Dinko Kreho, komunist bez partije

Dinko Kreho diplomirao je komparativnu književnost i književnost naroda BiH, a bavi se političkom i književnom teorijom i kritikom. Jedan je od rijetkih novih lijevih mladih kritičkih glasova u bosanskohercegovačkom javnom prostoru i intelektualnoj zajednici. Do sada je objavio više tekstova komentatorskog i kolumnističkog tipa na web-portalima, a stručne tekstove objavljivao je u časopisima (sic!), Sarajevske sveske, Izraz... Autor je i dvije zbirke poezije Ravno sa pokretne trake (Sarajevo, 2006.) i Zapažanja o anđelima (Sarajevo, 2009.). Pored toga, radio je i kao saradnik za književnost na BHT.

Radiosarajevo.ba: Do sada si objavio dvije autorske knjige…

Dinko Kreho: Poezije misliš? Jesam… Imam i taj “prošli život”, kada sam pisao poeziju. Našao sam se u paradoksalnoj situaciji da imam priliku neke stvari objaviti, plasirati i javno čitati tek sada kada to više ne pišem. Jednostavno sam se pomjerio ka nekim drugim stvarima i oblicima. Ne kažem da poezije neće više nikada biti, ali poezija sada ne da mi nije prioritet, nego nešto čime se ne bavim više. Kažem opet – paradoksalno, jer u ovom trenutku imam možda najviše otvorenih puteva da nešto objavim konkretno u poeziji, najviše poziva za čitanja, javne nastupe, itd.

Prva knjiga poezije je izašla kada sam bio na trećoj godini studija, a druga neposredno nakon završetka. Ne znam, možda je to još jedan primjer da trebamo izvući pouku da studenti književnosti ne bi trebali pisati poeziju bar dok ne završe fakultet, jer ne znaju kad će se, gdje će se i s čim će se naći.

Poezija. Medijska književna kritika

Radiosarajevo.ba: Nastupaš i na Sarajevskim danima poezije…

Kreho: Ne nastupam. Najavili su me zato što oni obično pošalju poziv i odmah pišu program. Cijenim Sarajevske dane poezije, ali u vrijeme kada sam se ja stvarno pokušavao probiti i u te Dane poezije i neki program – ne samo da ja nisam imao gdje nastupiti, nego nije postojao nikakav program za nove autore i nova imena koja su recentnije objavila knjigu. Vrtili su se samo isti ljudi – jedna klika ovdje iz BiH i nešto malo gostiju. Sada kada ima neki program za nove autore i kada se sve čini raznovrsnije i heterogenije – potrefilo se da nisam više u tim vodama.

Radiosarajevo.ba: Radio si kao saradnik za književnost na televiziji, o čemu se zapravo radilo?

Kreho: To je bila jedna avantura koja mi je značila neku vrstu prijelaza od poezije, kojom sam bio opsjednut nekoliko godina, ka ovome čime se sada bavim. To je trajalo nekih godinu i po, i zapravo se radilo o prikazima knjiga, manje više se svodilo na to i osvrte na nove knjige i izdanja, ali nekako mi je pružilo priliku da vidim kako to fercera i sve skupa funkcionira, te da dobijem uvid kako te medijske strukture danas funkcioniraju. Znamo da je danas svako ko se manje-više bavi nekim intelektualnim radom ovisan o medijima. Nemamo neki akademski pogon koji bi bio neovisan o medijskom pogonu.

Radiosarajevo.ba: Jedno vrijeme si bio zagrizao za rumunsku književnost…

Kreho: Jesam. To je jedna od književnosti, kao i mađarska, koje su velike i sjajne, a koje su nam i geografski blizu. Na ovom postjugoslavenskom prostoru ti jezici se i govore, prije svega u Vojvodini. Međutim, paradoksalno, ne bih rekao da u kritičkim krugovima postoji neka prava recepcija izvan tih malih enklava gdje se ti jezici govore, a ne bih rekao ni da postoji šira recepcija tih književnosti, iako su itekako prevođene. U Vojvodini već pola stoljeća postoji jedna jako intenzivna prevodilačka aktivnost, ali jedino poljska književnost ima neku širu recepciju. Te književnosti, koje su spadale u ovaj hladnoratovski istočni blok, susreću se sve skupa sa nekim posebnim problemima izučavanja. Ima jako puno zloupotreba načina na koji se to promatra te je sve otišlo u jedno ne samo teorijski fundirano mišljenje, nego i reakcionarno, desno.

