Dado Delić: Teheran, Isfahan, Mashad i sva čuda između

Radiosarajevo.basve priče Dade Delića čitajte na ovom linkuBiciklom kroz meridijane i paralele". 

U ovom tekstu čitajte Dadine zabilješke iz Teherana, Isfahana...

U Teheranu me čekalo sve ono što nisam osjetio dva mjeseca, a što mi je trebalo da bi dopunio prazne akumulatore voljom za nastavak putovanja. Zagrljaji dragih osoba, naš jezik i onaj osjećaj da pripadaš nekom, tj. da imaš kuću, kao i onaj osjećaj kad te neko pita kad ćeš istoj i „da trebaš kupiti hljeb kad budeš dolazio“. Sve to me čekalo tamo, i zbog svega toga, od Tabriza do Teherana sam vozio 600 km, tj. šest dana bez ijednog dana pauze. Još jedan razlog tome jeste taj što je sav predio, izuzev onoga uokolo grada Mijaneh, totalno bezličan i ravan. Uz to, uštedio sam sebi vremena da bih mogao uživati u istočnom Iranu, što se i desilo jer sam u svakom drugom gradu ostajao po dva do tri dana.

Međutim, u tih šest dana neprekidne vožnje, nije nedostajalo zanimljivih ljudi. Najzanimljivije je bilo u gradu Abyek. Društvenim kanonima svojstvenim samo manjim gradovima, glas o putniku, brzo se proširio. Prvenstveno me je ugostio student stomatologije Meysam Razi, međutim, ubrzo sam napredovao do pozicije prvog čovjeka Abyeka, gradonačelnika gospodina Malekpou Abdulaha. Naime, o spoznaji da sam tu i činjenici odakle sam došao na biciklu, gradonačelnik je odlučio da moja noć u gradu bude na račun općine. Nakon večere s mojim dobrotvorom u odijelu, otišao sam ostaviti stvari u hotel, a onda s Meysamom krenuo u mladenačke podvige. Prvi dio se odnosio na pripremu naših tijela za izlazak, a da od saune i bazena za to nema boljeg načina, zna i gradonačelnik, jer nas je upravo on i poslao tamo. Uskoro smo bili na ulicama i kruzali autom unaokolo ne bismo li vidjeli dešava li se negdje nešto zanimljivo. U odsustvu konkretne akcije, sručili li smo se u park prepun ljudi i uživali u toploj noći. Park je, kao i drugdje u Iranu bio prepun u jedan iza ponoći. Znao sam da ću tu sreću sutradan platiti neispavanošću, ali mi je Meysam obećao mesni specijalitet sutra rano ujutro. Kaleh Pache se jede isključivo u jutarnjim satima, tačnije po svitanju zore i u kantinama namijenjenim samo tomu. Red je izbijao s ulaza na ulicu a ljudi se smjenjivali oblizujući kapljice masnoće s brkova, brzo i bez mnogo priče. Uskoro smo i mi dobili porciju žućkasto-zelenkaste masne vode s pokojim komadićem mesa, u kojoj su se satima raskuhavale janjeće glave. Jelo je specijalitet i u Iraku, Turskoj, Armeniji, Gruziji, Azerbejdžanu, Bugarskoj i kod nas u BiH. To je ustvari naše pače... čak je i naziv u suštini isti, međutim, bez primjesa sirćeta... samo s limunom. Ne baš najbolji izbor mog omiljenog jela u pola sedam ujutro, ali pregurao sam, što manje dišući na nosi i gutajući džinovske gutljaje. Ipak, dugovao sam to Meysamu.

Iransko "parkovčenje"

Dan vožnje i bio sam u Teheranu. Tu su me čekali Lejla i Muamer, moji prijatelji iz Bosne. Konačno je misao dobila sagovornika, a duša doživjela osjećaje opisane u prvom pasusu ove priče. Kao provincijalac kod tetke u Švec'koj, prepustio sam Muameru da me voda po Teheranu i s manual, ono kilo i po mozga, prebacio na auto. Tako lutajući po 14 miliona ljudi teškom gradu, pričao sam Muameru sve ono što dva mjeseca nisam mogao izraziti na engleskom. Tokom tih pet dana u Teheranu nisam se ni trudio obilaziti taj ogromni grad. Od svih silnih parkova, jedini kojeg sam posjetio tokom dana je Ab-o-Atash park (park vode i vatre). Prepoznatljivi Milad toranj kao i Azadi trg sam posjetio još prvog dana kao vizuelne orijentire, dok sam navigirao gazelicu prema sjevernim dijelovima Teherana, tamo gdje su živjeli moji drugovi. Gužva, usijani asfalt te saobraćajna ludnica su me odbijali. Tek nakon što bi sunce dotaklo tačku na horizontu kojom bi se dan prestao zvati tim imenom, odlazio bih s domaćinima u park iznad grada i uživao u ramazanskoj večeri i druženju. Običaj koji se meni svidio, a opet je povezan s parkovima, travom i zvjezdanim nebom iznad svega toga, jeste, iransko parkovčenje. Izraz sam nevješto smislio, ali dostojanstveno opisuje samo dejstvovanje. S obzirom na to da u Iranu ne postoje klasične kafane, niti išta slično, što bi prema ondašnjim vlastima koji donose zakone, trovalo mladež i odvlačilo u sodomsko-gomorski ponor u kom se davi ostatak svijeta, ljudima se nude čajdžinice, restorani, šoping centri i kafe restorani. Pa ipak, sve ono što se inače radi po kafanama i dalje postoji, ali na underground sceni i po privatnim dernecima. Baš zbog toga, parkovi su danonoćno puni i bajkovito živi. Čitave porodice, komšiluk i omladina bi osvojili parkove i sa sobom donijeli mobilnu kuhinju, tj. kuhalo, posuđe, ručni frižider... sportske rekvizite, nargile... po želji i ovisno o preferencijama. Upravo zbog ovakvog načina provođenja vremena, narod je prisniji i društveniji. Zanimljivo mi je bilo kako su kao narod umjereni, kulturni, i veoma pošteni. Za razliku od npr. Turaka ili samih nas, Bosanaca, koji bi gledali da turistu zakinemo na svakom mogućem ćošku i naplatimo trostruko više ako ikako može, Iranci su čista suprotnost. Nevjerovatno mi je bilo i to da u gradskom saobraćaju, po izlasku iz autobusa iako je nevjerovatna gužva, ljudi sa zadnjih vrata izađu van autobusa i zatim se kroz gužvu  probijaju prema prednjim, da bi platili 20-30 feninga po vožnji. I sve to bez ikakvih kontrola. Veoma su dostojanstveni i imaju zavidan nivo kulture.

