Crteži & karikature Mirsada Konstantinovića

U četvrtak 24. maja u 19,00 u sarajevskoj galeriji Roman Petrović otvara se izložba 'In memoriam Mirsad Konstantinović'. Za sve vas koji nećete biti u prilici pogledati briljantne karikature ovog umjetnika, uz dozvolu objavljujemo neke od njih.

Živjeti i umirati u umjetnosti, a pritom se  i nasmijati: jedan pogled na dio opusa Palog Anđela 

Piše: Ahmed Burić, radiosarajevo.ba

Od svih dilema koje čovjek sebi svakodnevno postavlja jedna od valjda najčešćih biva ona – kakvog će me pamtiti kad me više ne bude, kada, kako kaže pjesma, dođu drugi dječaci k’o ja. Jer, kontekst koji živimo je često strog i brutalan, pa se vrlo često moramo braniti i od nečega za šta nismo sami krivi. Pa čak i onda kad “krivice” objektivno nema.

Nisam odveć dobro poznavao Mirsada Konstantinovića i nismo bili previše bliski. Otišao je baš nekako kad smo mogli ostvariti neki dijalog, popričati ili zajedno uraditi neke stvari. Jer, vrlo je malo ljudi na svijetu s kojima se duboke dileme mogu podijeliti.

Kad sam vidio njegove crteže i karikature, malo nakon toga što je otišao shvatio sam da su takva božija stvorenja poput njega – Hrčkija, kako su ga zvali oni koji su ga znali i voljeli – određena da se pojave kako bi nas podsjetili da je život relativna, a smrt normalna stvar.

Da treba živjeti svoju umjetnost, na kraju i umrijeti s njom, ali da se u međuvremenu valja poigrati, nasmijati svim tim svakodnevnim barikadama kroz koje čovjek mora proći da bi se zvao čovjekom, kako to kaže jedna drevna mudrost.

I da umjetnost mora biti začinjena nečim sasvim ljudskim, nekom gestom ili osobinom za koju znate da je često glavna sastavnica onoga što se naziva talentom.  Taj smaragd u slučaju Mirsada Konstantinovića bio je smisao za humor. A to je jedna od osobina koje imaju oni najbolji, najfiniji i najtananiji.

Oni koji se ozbiljno bave umjetnošću znaju da se, nakon nekog nivoa u kojima čovjek ovlada tehnikama, materijalima i formama, neke manjkavosti daju nadomjestiti drugim. Vještina može biti dobar saputnik umjetniku, ali ona nije određujuća za umjetnost, nego treba biti samo jedan dio cjelovitog imaginarija, jedan od alata u postupku stvaranja vlastitog svijeta.

Zato, kad je ovaj ukus u pitanju, za njega nisu najbolji oni koji vješto skrivaju mane i ističu vrline, nego oni koji bez imalo zazora otkrivaju mane, i svoje i tuđe, i dovodeći ih do krajnjih konsekvenci, skoro do apsurda, zapravo postavljaju sve nas u jedan drugi, iskreniji kontekst od onog kakva je misao nas o nama samima.

Konstantinovićevi crteži i karikature nas ne podsjećaju na to kakvi bismo mogli biti, nego nam pokazuju kakvi, zapravo, jesmo u ogledalu. U njegovim očima koje oblikuju razne tipove i podtipove. I to ne od nekih udaljenih i precijenjenih ljudi, nego od onih koji su bili njegovo osnovne okruženje – likovnih umjetnika, ljudi sa i oko Akademije likovnih umjetnosti: Amele Hadžimejlić, Nusreta Pašića, Mustafe Skopljaka, Danisa Fejzića, Marine Finci, Admira Mujkića, Avde Žige, Fikreta Libovca, Dževada Hoze, Halila Tikveše i drugih kojima se ovaj spisak izvinjava što nisu u njemu. Jer, svaki je spisak nepotpun, baš kao što je takav i svaki pokušaj da se nešto tako veličanstveno kao spoj crtačkog talenta i smisla za humor pokušaju svesti isključivo pod pojam karikature.

Čak i da jeste tako, valja se prisjetiti da smisao za humor, inkorporiran u neki širi kontekst, često zna biti onaj smaragd što se u ovom tekstu stalno pojavljuje. “To” je nešto što obilježava i boji najviše dosege ljudskoga duha, poput Cervantesovih avantura Don Quijottea ili Chagallovog neba nad Vitebskom. Živa umjetnost u kojoj se osjeća pulsirajuća posvećenost koja na kraju crtežu daje vitalitet, to je ono što uvijek pada na pamet kad je u pitanju Mirsad Konstantinović, njegovo bivanje i na kraju njegovo nestajanje, tiho i duboko skromno, kakav je bio i njegov život.

