Damir Imamović: Sevdah je historija svih naših pobuna

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, radiosarajevo.ba  

Istražujući sevdalinku kao autohtonu bosanskohercegovačku muzičko-poetsku formu, Damir Imamović se uspio nametnuti široj javnosti ne samo kao predstavnik nove generacije tzv 'fusion-sevdaha', već i kao izvrstan sljedbenik tradicionalnog načina izvođenja. Iako je u velikoj mjeri lišena institucionalne brige, naša muzička tradicija ipak 'ima sreću' jer u njegovom likui djelu ima svog nastavljača, istraživača i hroničara.

Po školovanju filozof, a po vokaciji muzičar, Damir (rođen 1978.) je svoje prve uzore pronalazio u porodici - njegov djed je bio legendarni Zaim Imamović, a otac mu je pjevač Nedžad Imamović. Damir se ne zaustavlja samo u reinterpretiranju poznatog repertoara, već je pred sebe postavio težak zadatak otkrivanja zaboravljenih imena i naslova. kao i autorskog i aranžerskog rada na temeljima kulturne baštine.  

Pored svega, Damir Imamović je i radijski voditelj, autor osobene emisije na našem RadioSarajevu - Sevdah Changes. U toj emisiji iz sedmice u sedmicu nam pušta svu onu muziku u kojoj on čuje sevdah.

Zato sa zadovoljstvom najavljujemo da je naš kolega upravo završio rad na svom četvrtom albumu 'Svrzina kuća', koji će već naredne sedmice biti na tržištu. I dok među prvima imate priliku poslušati pjesme 'Put putuje Latif-aga' i 'Žute dunje', pročitajte i intervju sa umjetnikom.

RadioSarajevo: Pred nama je novi album, snimljen uživo na četiri koncerta koja su se ovoga ljeta održala u Svrzinoj kući. Ti si još 2008. godine 'otkrio' avliju ovog kulturnohistorijskog spomenika kao idealno mjesto za jedan intimni koncert. Šta je to što ovaj prostor čini jedinstvenim u arhitektonskom i akustičkom smislu?
Imamović: Svrzina kuća je svjedočantsvo o jednom posebnom načinu stanovanja koje vodi računa o svome okruženju. Ta «uklopljenost» je ono što me je inspiriralo na jedno savremeno smještanje sevdaha u njen prostor. Baš kao i stara arhitektura, i sevdah je umjetnička forma ugođaja, okruženja, produktivnog usvajanja uticaja. Na tijelu žanra sevdaha vidljivo je upisivanje muzičke historije ovog prostora: od ezana kao auditivnog fenomena čiji odjeci se i danas čuju u velikom broju pjesama do melodija iz svih vjerskih i sekularnih tradicija koje su na Balkanu živjele jedna s drugom. Ali i ne samo to: sevdah je historija svih naših pobuna! Svrzina kuća u tom smislu ima sve što je potrebno: nju pohodi sevdah kao sloboda da se putuje, daje i prima, ali i prilagođava.  

RadioSarajevo: Iz godine u godinu biti na sceni sam – to može predstavljati veliki rizik. Na koji način postižeš dramaturgiju solo koncerata.
Imamović: Mislim da me svođenje cijelog doživljaja na samo nekoliko elemenata natjeralo da puno radim upravo na dramaturgiji. 2005. godine počeo sam svirati solo i bez obzira na različite grupne projekte, uvijek se vraćam toj formi. Ispočetka je to bilo siromašno i zasnivalo se na svega nekoliko izražajnih elemenata koje sam, onako «na prvu», pokupio od starih majstora sevdaha. Nadam se da je to danas znatno produbljenije. Tom rastu sigurno je kumovala i svirka s dosta grupnih projekata.

RadioSarajevo: Kako na te koncerte reaguje domaća publika, kako stranci? Da li u pripremi koncerta razmišljaš u obje strane?
Imamović: Ne razmišljam. Uticaj različitih vrsta publike je primjetan, ali ne u pripremi koncerta (npr. identične stvari sviram i pred domaćom publikom, i u regionu i na internacionalnoj sceni). Ono gdje mi je strana publika pomogla je jedan općeniti pristup muzici: da prebolim neke provincijalizme, da uz pomoć njihovog pogleda počnem uviđati vrijednost «Balkana» kao jedne kulturne cjeline koja ne mora uvijek biti negativna, da počnem tražiti vrijedne umjetničke stvari sa svih strana granica...