Ostavivši bicikl u Teheranu, samo s ruksačićem i kešom u džepu, za samo 11 KM, autobusom sam prevalio put od 445 km, od Teherana do Isfahana. Država je nacionalizirala sva prirodna blaga, tako da nije za čuditi se, kada vam račun za struju, plin i dr. troškovi, ukupno iznose od 5 do 10 KM mjesečno.

Iznova koristeći couchsurfing, smještaj sam našao blizu centra i ostao tri dana u Isfahanu. Ovaj prelijepi grad poznat i kao dragulj Perzije, svojevremeno je bio jedan od najvećih gradova na Svijetu. Zbog svoje prepoznatljive  islamske arhitekture, mnogobrojnih palača, nadsvođenih mostova, trgova  i drugih znamenitosti, nastala je uzrečica Esfahān nesf-e jahān ast ili Isfahan je pola svijeta. Za razliku od Teherana, Isfahan, sa svojih dva miliona stanovnika, omogućio mi je da ga istražim hodajući i vozeći se autom s novonastalim drugovima. Dok je Mahdi (drug koji me ugostio) radio do 17 sati, s Parsom - drugim couchsurferom, sam posjećivao grad i išao jesti u armenijski dio grada, gdje je manja vjerovatnoća da će nas neko peglat' jer smo se davili u sladoledu. Najprepoznatljiviji simbol grada, svakako je ogromni Naghsh –e Jahan trg. Jedan od najvećih na svijetu, ovaj trg među svjetinom nosi ime Imamov trg, ili, prije revolucije, Šahov trg. Dvospratne građevine koje okružuju sam trg su ustvari jedan veliki kružni bazar (zatvorena pijaca), u kojem se nalaze stotine dućana s različitim proizvodima. Nevjerovatno je živo i interesantno unutar bazara, pogotovo ako si dopustite lutanje kroz prolaze koji će vas odvesti na mjesta gdje se pojedini od tih proizvoda prave. Zvuk tkanja perzijskih ćilima, pretovaranje začina i aroma istoka što se širi preko savijenih tezgi koje škripe pod mirisnim teretom, sve neodoljivo podsjeća na neko prošlo vrijeme. Žene zamotane u crne burke, kao poplava i u čas posla, crnilom zasjene uskoću bazara te me na momente bace van domašaja ovog stoljeća i bučnih, te automobilima prenatrpanih ulica. Mirisi zidovi prekriveni blatnom slamom i sporo metiljanje ljudi kroz historijom nabijene uličice ukazuju mi da sam na pragu druge kulture. I zaista, od svih zemalja na ovom putovanju kroz koje sam prošao, Iran je drukčiji, rekao bih najautentičniji. Gostoprimstvo, dostojanstvenost i neka vrsta etičnosti koja nadilazi onu zakonom propisanu, su Iran meni u sjećanju ostavili kao zemlju vrijednu ponovnog posjeta. Misterij antičkog zoroastrizma koji je nastao u gradu Jazd i grad Shiraz kao prijestolnica Perzepolisa, su mudrosti koje nisam uspio apsorbirati u toku ove putešestvije, ali otuda još jedan razlog ponovnog dolaska ovdje.  

U međuvremenu sam, hodajući po Isfahanu, s Mahdijem razglabao o suštini, svijetu i narodu. Pričao mi je o boljkama zajedničkim za sve muškarce na svijetu. O djevojkama. Biti zaljubljen kao on, u stariju dvije godine od njega, za njegovu porodicu ali i uopćeno, društveno je neprihvatljivo. Zabavljati bi se mogli, naravno, incognito i pod slikom prijateljstva, ali za ozbiljnijih namjera kao što je brak, morao bi se okrenuti protiv svih običaja i normi, po kojima njegova porodica ima svoju predodžbu svijeta. Naslušao sam se mnogih priča o dovitljivosti mladenačkog uma u potrazi za zabranjenim ljubavima. Kao da i u normalnim okolnostima nije dovoljno komplicirano, ovdje još imate one što sve vide oko kao dozer garantiranog adrenalina. U velikim gradovima, uživati ljubav djevojke-momka, više i nije toliko komplicirano. Međutim u manjim gradovima, prije ili kasnije, neko će upitati „s kim ti to sestra šeta“, što je svojevrsna bruka za porodicu, ukoliko ljubavnici nisu u braku. Nešto slično kao i kod nas, rekao bih, kada komšiluk više mari za brige „(ne)sretnih“, nego sami protagonisti drame.