Komunist bez partije

Radiosarajevo.ba: Kada već spominješ desno orijentirano mišljenje, ti si otišao prilično ulijevo.

Kreho: Ja bih za sebe najradije rekao, kao što je rekao Branimir Stojanović, teoretičar iz Beograda: “Ja bih sebe danas nazvao komunistom bez partije”. Mislim da je to ipak dobra odrednica i tako bih i sam sebe odredio. Mislim, postoji neka nominalna ljevica, kao i desnica, ali, što kaže slovenski filozof i teoretičar Mladen Dolar, razlikuju se po tome što ljevica kaže “Mi smo za pobačaj, ali ćemo vas opljačkati”, a desnica kaže “Mi smo kategorički protiv pobačaja, ali ćemo vas opljačkati”. Dakle, imaš jedan niz pitanja, od kojih su većina podijeljena na lijevi i desni stav. Ljevica danas, govorimo o ovoj parlamentarnoj i stranačkoj, nema nekog ekonomskog programa i, uopće, neke vizije kojom bi fundamentalno mogla kontrirati tom pljačkanju i eksploataciji. Uopće nema odgovor na te neke imanentne probleme kapitalizma. Ja sam otišao ulijevo jer sam jedno vrijeme, kao i mnogi moji vršnjaci koji su odrasli u ovoj sredini, vjerovao da je politika identiteta jedina moguća danas, da nema ništa izvan nje i da samo ona može donijeti neku promjenu i emancipirati nas. Danas ne mislim tako, mislim da je to samo površina. Ti tzv. identitetski problemi i identitetski zahtjevi – to je samo površina površine. Čim zagrebeš malo dublje, vidiš neke probleme koji se tiču ovog sistema kao takvog. Prije svega strašna je eksploatacija. Radi se o jednom sistemu koji jednostavno proizvodi bijedu. Da se razumijemo, govorimo o kapitalizmu, a ne o nekoj ovdašnjoj posebnosti. Samo što se to ovdje jako dobro vidi jer je ogoljeno. Danas mislim da su oni pravi problemi negdje dublje.

Radiosarajevo.ba: Na čemu trenutno radiš i šta pišeš?

Kreho: U širem smislu – bavim se političkom kritikom kulture. S jedne strane istražujem marksističku teoriju, s druge psihoanalizu, s treće filozofiju. Ipak, danas kada govorimo o teoriji i kritici, sve se to isprepliće i to tako da se jedan diskurs nužno prelama kroz drugi i gleda se i kritizira iz perspektive drugoga. Danas je jedan od glavnih primjera za masovnu medijsku eksploataciju jednog takvog suštinski hibridnog teorijskog diskursa Slavoj Žižek. Međutim, on nipošto nije prvi koji je pokušao spojiti sve te diskurse, samo je globalno najpoznatiji zahvaljujući medijskoj mašineriji i pogonu koji imaju njegove ideje. 

Zaborav na NOB

A ono što trenutno pišem… Radim na jednom tekstu, zapravo ogledu, malo dužem i ambicioznijem, o revizionizmu danas u BiH, revizionističkim politikama i praksama. To je tema koja je, dakako, pisana, ali ja pokušavam sumirati neke glavne prakse tog intelektualnog revizionizma danas kod nas; revizionizma u smislu da se povijest danas potpuno gleda iz današnje kapitalističke ili realkapitalističke vizure i realpolitike. Danas postoji jedna, rekao bih, amnezija. Postoji jedan teoretičar koji je možda prvi pisao o tom fenomenu, Nebojša Jovanović, a koji je to povezao sa problemom društvene amnezije, a koju je inaugurirao Russell Jacoby. U svim tim pričama o današnjim političkim problemima, ubjeđenju, tome šta da se radi, postoji masovna amnezija i masovni zaborav NOB-a i cijelog tog partizanskog naslijeđa.

Imamo jedan događaj koji je bez presedana u bh. politici, a to je NOB. Bez presedana je jer su mainstream politike, na ovaj ili onaj način kroz stoljeća, segregacijske. Najednom se pojavljuje jedan politički događaj gdje na kraju ipak, uz sve probleme i konflikte, preovladava solidarnost. Pobjeđuje revolucionarna solidarnost. Danas imamo slučaj da se cijelo to iskustvo promatra kao da nije ni postojalo. Time se eksplicitno tvrdi da je ovo danas prirodno stanje stvari i da zapravo ovih 45 godina jednog drugog sistema su bile nešto neprirodno. Odnosno – socijalizam je nešto neprirodno, a kapitalizam prirodno. To ima strašne implikacije – prvo što paradoksalno smatra jedan politički sistem prirodnijim od drugih, a drugo što retroaktivno potpuno mijenja bh. povijest. Ne samo bh. povijest, jer kada govorimo o antifašističkoj borbi – ona je dio jednog šireg konteksta – i ovog jugoslovenskog i onog internacionalnog, univerzalističkog. Uglavnom, ne pišem ništa jako originalno, ali pokušavam sumirati te revizionističke prakse koje se, prije svega, proizvode kroz medijski pogon, a tek onda kroz akademski.