RadioSarajevo:  Album je u muzičkom smislu izuzetno raznovrstan i nudi čitavu lepezu raspoloženja, harmonija i različitih zvučnih boja, iako se, praktično, bazira samo na dva zvučna izvora – tvom glasu i gitari. Kako si to postigao?
Imamović: Mislim da se s godinama sviranja dešava neko produbljenje i proširenje izraza. Često i sam sebe iznenadim kad preslušavam snimke pa čujem koliko sam naučio od nekih ljudi kod kojih sam «šegrtovao» - kako koristiti različite glasovne registre, nazalno pjevanje, pjevanje iz grudi, falset, melizmatiku raznih vrsta; zatim, na gitari – harmonizacija, dinamičke igre, zvučne nijanse... Kao i svaki umjetnik, nastojao sam da obogatim paletu izražajnih sredstava. Valjda je to ono što se zove zanat... Jedan od razloga zbog kojih sam na CD «Svrzina kuća» jako ponosan je i to da sam tom bogatstvu boja pristupio vrlo ozbiljno i sa strane tehničke i estetske produkcije zvuka. Vrlo jasan koncept sproveo sam od početka do kraja: sa snimateljem Dobrivojem Milijanovićem, mojim stalnim toncem, isplanirao sam jedan novi zvuk za solo, sa ogromnom, klavirolikom gitarom, i sa vokalom koji se upušta u nekoliko za mene novih registara. S tim na umu snimali smo sva četiri koncerta koja sam održao proteklo ljeto i u tom pravcu CD je miksao čuveni Jan Erik Kongshaug iz Rainbow studija u Oslu.

RadioSarajevo: Tvoja gitara zvuči na nekoliko načina – ukoliko unisono prati melizme koje pjevaš čujemo saz, u instrumentalnim međuigrama čujemo način interpretacije na oudu, a koristiš je i kao harmonijski instrument. Jesmo li šta zaboravili?
Imamović: Meni je gitara mjesto današnjeg susreta svih tendencija u sevdahu. Na njoj mogu svirati skale, melizmatiku, muzičke oblike koje sam naučio od sazlija; isto tako, na njoj mogu svirati harmonijske minucioznosti kojima nas je zarazio legendarni Ismet Alajbegović Šerbo. Tu leži i odgovor na pitanje koje mi često postavljaju: «Zašto ne sviraš saz?». Saz je samo jedna mogućnost, divna, ali samo jedna. Meni to nije dovoljno, ja želim biti u stanju na svom instrumentu izraziti sve mogućnosti žanra sevdaha. Pošto dobrih pola repertoara sevdaha nije moguće svirati na sazu, nužna su proširenja. U besmislene rasprave o «izvornosti saza» ili «harmonici kao instrumentu koji je uništio sevdah» ne želim da ulazim. Došlo je vrijeme da sevdah kao žanr nadiđe vezanost za instrument, da apstrahira od instrumentalizacije i postane umjetnost. Iskoristiću tvoje pitanje «Jesmo li šta zaboravili?» da kažem: jesmo! Zaboravili smo da se takvo apstrahiranje već desilo s dolaskom harmonike i temperiranih instrumenata i da je ovo što ja radim na gitari, ovo apstrahiranje, već nekih stotinu godina staro!

