Danas je njen dan: Ines Tanović pred svjetsku premijeru 'Naše svakodnevne priče'

Domaća kinematografija bogatija je za još jedan igrani film, prvo dugometražno ostvarenje redateljice Ines Tanović. 

Naša svakodnevna priča je drama smještena u poslijeratno Sarajevo, koja prati jednu tipičnu građansku obitelj kroz iskušenja koja donosi tranzicijska stvarnost. Redateljica Ines Tanović dugo je čekala na svoj prvi dugometražni film, no s obzirom na nagrade koje je još kao projekt u produkciji dobivao od različitih fondova, isplatilo se. U razgovoru koji vodimo uoči svjetske premijere na Sarajevo Film Festivalu, Ines Tanović kaže kako je svaki završen film svojevrsni uspjeh bh. kinematografije i rezultat isključivo energije, napora i entuzijazma pojedinaca, što graniči s mazohizmom. Iako posjeduje neosporne filmske talente i potencijale, naša zemlja ne nudi im ništa. Zato nije čudno da je, uprkos dugogodišnjem iskustvu u domenu televizijskog, dokumentarnog i kratkog filma, svoj prvi dugometražni film ostvarila u godinama kada njene kolege iz drugih gradova potpisuju deseti, jedanaesti...

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Kako se osjećate sada, uoči svjetske premijere?

Ines Tanović: Uzbuđena sam jer je ovo nešto što sam čekala punih trideset godina. Filmom se profesionalno bavim od osamnaeste, imala sam šest kratkih igranih, mnogo dokumentarnih, televizijskih serija, naručenih filmova, reklama... međutim, ništa se ne može porediti s dugometražnim igranim filmom. Razvoj ovog filma potvrđuje značaj industrijskog dijela Sarajevo Film Festivala, o čemu se malo govori. Prije pet godina, projekt sam pokrenula na Cinelinku i tada dobila nagradu za scenarij. To nam je dalo podsticaj da lakše pronađemo koproducente, Dunju Klemenz iz Slovenije i Zdenku Gold iz Hrvatske. Zahvaljujući tome, dobili smo sredstva Euroimagesa, a prošle godine, dok je film bio u montaži, dobili smo nagradu u obliku plaćene postprodukcije u Sloveniji. 

Radiosarajevo.ba: Film govori upravo o onome kako glasi njegov naslov: o našim svakodnevnim pričama. Možemo li saznati više detalja? 

Ines Tanović: Moram priznati da sam s Uliksom (Fehmiu, glavni glumac) dugo razgovarala o ovakvom naslovu koji nema intrige, ne zvuči kao da bi na prvu ljude povukao u kina. Drago mi je što ga nisam promijenila, jer je to zaista ogledalo našeg svakodnevnog života. Mislim da sam postigla da ispričam ono što jeste naša svakodnevnica i u čemu će se mnogi prepoznati. Kroz događaje, probleme i raspad jedne porodice mi zapravo saznajemo kako se živi u Bosni i Hercegovini dvadeset godina nakon rata. 

Radiosarajevo.ba: Koliko se može vidjeti iz trailera, u filmu se govori i slovenski jezik. Da li je to bio ustupak koprodukciji, ili je razlog u priči? 

Ines Tanović: Naravno, koprodukcije su uvijek nešto što vas može uvjetovati u odabiru kreativnih snaga. Ja sam istrajala u tome da većina kreativnih elemenata i autora budu naši, bosanski, te da naši glumci igraju glavne uloge. Naravno, Uliks Fehmiu bio je moj izbor kao jedan od najboljih glumaca u regiji. Ali što se tiče scena u Ljubljani, bez obzira na to što je u svjetlu koprodukcije bilo dobro da neke scene snimimo u Sloveniji, mislim da je ta priča vrlo organski vezana za film i nije vještački napravljena samo zbog koprodukcije. Naime, svi mi u našim porodicama imamo nekoga ko je izbjegao u toku rata i ko nam povremeno dolazi iz nekih drugih zemalja. 

Glavnu ulogu u Našoj svakodnevnoj priči tumači Uliks Fehmiu. Ulogu majke Marije u obitelji Sušić utjelovila je renomirana bh. glumica Jasna Ornela Bery. Marija je tipična bosanska žena koja svoju muku nosi sa sobom što eskalira na najgori način – rakom dojke. No, bolesti unatoč, ona čini pravu snagu porodice. Vedrana Seksan, tumači ulogu kćerke Senade Sušić koja je još kao djevojčica izašla iz rata i došla u Sloveniju kod obiteljskih prijatelja. Emir Hadžihafizbegović glumi oca Muhameda Sušića koji se, nekoliko godina pred penziju, suočava s propašću svog poduzeća. 

Radiosarajevo.ba: Kao predsjednica Udruženja filmskih radnika i osoba koja se profesionalno bavi filmom dugi niz godina, kako procjenjujete trenutno stanje u bh. kinematografiji? 

Ines Tanović: Što se tiče talenta i kapaciteta naših ljudi, nema sumnje da smo spremni da radimo najzahtjevnije projekte. Ograničavajući faktor su sredstva, a fondovi za kinematografiju se smanjuju, umjesto da se povećavaju. Što imamo veće uspjehe na međunarodnom planu, podsticaji države su manji. Najveći problem je nepostojanje Zakona o kinematografiji. Pitanje je da li će u ovom sastavu vlasti biti usvojen, a njime bi se konačno riješilo sukcesivno finansiranje. Ukoliko bismo imali Zakon o kinematografiji, uspostavili bismo stabilan sistem. Ovako smo prisiljeni da sredstva tražimo vani i da filmove završavamo u drugim državama i punimo njihove budžete, a to je samo tehničko pitanje. Što se tiče pameti i talenta, ja ne bih nikada nigdje otišla iz Sarajeva. 

