Bogić Bogićević: ZAVNOBiH je naš rodni list, naš grunt

Na zasjedanju u Mrkonjić-Gradu utemeljena je moderna državnost zemlje koja je imala status države još prije hiljadu godina. Bosanski i hercegovački delegati savladali su otpore koji su i tada postojali, a koji su nastojali da BiH ostave na nivou neke autonomne pokrajine unutar nove, federativne Jugoslavije, kaže Bogić Bogićević.

Bogićević je bosanskohercegovački političar koji je bio član Predsjedništva SFRJ od 16. maja 1989 do septembra 1991. godine. Njegova izjava, dana uoči proteklog rata, u kojoj kaže “Ja jesam Srbin, ali ne profesiji” i kojom je spriječio da JNA dobije pravo da uvede vojnu državu i smijeni republička rukovodstva u bivšoj Jugoslaviji, dovoljno govori o karakteru ovog političara.

S Bogićevićem je Oslobođenje razgovaralo uoči obilježavanja 70. godišnjice ZAVNOBiH-a - o ovom presudnom historijskom događaju za našu zemlju, o dramatičnim dešavanjima koja su prethodila raspadu Jugoslavije i današnjoj Bosni i Hercegovini...

Te vrijednosti, međutim, žive u ljudima. Nije tog pitanja bilo u obrascu za popis stanovništva, ali ja vjerujem da duh ZAVNOBiH-a živi u većini građana ove zemlje. Oni će vršenjem pritiska na kalkulantsku vlast jednom možda i postići to da se u vođstvu države bolje tretira jedan događaj koji je utemeljio modernu državnost BiH.

Dok u ljudima ima tog duha, međusobne tolerancije i razumijevanja, ima i nade da BiH bude uređena u skladu sa visokim standardima koje je za nju ZAVNOBiH propisao još prije sedam desetljeća. Jedan od najvažnijih zaključaka, upravo sa tog zasjedanja, kaže da BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska (kako su tada nazivani Bošnjaci), nego i srpska i muslimanska i hrvatska. Ona je programirana kao zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost pripadnika svih naših naroda.

Zašto nema saglasnosti u Bosni i Hercegovini o tome da se kao državni praznik, na cijeloj njenoj teritoriji, obilježava 25. novembar - Dan državnosti BiH? Umjesto toga, iz Republike Srpske se značaj ZAVNOBiH-­a za noviju historiju naše zemlje uporno negira.
- Politikama koje su željele da razbiju BiH, od čega još nisu odustale, ne odgovara potvrda istorijskog kontinuiteta bh. državnosti. Oni žele da je demontiraju sa ključnom tezom da države ovdje nikad nije ni bilo, da su ovo samo neke provincije u kojim su oduvijek živjeli samo „zalutali" Srbi i Hrvati, dakle pripadnici naroda iz susjednih država. Oni negiraju i samosvojnost bošnjačke nacije i vječito pokreću neke „istrage poturica", samo da bi falsifikovanim tvrdnjama navukli vodu na svoj mlin regionalne hegemonije.

S njima ne vrijedi diskutovati. Oni i sami znaju da ne govore istinu. Njima je bitan interes, u ovom slučaju politički i nacionalistički, da otmu nešto tuđe te da to ispadne kao vraćanje nečega što im je, navodno, uvijek i pripadalo. Zaboravljaju da je BiH starija od svih njenih naroda. To zapravo znači da fašizam kao ideologija i ovdje i u Evropi nikad nije pobijeđen do kraja, već da su pobijeđeni samo fašistički režimi i njihove vojske. Zbog toga su antifašizam i ZAVNOBiH potrebni BiH jednako kao i prije 70 godina.

Međutim, ima u BiH i snaga, pa i političkih, koje visoko vrednuju ZAVNOBiH i koje bi ga rado postavile na tron najznačajnijeg državnog praznika. No, ovdje vlast nije u stanju ništa da se dogovori, ništa konkretno da uradi. Oni nisu u stanju ni da prime poklonjene novce iz inostranstva, a kamoli da stvore ambijent u kojem će ljudi živjeti od svog rada. Otud i pitanje ZAVNOBiH-a postaje gotovo marginalno: kako se dogovoriti o zajedničkom prazniku, kad vlast nije u stanju svojim građanima da obezbijedi ni elementarni, pristojan ljudski život.

