Brazilka dr. Andrea Peres: Pjanić mi se najviše sviđa, navijam za BiH

Brazilka Andrea Peres je prije oko dvije godine doktorirala iz oblasti antropologije. Tema joj je bila vezana, kao i kod magisterija, za Bosnu i Hercegovinu, u koju je prvi put došla 2007. godine. Od tada je ukupno tri godine provela u našoj zemlji, za koju se i emotivno jako vezala, navodi Oslobođenje.

„Jednostavno, volim biti ovdje, sve mi se sviđa“, kaže Andrea, koju je jedan projekat ponovo doveo u BiH, u Banju Luku, gdje je u društvu nekoliko prijatelja gledala i utakmicu bh. fudbalskog tima protiv Litvanije.

„Bila sam uzbuđena, i još sam. Nervirala sam se strašno, sve do posljednje minute“, kaže Andrea, napominjući:  „Bosanci su dobro igrali, stalno su napadali, stalno, stalno, ali bez gola, sve je ništa. Samo za infarkt dobro. Stalno sam skakala s mjesta. Baš bi mi bilo krivo da Bosna nije pobijedila“, ne krije Andrea, napominjući da je vrhunac njenog uzbuđenja bio nakon što su Litvanci primili gol.

„Oko mene su se svi radovali, ali mene je još više uhvatio strah. Da sam mogla, najradije bih negdje odjurila, da više ne gledam. Da ne strepim, je li se tako kaže? Probila sam uši ovima u sobi: Hoću drugi gol, hoću drugi gol! Ali na terenu kao da je bio zid. Litvanci nisu igrali, samo su imali cilj ne primiti gol, a to nije fudbal, to nije fer s njihove strane“, kaže Brazilka, koja je u protekle tri godine gledala sve utakmice naše reprezentacije.

„Dok sam bila u Sarajevu, uvijek bi to bio jedan ritual: Znalo se, ako ih gledam s jednom prijateljicom, sigurno ćemo pobijediti“, govori Andrea, ističući da je ona podigla ruke u znak radosti tek kada je i zvanično bio kraj.

„Oh, kako sam tada odahnula“, kaže antropologinja, uz osmijeh koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Njen ljubimac je Miralem Pjanić. Zašto?

Opet se smije: „Svi misle da je to moj tip muškarca, a to nije tačno. Ja volim i crne, i plave, i visoke, i niske. Pjanić mi je, jednostavno, nekako, sladak, eto“, objašnjava Andrea, kojoj nije jasno kako to da utakmica nije bila emitovana na javnom servisu.

„Pa, to je državna reprezentacija! Svaka čast TV Face, ali ne mogu svi hvatati ovu privatnu TV stanicu. Nismo ni mi, pa smo utakmicu gledali preko interneta, i kada bi nestalo slike, htjeli smo poludjeti. To mi je malo čudno, to se u Brazilu ne može desiti. Ako je državno, onda država treba da stane iza toga, i da svakom čovjeku omogući da gleda. A toliko se govori o jedinstvu zemlje. Ovo se više ne smije desiti. Neću davati generalne ocjene, ali kada sam išla u prodavnicu da kupim pivo za utakmicu, pričala sam tamo s nekim ljudima. To su sve Srbi i bilo mi je puno srce kada sam ih pitala hoće li gledati utakmicu, a oni su mi rekli: Kakvo pitanje, pa naravno...“

Andrea je jezik je počela učiti još u Brazilu, kod nekih osoba koje su davno iz ovih krajeva došle u tu daleku zemlju, tako da je naučila od njih i izraze koji se u BiH danas rijetko koriste. Kada je stigla prvi put u Sarajevo, nigdje nije išla bez notesa, u koji je upisivala svaku, njoj zanimljivu riječ. Danas sjajno govori kombinacijom bosanskog/srpskog/hrvatskog, ali što je, možda, za obje zemlje najvažnije, i za Brazil i za BiH, jako se vezala za ovo područje, kao naučnica i kao osoba. Andrea Peres se krajem mjeseca vraća u rodni Sao Paolo:

„Šalju mi mnogi Bosanci koje poznajem SMS i pitaju: ima li bujruma kod tebe, Andrea, i ja svima kažem ima, ima, i to mislim ozbiljno“, govori Andrea i navodi da je cijena povratne karte za Brazil oko 1.000 eura.

U vrijeme održavanja Mundijala, u njenoj zemlji sa oko 200 miliona stanovnika će biti zima, s različitim temperaturama na ogromnoj teritoriji: „Vidjećemo gdje će Bosna igrati, ja ću svakako navijati za nju. Bila bih najsretnija da u finalu budu Brazil i BiH“, smije se Andrea i odbija odgovoriti za koga bi tada navijala: „Neka pobijedi bolji“, na kraju kaže Peres.