Radiosarajevo.ba: Ti si se već prilično afirmirao i kao teoretičar i kao autor, šta bi mogao savjetovati mladima koji tek završavaju studije, a pišu i žele da objavljuju? Kako da nađu izdavača ili medij u kojem bi plasirali tekstove?

Kreho: Ako govorimo o teoriji i kritici, imaju otvorena vrata kojih nije bilo kada smo ti i ja studirali. Pogledaj samo bivšu Gigapediu, danas Library.nu, registruješ se i možeš naći najraznovrsniju literature iz najrazličitijih područja. Dakle, sve što je štampano može se pronaći tamo. Ukoliko student baš želi pisati prozu ili poeziju, tzv. autorsku književnost, a ne teoriju, moja iskustva tu nikako nisu sjajna. Ja sam dugo smatrao da postoji napetost ili kontrast između toga kako je s jedne strane književnost postala kao roba kao nikad prije i književno tržište funkcionira kao nikad prije te je došlo do jedne demistifikacije književnosti, dok, s druge strane, postoji jedna arhaična, nacionalromantičarska percepcija književnosti kao pitanja identiteta, duha, itd. Više ne vjerujem da tu ima kontrasta, već da to jako dobro ide jedno s drugim. To funkcioniranje književnog tržišta danas i način na koji se ono grana i guta sve i preplavljuje potpuno funkcionira kao i svako drugo tržište i sasvim fino ide i funkcionira uz ovu identitetsku priču o kojoj sam govorio – praksu književnosti kao proizvođenja identiteta. Moja iskustva čak i na ovom svakodnevnom nivou, ako govorimo o tome kako sam otišao i našao izdavača za te knjige poezije, nisu baš sjajna, ali s druge strane ne mislim da je nemoguće.

Postoji puno ljudi, prije svega mladih, koji pišu poeziju i prozu, a koji to nikada ne bi odnijeli negdje da neko pogleda ili sjeli s nekim starijim i iskusnijim i pitali ga šta misli o tome. Postoji jednostavno jedan otpor prema kritici i razmatranju toga što se napiše. Naročito kada je u pitanju poezija. Ljudi percipiraju poeziju tipa “ostavila me ženska, ja napišem pjesmu i to je iskreno, to izražava moj bol i sad je to dobro”. Postoji dosta razloga zbog kojih bi rekao studentima književnosti, što se poezije tiče, da malo ipak sačekaju i malo smire strasti.

Novi mediji nisu nužno otvoreniji

Što se tiče teorije i kritike – i to je zanimljivo. S jedne strane imamo jednu medijsku eksploziju internetske kolumnistike, internetskog komentatorstva, političke kritike, itd., a s druge strane ta medijska eksplozija uopće nije garant neke progresivnosti – da će ti ljudi koji pišu u tim novim medijima nužno biti progresivniji, otvoreniji za neke stvari. Jedno uopće nije garant drugog, ali mislim da ta medijska ekspanzija u zadnjih sedam–osam godina, uz sve probleme koje nosi, daje jedan prostor da se plasiraju neke nove stvari i izvrši jedan rez u mnogim područjima.

Ne govorim tu o nekom kontrarstvu, već o gotovim medijskim sadržajima koji nam se serviraju, proizašli iz tipkovnica naših kolumnista, čisto da se uzmu i proanaliziraju. U smislu pristupa teoriji i pristupa onome što se piše danas u svijetu, mislim da je situacija bolja nego ikada. Sada se, recimo, deset relevantnih svjetskih časopisa iz teorije u širem smislu, a onda iz filozofije i književne kritike može bez ikakvih problema naći, skinuti i pročitati. Znači, postoji jedan pristup teoriji i onome što se piše i producira, aktualnim pitanjima, tokovima i raspravama u teoriji i kritici. Naravno, to ništa ne znači ako se ne zna iskoristiti.