti književnosti i umjetnosti u našim društvima. Pogledajte kakvu je sudbinu Miroslav Krleža doživio u Hrvatskoj. Njega danas mrze, samo zato što je prijateljevao s Titom. Dakle, svaki nepismeni građanin Hrvatske ima pravo pljunuti na tog Krležu i raspravljati o tome je li Krleža izdajica ili nije izdajica, a pri tome ne kupovati i ne čitati njegove knjige. Također, sama država nije se udostojila napraviti pristojan muzej ili arhiv tom istom Krleži. To je dobar primjer kako pokušaj da se djeluje uz pomoć države, kao i uvjerenje da je umjetnik u društvu važan, u pravilu tužno završi.“

Novinarski dvojac Mija Pavliša iSenad Zemunović trenutno u Amsterdamu rade na snimanju filma o životu i djelu Dubravke Ugrešić, sa posebnim osvrtom na aferu „vještice iz Rija“, trenutak u kojem se na nju „zbog zavjere protiv Hrvatske“ obrušila većinska novinska i politička javnost.

O ženama u socijalizmu i danas

Razgovor nastavlja u pravcu još jedne važne teme koja se provlači kroz djela ove književnice, položaja  i slike žene u društvu, te ženske emancipacije. Na pitanje koliko je socijalističko doba uticalo na žensku emancipaciju na našim prostorima, Ugrešić odgovara:

„Brojne su intelektualke i snažne žene učestvovale u NOB-u, ratovale zajedno s muškarcima, liječile, školovale i ravnopravno učestvovale u toj ideji, međutim, kad je rat završen, onda su drugarice vraćene „tamo gdje im je mjesto“, u kuhinju, vrtić... Ostavljena je ponegdje neka drugarica, tek da se ne bi reklo da postoji diskriminacija, a većina kanoniziranih žena u socijalizmu bile su zapravo – mrtve drugarice, one koje su poginule. To se isto dogodilo i ženama u posljednjem ratu na Balkanu. Na početku rata, žene su bile jedine koje su ustale protiv JNA i protiv rata, zajedničkim snagama su protestovale žene iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Žene su bile prve protiv nacionalističkih vlada, a nakon što su sporazumi potpisani i sukobi završili, žene su ponovo maknute u stranu i njih danas opet nema.

O odgovornosti prema čitaocima „S obzirom da dosta putujem, imala sam priliku sresti svoje čitaoce na neočekivanim mjestima i to je zaista fascinantno. Dok pišete u svojoj sobi i komunicirate sa izdavačem, ne znate gdje je ta knjiga završila. Ali kad se nađete u nekom udaljenom dijelu svijeta i shvatite da ljudi čitaju vaše knjige, da ih čitaju ozbiljno, to postaje pitanje velike odgovornosti, koja je istovremeno i prijatna i zastrašujuća.“

„Ali, treba reći da je, makar po mom mišljenju, socijalizam u Jugoslaviji bio zlatno doba za ovu regiju, bez obzira na Goli otok, zabrane, tabue, jer je za većinu ljudi, posebno žena, predstavljao emancipaciju. Socijalizam je donio edukaciju za sve i to je možda najvažnije. Sistem u kojem žene u današnjim, nacionalnim državama na našim prostorima, žive zasigurno je označio degradaciju. Pod plaštom nacionalnog identiteta, žene danas ne primjećuju da se, recimo u Hrvatskoj, na televiziji sasvim otvoreno razgovara o zabrani abortusa, žene ne primjećuju da im popuju popovi i političari, koji se, izgleda, bolje razumiju u ženska prava od samih žena.“

O nacionalizmu u jeziku

Na uvijek aktuelno pitanje o nacionalizmu koji se od početka devedesetih na našim prostorima gradi kroz jezik, kroz stalno podvlačenje razlika između jezika kojim govore ljudi u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Ugrešić kaže kako jezik i naziv jezika trebaju državi.

„Nacionalizam u jeziku je medijska i ratna strategija. Ako mene pitate šta mislim o tom jeziku, ja mislim da je to jedan jezik koji ima svoje varijante. Prevodioci u Haagu taj jezik nazivaju BCS, Bosnian/Croatian/Serbian“, kaže Ugrešić.

 

Na kraju stiže pitanje iz publike: na kojem jeziku danas, nakon 20 godina života u inostranstvu, piše jedna od najprevođenijih književnica sa naših prostora?

„Na BCS jeziku“, odgovara Ugrešić.

 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak