Dado Delić: White man came across the sea, he brought us pain and misery - Iran

Radiosarajevo.basve priče Dade Delića čitajte na ovom linkuBiciklom kroz meridijane i paralele". 

U ovom tekstu čitajte Dadine zabilješke iz Irana.

Svaki put kad kročim u neku novu zemlju, mislim kako sam upravo iza sebe ostavio najbolju do sada. Isto je bilo i s Iranom. Slijedio je bolni proces prilagodbe novoj kulturi, jeziku i običajima. Sve je to teško i mučno prvih dana, tj. dok se ne ovlada situacijom. Nepoznavanje jezika i opća nemogućnost da izrazim šta želim, muka preračunavanja novca u gužvi tržnica višemilionskih gradova, neugodne situacije koje sam lično uzrokovao i na kojima se uče društveni običaji... sve su to dječije bolesti putovanja. Uskoro se sve one prebole. Međutim, one koje nažuljaju, te se i pamte, tako da se tih boljki najbolje i sjećam.

...jecaš u sebi, ali ne prestaješ gledati...

Takav je bio prvi dan u Iranu. Iako vruće za poludjeti, morao sam voziti u trenirci jer zakon ne dopušta golotinju. Pred sam kraj tog prvog dana, sa bicikla mi je nestao kilometar sat u trenutku kada sam točio vodu u jednom od planinskih sela. Za krađu nisam mogao optužiti djecu koja ga jesu ukrala, jer sam primijetio da nedostaje tek 15-ak minuta nakon što sam se odvezao iz sela. Navečer sam prokuhavao vodu koja je bila za sve osim za piće. Sutradan, u petak - koji je neradni dan u Iranu, nisam mogao zamijeniti dolare u iranske riale, tako da sam vegetirao na suhom hljebu koji su mi dali ljudi u pekari, uvidjevši u kakav sam položaj dospio. Jednom riječju, savršena osnova za kakvog dobrog domaćeg depresirajućeg filma, tipa Kuduz, gdje jecaš u sebi, ali ipak ne prestaješ gledati.

Nakon te bolne inicijacije, Iran se otkrivao u nevjerovatnoj ljepoti prirode, ljudi i civilizacijskih tekovina. Zemlja koja je bila tlo koje se moralo preći idući od Istoka ka Zapadu i obrnuto, postala je dom prvim civilizacijama ovoga svijeta. Današnjih 78 miliona stanovnika su potomci svih tih mješavina a danas su najbrojniji etnički Perzijanci, zatim Azeri pa Kurdi. Prvi veći grad u koji sam došao je Tabriz, a koji je ujedno i glavni grad provincije Istočni Azerbejdžan. Sovjetskom okupacijom 1920 godine, drugi dio Azerbejdžana potpada pod SSSR, a raspadom Sovjetskog saveza postaje neovisna država. Etnički Azeri žive u ovom dijelu Irana i pričaju nešto drukčiji turski jezik u odnosu na onaj u Turskoj, a sve mi je pobliže objasnio Siamak Talebi, novonastali drug sa ulice. Koliko god je u Turskoj bilo lako naći internet klub, toliko mi je u Iranu bilo teže. U jednoj takvoj potrazi, pomogao mi je Siamak i na kraju sam umjesto savjeta na internetu dobio druga za vodiča. Obišli smo Khaqani park, koji je ime dobio po perzijskom pjesniku iz 12 stoljeće, a u kojem se nalazi i njegova statua kao i poznata Plava džamija. Nakon obilaska još nekoliko znamenitih lokacija, kao i uvijek, potražili smo park, sladoled i zelenu travu za čilanje na njoj.