Radiosarajevo.ba: Kako komentirate euforiju koja se ovih dana digla oko mladih košarkaša - predstavnici vlasti koji nisu bili tu da pomognu kada je trebalo, sada se fotografiraju sa zlatnim momcima i javno priznaju da prihvataju krivicu za "zanemarivanje". Da li mislite da bi ovaj slučaj mogao pokrenuti nešto u glavama odgovornih, po pitanju uspostavljanja stabilnije sportske i kulture infrastrukture?  

Ines Tanović: I ovdje se radi o skupu uspješnih pojedinaca, o beskrajnom entuzijazmu koji graniči s mazohizmom. Mlada reprezentacija u košarci nije napravila uspjeh zato što ih je podržala vlast, prepoznala još kao djecu, sistemski ulagala u njih, slala na takmičenja... Ne, to je uspjeh isključivo tih ljudi. Problem ovog društva je što kod svake nove vlasti moramo ispočetka, poništi se sve što se radilo u prethodnom mandatu. Zato je važno usvajanje zakona, jer će tada biti svejedno ko je ministar i koja je stranka na vlasti. Tada će postojati sistemska rješenja za sport i kulturu i osigurano stalno finansiranje, a mi ćemo između sebe birati ljude koji će biti u komisijama i odlučivati o raspodjeli. Jedino što nama treba je kontinuitet.  

Radiosarajevo.ba: Prije nekoliko dana s kolegicama i kolegama iz struke održali ste sastanak u Ministarstvu za kulturu i sport Kantona Sarajevo, te najavili mogućnost pokretanja Fonda za kinematografiju KS-a. Koja je vaša argumentacija za to? Zašto pokrenuti Fond na kantonalnom nivou ukoliko imamo jedan na federalnom? 

Ines Tanović: To je vrlo specifičan problem koji proizlazi upravo iz administrativne strukture naše države. Suština je da je većina filmske industrije smještena u Kantonu Sarajevu, a mi koji tu živimo i većinu svojih filmova ovdje snimamo, imamo minimalan ili nikakav podsticaj iz Kantona. Pritom, Kantonu plaćamo poreze i Kantonu ostaju velika sredstva kroz produkcije. Naša je težnja da nam se dio tog novca vrati kroz podsticaje, odnosno da Kanton Sarajevo prepozna da je kinematografija jedna od uspješnih industrijskih i ekonomsko isplativih grana. Mi u velikoj mjeri doprinosimo punjenju budžeta.      

Radiosarajevo.ba: Na ovogodišnjem BH Film Festivalu koji organizira Udruženje filmskih radnika BiH, ove godine se prikazuje oko 60 domaćih naslova, što na prvi pogled može izgledati sjajno? Šta to u stvarnosti znači? 

Ines Tanović: Meni je drago da ove godine obilježavamo deset godina BH Film Festivala na kojem se prikazuje domaća produkcija. Kada kažete 60 ili 100 naslova to može izgledati frapantno, ali većinom to nisu filmovi podržani fondovima. Moram reći da je promjenom tehnologije snimanja došlo do određene demokratizacije, pa je pojedinac sposoban da malom kamerom snimi film i smontira ga kući na računaru. To može biti festivalski uradak, jer najbitnija je ideja, ali suštinski, ti filmovi nisu prošli kroz procese fondacije, umjetničke evaluacije... To je, zapravo, opet pokazatelj koliko ljudi želi raditi, koliko imamo sjajnih ljudi, a nemamo sistematsku podršku. Dugometražni igrani filmovi su, zapravo, izuzetak. Pa evo, navodim vlastiti primjer - da sam u pedesetoj godini debitantica. Kada će svi ti mladi ljudi koji danas studiraju, doći do svoga prvog dugometražnog filma, ne znam.  

Radiosarajevo.ba: Na kraju, vratimo se vašem filmu - očekujete li da će distribucija biti plodonosna i kakav vas festivalski život očekuje? 

Ines Tanović: Prikazivanje u kinima počinje u septembru, s obzirom na to da smo kandidati za Oscara, a preduvjet je kino distribucija. Nadam se da će poslije festivala naša domaća publika biti zainteresirana i voljeti ovaj film, jer je on rađen za publiku. A što se tiče festivalskog života - i prije premijere dobili smo pozive za šest međunarodnih festivala i jako sam sretna zbog toga. 

Radiosarajevo.ba: Najljepša hvala na razgovoru i mnogo uspjeha!

 
Scenarij i režiju filma poptisuje Ines Tanović, direktor fotografije je Erol Zubčević, producent Alem Babić, a za muziku u filmu bio je zadužen ansambl Halka. Među domaćim umjetnicima i filmskim profesionalcima koji su učestvovali u produkciji filma su Sanja Džeba, Radžinald Šimek, Igor Čamo i Agencija Fabrika. 

Uloge: Uliks Fehmiu, Emir Hadžihafizbegović, Jasna Ornela Bery, Maja Izetbegović, Vedrana Seksan, Nina Violić, Marko Mandić, Boro Stjepanović, Goran Bogdan, Goran Navojec, Enis Bešlagić, Aleksandar Seksan, Moamer Kasumović, Mediha Muslimović.