RadioSarajevo: Na šta si mislio kada si rekao da je sevdah vječiti sukob dvaju nastojanja – da se kaže što manje i da se kaže što više. Da li se to može primijeniti i na muziku, ili samo na tekst?  
Imamović: Mislim da se to može primijeniti i na muziku i na tekst. Postoji uvijek jedna «haiku» tendencija u sevdahu – to je ono najbolje kod umjetničkog izraza Istoka: jezgrovitost, mogućnost da se sa dvije riječi opiše cijeli svijet, s dva tona naznači cijeli muzički oblik (makam ili neki poseban ritam). Paralelno s njom rodila se u žanru sevdaha i tendencija romantizacije, opisivanja, velikih poteza koji žele puno reći. Najvećim dijelom ona je naučena od 19.-ovijekovnog Zapada i ostavila je traga i na tekstu i na muzici sevdaha. Za mnoge važne pjesme sevdaha ili sevdalinke, ova borba je ključna. Slušao sam nedavno Amira Vuka, poznatog sarajevskog arhitekta, kako govori o razlici između istočnog i zapadnog minimalizma: zapadni je redukcionizam, a istočni organska jezgrovitost. Bh. tradicionalna muzika je umjetnost koja leži tačno između i uči s obje strane. I još nešto vrlo važno: tu se ne radi o površnom multikulturalizmu zvanom «četiri bogomolje u sto metara» - riječ je o napornom radu!  

RadioSarajevo: Zašto si izbjegavao pjesme koje u svom tekstu imaju riječ 'sevdah'?
Imamović: Zato što su one uglavnom bile naznaka da tu sevdaha nedostaje. Interesantno je da se o «sevdahu» počinje masovno govoriti, pisati i spominjati ga u pjesmama tek kada preovladava ona druga tendencija: romantizacija, žal za prošlošću, idealiziranje otomanske vladavine u Bosni kao «zlatnog perioda sevdaha» i sl. Nisam siguran da to i danas mogu bez ostatka definirati, ali osjetim neki pad u onom umjetničkom iskazu koji ima potrebu da imenuje predmet svog bavljenja. To je možda svakodnevna banalnost koja te tjera da uvijek budeš eksplicitan: nema političnosti umjetnosti ako se ne spominje stranka na vlasti, nema sevdaha ako se ne spominje sama riječ «sevdah». Nažalost, počinje vrijediti i obratno: razni pjesmuljci u kojima se spominje «sevdah» i njegove key words (tipa: «behar», «šadrvan» i sl.) automatski se proglašavaju za sevdah ili pjesme koje su «na tragu sevdaha».

RadioSarajevo: Ko su bili tvoji glavni izvori, kazivači i uzori u nastanku pjesama koje možemo čuti na ovom albumu?
Imamović: Mnogo je uzora i oni dolaze iz najrazličitijih mogućih pravaca: od Emine Zečaj, starog sazlije Amira Haskića i pjevača Zuhdije Hasanagića, vječito prisutnog Muhameda Mešanovića Hamića, sve do Bojana Zulfikarpašića, Alima Qasimova, Nusrat Fateh Ali Khana i sl. Repertoarski, naravno, uticaj je prevashodno vezan za BiH tradicionalnu muziku, ali mi je cijela ova grupa uzora otvorila put i prema nekim novim načinima sviranja, pjevanja, aranžiranja... Uzeo sam sebi i citatnu slobodu pa sam «Snijeg pade na behar na voće» počeo s predivnom kompozicijom bagdadskog udiste Munira Bashira «Al Amira Al Andalusiyya» ili «Andaluzijska princeza». Također, za «Mujo kuje» sam komponirao jedan mali, repetativni instrumental koji nas uvodi u pjesmu.  

RadioSarajevo: Riječ dvije o danas čestim manifestacijama sevdalinke – kafanskim interpretacijama i popularnim sevdah-hitovima. I sa jednim i sa drugim se mudro poigravaš na novom albumu.
Imamović: Pa, moram priznati da sam jako dugo izbjegavao sevdah «hitove»; znaš ono «Mujo kuje» i ostale već do-zla-boga dosadne pjesme... Vjerovao sam da moram posredovati neku drugu, svježiju sliku sevdaha kao muzike maštovitijih tekstova, melodija i aranžmana. Međutim, nakon jednog razgovora s izuzetnom Svetlanom Spajić, pjevačicom onoga što se nekada zvalo «izvornom» muzikom Balkana, počeo sam razmišljati o uključivanju i tih pjesama u repertoar. Sjećam se da sam joj pričao da ne želim da ih pjevam, da je to moj protest protiv banaliziranja, a ona mi je rekla: «Upravo zato što se to banalizira, ti to moraš da pjevaš», ili nešto tako. Jednostavno, te pjesme su dio priče i treba ih reanimirati, kao i sve drugo.

