Dado Delić: No pasaran

Nakon nekog vremena javio nam se Dado Delić sa svoga neizvjesnog putovanja... Ovaj puta nam piše o nekim dalekim tužnim mjestima na granici Turske i Iračkog Kurdistana i o svemu što je tamo vidio i doživio... Tu je i fotogalerija sa zabilježenim dosadašnjim iskustvima i ljudima koje je sreo na svome putu.

Piše: Dado Delić za Radiosarajevo.ba

Pokušaj da skratim put do Irana je bio zamišljen ovako - iz Turske u Irak sam trebao preći na graničnom prelazu Habur, a zatim, da kroz iračke gradove Zakho, Soran i Ravanduz dođem do Irana. Ideja da posjetim svog druga Adija u Arbilu je skroz otpala zbog rata koji se odvijao u Mosulu. Međutim sam dolazak do pograničnih gradova mi je dočarao kakav scenarij je moguće očekivati i s one strane Eufrata.

Turski grad Cizre je kao bojno polje. Zbrajajući kilometre na satu, čije se cifre užasno sporo mijenjaju i slušajući neprekidno truckanje gazelice što se bori s grbavom cestom, u grad sam stigao pred mrak. Još ne znajući gdje ću spavati tu noć, odlučio sam da se provozam po gradu, te vidim kakve su mi šanse za pronalazak udobnog ćoška, negdje u centru grada. Suprotno očekivanju, svugdje je bilo bolje, nego u centru grada. Na cesti, svako malo izbjegavam ostatke spaljenih guma, a u zraku se osjeti miris nereda i paljevine od prošle noći. Prošarana ožiljcima kakve ostavlja spaljena guma, crna i ulegnuta, ova cesta je zasigurno vidjela i bolje dane. Nekoliko dana prije mog dolaska, u gradu Dijarbakir, je iz vojne baze u toku protesta, skinuta turska zastava. Svojevrsni šamar turskoj državnosti, to je izazvalo sukobe između kurdskog stanovništva i policije. Zbog toga su izbili neredi u mnogim kurdskim gradovima, uključujući i Cizre. Zbog svega toga, policije i vojske ima nevjerovatno mnogo. Dok vozim ulicama, patroliraju oklopna policijska vozila, vozeći nevjerovatno brzo. Privučeni mojom pojavom, naprave krug kroz grad i usporavajući na brzinu kretanja gazelice, samo se kupola na vrhu transportera, okrene u mom smjeru i nevidljive oči me posmatraju. Sve do jednoga, ova vozila su nevjerovatno izrazbijana, te osim oklopnih, drugih policijskih auta nisam ni vidio. Djeca na njihovu pojavu zavijaju i oponašaju sirene, a oni u pubertetu, zviždući negoduju zbog njihovog prisustva. Stariji su na sve to ravnodušni i sjede po automehaničarskim radnjama, kojih je u gradu na desetine. Auta na izdisaju, polurastavljena i ostavljena na pola ulice, krvareći ostavljaju crni trag ulja, te uz sveopću prljavštinu i prašinu u zraku, odaju dojam nereda i haosa. Kad se noć već spustila, na samom rubu grada, utočiste sam našao kod "amidže". Karakteristično, svaki čovjek u Turskoj stariji od 60 godina, se može nazvati amidžom, te sam ih tako i sam oslovljavao. Čuvajući kompleks terena za fudbal na umjetnoj travi, ponudio mi je noćenje u prostorijama, a društvo koje je igralo fudbal mi je naručilo večeru. 

"Bajkoviti opis Iraka"

Put do granice, je bio prožet mnoštvom razloga da se okrenem i vratim na prvobitni put. Sutradan, policija me zaustavlja dva puta. Na moj odgovor da idem u Irak, odmahuju rukom i ponavljajući "kasap, kasap" povlače otvorenom šakom preko grkljana. Ne tako dugo nakon toga, rashlađujući se i jedući iskomadanu breskvu pomiješanu sa sladoledom, doživljavam isti bajkoviti opis situacije u Iraku. Uz prodavca, na vratima lokalnog granapa, naguravaju se trojica mušterija i potezima noža kojeg samo oni vide, nemalo prelaze jedan drugom preko vrata. Mršteći lica, uvjeravaju me, "Arab, bum bum, Isit ta ta ta". Na karti nacrtanoj rukom (pošto prave nisam imao), objašnjavam im da me put vodi preko Iračkog Kurdistana i odmah nailazim na poplavu odobravanja: "Yes, Kurd good, Kurd good, Arab bum bum". Grad Silopi, i zadnjih 20 km ceste, pred samu granicu su užas. Ulice pretprane smećem, zemlja i prašina gdje god da se okrenem, te beton samo u tragovima. Iz smjera Iraka, vozare konvoji cisterni, dok je obični putnički automobil, tek izuzetak. Smrad izduvnih gasova i benzina što se širi iz cisterni je nesnošljiv i nešto od čega se ne može pobjeći. Uskoro, kraj mene je projurio automobil vukući mrtvog psa na kanapi. Pas, iskomadan od grbavog makadama ostavljao je krvavi trag za sobom. Okrenuo sam glavu i s osjećajem gadosti u stomaku, suzdržao se da ne povratim. Nedaleko, vozač je prešao na drugu stranu ceste, te ispred kuće parkirao auto i krvavi teret. Ne znam zašto je to uradio, ali je nevjerovatno kako su svi na to ostali ravnodušni. Sve te stvari koje se ovdje događaju svakodnevno: neredi, neimaština, nebriga... užasno su smanjili prag tolerancije na stres i empatija je u sjeni grubosti koja se ispoljava na dnevnoj razini. S takvim mislima i osjećajem nelagodnosti sam stigao i na granicu. 

Na granici ništa manja ludnica. Ipak, uljudno me prozivaju na provjeru pasoša. Dok sjedim čekaonici, posmatram ekran iznad šaltera, s ispisanim riječima "Wellcome to Kurdistan Region of Irak" i razmišljam o prethodna dva dana. Koliko je sve to pametno? Irački Kurdistan je siguran, ali svo to prisustvo vojske, kontrolni punktovi... i ovako su mi stvorili odbojnost prema cijelom ovom regionu. Razmišljanje mi prekida spomen mog imena iza stakla šaltera. Dolazim na red i čujem "problem". Za ulazak u Irački Kurdistan potrebna mi je viza. Opcija je bila da idem u Ankaru, te tamo izvadim vizu, što su od mene na kraju i tražili. Kada sam ih pokušao uvjeriti da imam druga u Arbilu i da može garantirati za mene, mislili su se 10 minuta, i onda odlučno rekli "Ankara visa".

Informacije o tome da li treba viza ili ne su oprečne. Na internetu sam čitao da je moguće boraviti do deset dana, bez vize, i mnogi su to i uradili. Meni nije pošlo za rukom. U sebi razmišljam "znači nije ni trebalo"... "No Pasaran".

Portal Radiosarajevo.ba kao medijski pokrovitelj uključio se u projekt Biciklom kroz meridijane i paralele, pa ćete u narednim sedmicama redovno moći čitati o ovom ambicioznom poduhvatu.