Bljedoliki šminker i zagaravljeni bradati pustahija

U hladu parka u kojem smo se krili od ubojitog sunca uskoro me je zaustavila policija. Prvi put po ulasku u zemlju. Nakon 20-minutne provjere i ubjeđivanja da sam to ja na slici pasoša (jer momak na slici je dugokosi i bljedoliki šminker, a ispred policajca zagaravljeni i bradati pustahija), pustili su me na miru. Sve te priče i predrasude koje sam čuo o Iranu, sada su blijedjele i rasplinjavale se svakim danom uživajući društvo iranskih ljudi. Sva ta silna pravila koja sam čitao na internetu kao što su; da se ne smije voziti bicikl u šorcu, da se ne smije pričati s djevojkama, da se ne smije jesti na javnom mjestu za vrijeme ramazana, da se ne smije... sve je to na papiru, dok je praksa nešto sasvim drugo. U početku sam vozio bicikl u trenirci dok mi sami Iranci nisu rekli da će više imati koristi od živog turiste nego od mrtvog, tako da sam se nakon tih savjeta raskomotio i pokazao svoje rasplamsale listove. S djevojkama, kao i sa svim ostalim svijetom uostalom, sam pričao onoliko koliko bi to isto činio i drugdje prilikom putovanja, štaviše, jer mladi ljudi su bili raspoloženi da pričaju sa strancem i vježbaju engleski. Iako je bio ramazan i nije dozvoljeno jesti, barem ne u javnosti, mnogi Iranci su to svejedno činili... samo oprezno, i ne u blizini jedne od više vrsta policija. Imao sam mnogo zanimljivih razgovora i stalno čujem isto. Od omladine, barem one što se sa mnom upoznala, manje-više, niko nije nešto posebno religiozan. Mnogi su čak izjavili da su ateisti. Međutim za ovakvu izjavu u javnosti ili za prelazak sa islama na drugu religiju, kazna je smrtna. Kazna za konzumiranje alkohola je 80 "šalaha" tj. udaraca bičem, plus zatvorska kazna od šest mjeseci do dvije godine. Međutim, kao što rekoh sve je to na papiru. Već dobro poznato a i univerzalno "para buši gdje burgija ne može", može se primijeniti i u vezi s ovim kaznama. Bičevanje zbog alkohola, skoro da se više niko i ne sjeća kad je posljednji put bilo, a iako se desi, zakon se prakticira na fukarama i onima kojima do golog života ništa drugo nije ni ostalo. Za konzumaciju droge, kazne su znatno manje, jer se smatra da se konzumacijom alkohola energija povećava i ljudi postanu problematični i neobuzdani, dok konzumacijom droge ljudi budu stonirani, smireni i ne smetaju nikome. Međutim, i jedno i drugo je dosta lako nabaviti. Alkohol u obliku vina i žestokih pića, ljudi proizvode u domaćoj radinosti, dok se pivo švercuje iz Turske, a droga iz Afganistana i Pakistana. Alkohol nisam htio konzumirati, niti sam osjećao neku preveliku potrebu, ali sam iskoristio priliku da probam opijum. Derivat opijuma i najčešće upotrebljavana droga je taryak. U skoro svakoj drugoj seoskoj kući, i gostionici, bio sam ponuđen ovim "dopingom", kako su to voljeli naglasiti domaćini. Crna smjesa poput plastelina, u dodiru s užarenom žicom, otpuštala bi dim koji bi zatim improviziranim papirnatim cjevčicama uvlačili u sebe. Svi od 18 do 70 godina su uživali u smirujućim efektima opijuma, a meni je odagnalo bol iz mišića i raspršilo brige o vizama, rokovima i nedoumicama. Čineći te male grijehe, postajao sam prisniji sa radnicima koji bi me ugostili i koji kao da bi podijelili  tu svoju muku sa mnom, jer se smatra da taryak uživaju niže klase društva, ili ti kod nas, raja.

Ovako striktne zakone Iran je uveo nakon Iranske revolucije aprila 1979. godine. Tada je s vlasti zbačena dinastija Pahlavija i zadnji njen nasljednik , kralj Šah (Shah Muhammad Reza Pahlavi). Razlog izbivanja revolucije jeste ekonomska recesija u Iranu 1975. godine, prekomjeran utjecaj vanjskih sila na internu politiku države, te tadašnja korumpirana vlast i milioni nezaposlenih mladih ljudi koji su u potrazi za poslom emigrirali u velike gradove tokom ekonomskog buma 1970-ih godina. Nakon velikih demonstracija i nereda u zemlji, kralj je napustio zemlju, a između islamista, marksista i nacionalista te ostalih građana Irana koji su htjeli da kralj i vlada budu zbačeni, Islamisti su se izdigli iznad ostalih što je i narod htio, te i potvrdio većinskim izglasavanjem na referendumu. Nakon toga Iran je proglašen i zvanično Islamskom republikom Iran, a na tron je sjeo religijski i politički vođa Ayatollah Ruhollah Khomeini. U novembru 1979. godine iranski studenti i podržavaoci islamista u Teheranu uzimaju za taoce 52 američka građana i osoblje ambasade, jer SAD nije htio izručiti kralja koji je emigrirao u Ameriku. Nakon 444 dana zatočeništva, taoci su pušteni a USA i Iran prekidaju sve diplomatske odnose. Od tada Amerika uvodi sankcije Iranu koje traju i do dan danas.

"Šta misliš o Iranu i Irancima?"

Vjerovatno svjesni iskrivljene slike kakvu svijet ima o njima, jedno od prvih pitanja koja bi mi postavili nakon upoznavanja jeste - šta misliš o Iranu i Irancima. Ja na to pitanje nisam imao šta drugo odgovoriti do "super", kako zaista i jesam osjećao. Iran generalno, kao i ljudi, te lakoća kojom bi me pozivali u svoj dom  i s brigom kojom bi se ophodili prema meni, jednostavno  je neopisiv (više o tome u sljedećem postu koji ide za nekoliko dana). Na osnovu ovog često postavljenog pitanja, vidio sam koliko ih smeta ta reputacija kakvu imaju u svijetu. I zaista, o Iranu sam iz medija mogao čuti samo loše stvari, tako da prije mog dolaska ovdje, na spomen Irana, u glavi mi je bila slika demonstracija i razjarenog naroda koji gazi i pali američku zastavu. Naravno, šta i očekivati od zapadnih medija na otpor jedine zemlje u ovom dijelu svijeta koja uspješno brani svoja prirodna bogatstva i odolijeva američkom imperijalizmu. I ovdje, kao i u cijelom regionu, prečesto se prenosi od usta do usta, tiho i sa pogledima unaokolo kao kakav grijeh, "ta prokleta Amerika". Priče Turaka, Kurda, Sirijaca, Iračana, Iranaca...pa do pola svijeta koji bi, ali pošto mrtva usta ne govore - o tome ni ne pričaju, mene podsjećaju na stihove zbog kojih se njegovala, duga i masna rokerska kosa:

White man came across the sea,

He brought us pain and misery

He killed our tribes, he killed our creed,

 He took our game for his own need    

... .Oh will we ever be set free?