Jer, mi nismo samo ono što u sebi vidimo: mi smo, to možda i najprije, naše frustracije, naše muke, naša egzaltiranost, naša velika nadahnuća, ali i naše sitne zlobe i smicalice, koje je Konstantinović tako vješto skupljao i prenosio, da bi ih tako majstorski dostojanstveno prikazao u svojim radovima.  U nama živeu i mali teroristi i Zvijezde istoka, i Che Guevare i Hadži Moustaphe, i bilderi i mudraci, i sljedbenici nekih umjetničkih autoriteta i kafanski kozeri.

Sve te likove je umjetnik izvodio iz svog okruženja. I kao da se negdje potajno nadao da će se oni opet jednom skupiti, oslobođeni od svih ovozemaljskih kompromisa i zloća, i zablještati u punom sjaju ispunjenja svojih najvećih i najskrivenijih želja.

Mirsad Konstantinović je znao da umjetnost služi da ispunjava one želje koje život nije spreman ispuniti. Svako se od ljudi s njegovih crteža, možda nadao, nečem naizgled većem, bogatijem, raskošnijem. Ali, ljudski je život konačan, čovjek se na kraju nađe u nekoj mjeri ili kontekstu kojim u jednom trenutku i ne mora biti i zadovoljan, i onda čini sve da taj kontekst svojom pričom ili gestovima oneobičava ili promijeni. Ti detalji često ostanu nezabilježeni, možda i stoga što je takve stvari  - toliko obične i svakodnevne – možda i najteže zabilježiti i pretvoriti u nešto više i trajnije kao što je umjetničko djelo.

Često kad mislim o ovim sjajnim radovima i sudbini Mirsada Konstantinovića pomislim na sjajnu pripovijetku “Je li živ ili je mrtav?” Marka Twaina, jednog genija čiji je smisao za humor obišao cijeli svijet. U njoj, podsjetimo, četiri slikara koji žive u siromaštvu, prave genijalan plan. Da prodaju radove samo jednog od njih, ali da se potrude da se na što širem prostoru pročuje kako je taj koji prodaju njegove radove, zapravo, genije, ali da je slabog zdravlja i da će njegove slike nakon što umre imati basnoslovne cijene. Sva četvorica slikara se, naravno, obogate, ali jednog od njih moraju proglasiti mrtvim da bi se njegove slike prodavale pa najvišim cijenama. U tu svrhu insceniraju i pogreb, i tom slatkom prevarom – u kojoj barem jedan genij nije umro da bi se nakon toga njegovim zaslugama i zasluženim bogatstvom okitili oni koji su činili sve da mu maksimalno otežaju život dok je bio među njima – zapravo učine jedan barem jedan život dostojanstvenim.

Nije samo naša sredina okrutna i bezosjećajna kad su u pitanju veliki talenti kojima se neće pružiti šansa da prežive. Više istina, a manje stereotip o “umjetniku u gladovanju”, pomalo se odnosi na sve nas, a pogotovo na one koji su zastali na tom putu i zauvijek nas napustili kao Mirsad. I onda zauvijek, na krilima svoje mašte i naših sjećanja, otplovili u vječnost.
I ostavili nam dirljiva svjedočanstva, ovaj ciklus koji nije slučajno nazvan Ex Libris: svako od nas u sebi nosi nenapisane knjige u kojima, baš kao u Twainovoj priči, pokušava zamijeniti svoj tadašnji identitet nečim što izgleda barem malo više zanimljivim i atraktivnijim od onoga što se u tom trenutku živi.

I zato je Mirsad Konstantinović, zapravo, anđeo. Pali anđeo koji je odletio, ali koji nam se, skoro da nema nikakve sumnje u to, smješka iz nekog od uglova ove prostorije. Nisam, eto, imao priliku da me nacrta Mirsad Konstantinović, a volio bih, makar zbog eksperimenta, vidjeti šta bi njegova briljantna intuicija donijela. S druge strane, da sam bio u poziciji jednog od onih slikara iz spominjane Twainove priče, da se s kolegama obogatim, a da izblefiramo da su sve te skice, studije, krokiji djelo jednog čovjeka koji će brzo umrijeti, znam koga bi odabrao.

Mirsada Konstantinovića, naravno. I mislim da on ne bi ni najmanje zamjerio. Ali, mi nismo tu zbog toga da nekome produžimo život, niti ga možemo vratiti. To su božanska posla. Ono čime je Konstantinović sebe učinio besmrtnim su njegovi radovi, od kojih su neki ostali nama, da ih se sjećamo i da se podsjetimo na to kakav je anđeo bio s nama, i koliko je bogat i fascinantan unutrašnji svijet koji je živio.