RadioSarajevo: U ovom trenutku ne postoji  muzički umjetnik koji, poput tebe, gradi svoju istraživačku i prosvjetiteljsku ulogu u sevdahu. Prateća knjižica uz ovaj album čini se kao tvoj manifest filozofije sevdaha. Na čemu se ta tvoja filozofija zasniva?
Imamović: Mislim da je neka suština mog pristupa sevdahu promjena načina razmišljanja o sevdahu. Kroz učenje o toj muzici malo po malo sam odbacivao cijelu ideologiju koja ju je umalo ubila: ideologiju «izvornosti» i «narodnosti». Ja sevdah shvatam kao žanr muzike, za razliku od ljudi koji ga (usljed priče o «izvornosti») svode na repertoar; ja tradiciju sevdaha vidim kao školu iz koje se mogu učiti alternativne muzičke, ali i kulturološke ideje, za razliku od onih koji ga svode na konzervativnu priču o «našem narodu i našim običajima». Ja sevdah vidim kao još uvijek živu stvar, kao umjetnčki i intelektualni izazov, kao prostor slobode, za razliku od konzervativaca koji ne mogu shvatiti/čuti/svirati nešto što već nisu čuli stotinu puta.

RadioSarajevo: Da li su tvoje istraživačke napore prepoznali oni kojima je posao da vode brigu o kulturno-historijskom naslijeđu?
Imamović: Pa ne baš. Jedan dio njih su konzervativci kojima smeta što pjevam tekstove s imenima koja pripadaju svim konstitutivnim i nekonstitutivnim narodima, što oživljavam pjesme koje bi oni najradije da se nekako zaborave jer jasno predstavljaju seksualnu emancipaciju. Iskreno se nadam da im idem na živce zbog toga. Drugi dio me poštuje, ali isključivo kao pop pojavu koja je u posljednjih nekoliko godina 5 puta napunila BKC u Sarajevu, svirala Kolarac u Beogradu, Concertgebouw u Amsterdamu i dr. Za sada institucije, u najboljem slučaju, rade donatorski: prijaviš se na konkurs i one ti odobre ili ne odobre nekoliko hiljada za projekat. Nikakve sistematske brige niti razmišljanja tu nema. Tu je osnovni kamen spoticanja koji «mi iz kulture» imamo s «njima iz politike»: mi znamo gdje želimo doći za 10 godina, a oni nisu u stanju planirati sastanke na duže od jedne sedmice. A oni imaju moć, pa ti vidi...

RadioSarajevo: Kako će se dalje razvijati tvoj projekat Sevdah – Lab?
Imamović: SevdahLab je upravo ono što mu u podnaslovu stoji: putujuća laboratorija sevdaha! Kao i svako znanje, znanje o sevdahu treba neprestano graditi i mislim da je ovaj laboratorijski rad ključan za to. Nekada on ima oblik klasične radionice, nekada predavanja, nekada pod ovim imenom nastojim otvoriti prostor u kojem ću više ja naučiti od drugih. Ono što mi je neposredni plan sa SevdahLabom (pored gostovanja koja su već redovna, a naredno je 25.-og oktobra u Cankarjevom domu u Ljubljani u okviru popratnog programa festivala Druga godba), uključuje prvo okupljanje grupe s kojom bih mogao intenzivnije raditi na zanatskim stvarima kada je sevdah u pitanju: njegovoj historiji, estetici, skalama, harmonizaciji, tokovima, uticajima, interpretaciji, umjetničkom izrazu. Riječ je o višednevnoj, vrlo intenzivnoj radionici koju već sada mogu najaviti za prvi dio novembra u sarajevskom Mediacentru. Uskoro izlazi i prvo javno saopćenje u vezi s tim pa bih poručio svima zainteresiranim da se prijave.

RadioSarajevo: Da li možemo očekivati nastavak rada sa Damir Imamović Triom, ili nekim drugim ansamblom?
Imamović: Otkriću vam tajnu, ili evo ekskluzive, kako to vole reći «na estradi»: «Svrzina kuća» koju ovih dana dajem na uvid javnosti je za sada moja posljednja diskografska riječ sa solom: spremam novi bend!