Šta se dogodilo sa socijaldemokratijom u Bosni i Hercegovini? Zašto se dopustilo da Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija pretvore SNSD i SDP u nacionalne i elitističke partije?
- Ideja demokratije i socijalne pravde je velika i planetarna. A velike ideje nikada ne propadaju.
Ova ideja imala je uslove za razvijanje, ali i javnu podršku u BiH. Pokazuju to izborni glasovi koje su građani davali strankama sa tim prefiksom. U ljudima ima socijaldemokratije, želje za socijalnom i svakom drugom pravdom, osjetljivosti za ponižene i obespravljene. No, na nivou stranaka i organizacija, nažalost, socijaldemokratija je pala na niske grane, razbijena i podijeljena. Možemo je naći samo u nazivima stranaka, ali ne i u njihovoj političkoj praksi. Uostalom, zar se ne govori, i u medijima i među ljudima: Zlatkova, Miloradova, Pećančeva ili Lazovićeva stranka? U tom aspektu, socijaldemokratija je srozana do kraja. Oni koji se kite tim perjem koaliraju i ljubakaju se sa nacionalistima, bez imalo srama. Ako bi ovako nastavili, može se očekivati da od bh. socijaldemokratije ostane još samo ruža crvena. No, dok lijepe ideje žive u ljudima, živi i nada da će se u nekom trenutku pojaviti i stranke koje politički poštuju i žele da provode tu ideju. Plodnog tla za to u građanima još ima.

Šta je za ovih sedam decenija ZAVNOBiH zapravo donio Bosni i Hercegovini?
- Prvo i najvažnije: time je utemeljena moderna državnost zemlje koja je imala status države još prije hiljadu godina. Bosanski i hercegovački delegati u Mrkonjiću su savladali otpore koji su i tada postojali, a koji su nastojali da BiH ostave na nivou neke autonomne pokrajine unutar nove, federativne Jugoslavije. Ti vijećnici mudro i čvrsto su branili stajalište o staroj bosanskoj državnosti i narodima koji tu zemlju tvore. Uspjeli su u svojoj nakani, a sve dalje bilo je učvršćivanje tog kapitalnog dobitka. Poratne socijalističke generacije davale su svakojake i velike doprinose narastanju ove državotvorne jugoslovenske republike. Uostalom, zar BiH na kraju i nije dobila međunarodno priznanje upravo u granicama koje je uokvirio ZAVNOBiH! To je naš rodni list i naš grunt, mjerodavan po svim svjetskim standardima.

Kad vidimo šta sve danas nemamo, onda o onome što smo stekli nakon ZAVNOBiH-a najviše govori ono što smo imali dok ovdje nije stigla „demokratija". Živjelo se solidno i solidarno, s puno nacionalne tolerancije, osjećaja za susjedstvo i dobročinstvo, za skromnost, za kulturno i obrazovno uzdizanje. Nezaposlenost je između 1945. i 1990. bila izuzetak: danas je pravilo. Samo Unis, Šipad, Energoinvest i Famos zapošljavali su više ljudi nego danas sva ekonomija u državi. Bili smo sportska, filmska, muzička i umjetnička sila u tadašnjoj Jugoslaviji, sa velikim međunarodnim uspjesima naših sugrađana.

Možda je ljudima, koji danas drhte od straha i u svom stanu, dovoljno podsjećanje na ličnu i opštu sigurnost koja je tada vladala. Usred parka moglo se bezbjednije spavati u mrkloj noći negoli se danas u pola bijela dana kretati glavnim gradskim ulicama. Dabome da je u socijalizmu bilo i puno grešaka, skretanja, zapinjanja, i grijeh se prema nekim strukturama stanovništva znao učiniti. Ali, vrijednost za sebe je to da se bilo došlo i u fazu otvorene samokritičnosti. Mijenjali su se neki stereotipi, otvarala se reformska perspektiva.

Kakav je u ono vrijeme bio odnos prema religiji, a kakav je danas?
- Vidite, kad je religija u pitanju, na primjer, u tom periodu sagrađeno je više džamija nego za četiri stoljeća otomanske vladavine. Da nije došlo do opšteg sloma 1992. godine, mislim da bi se u potpunosti realizirale sve humanističke i građanske postavke iz deklaracija svakog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Ono u Sanskom Mostu urodilo je jednom deklaracijom o ljudskim pravima koja je, maltene, postala obrazac po kojem su Ujedinjene nacije nekoliko godina kasnije donijele Deklaraciju o univerzalnim ljudskim pravima.

Danas je sve okrenuto naopačke. Pa, zar kardinal Puljić već 20 godina uzaludno ne moli za gradnju crkve u Sarajevu, a Srpska pravoslavna crkva isto toliko moli za povratak imovine u Sarajevu? Zar je moguće zaboraviti divljaštvo iskazano u Banjoj Luci kod početka obnove džamije Ferhadije? Zar se crkve ne prave (u ime koga Boga, zaboga!) i na zemlji tuđoj i krvavoj od srpskih zločina? I džamije se znalo podizati pa rušiti na srpskoj zemlji prognanika. I veliki križ je dugo „ukrašavao" Gavrankapetanovića kulu u Počitelju... Više je porušeno Božijih kuća nego u vrijeme Hitlera. Da li se boje Boga, ako se već ne boje ljudi oni koji u njega vjeruju, oni koji Božije zapovijesti propovijedaju i oni koji se na Međureligijskom vijeću nešto dogovaraju? A davno je rečeno da gdje god ima mnogo razloga za mržnju, religija i vjerske zajednice imaju mnogo načina za pomirenje ljudi i naroda. Koliko se radi na tome? Protekli rat je pokazao da ništa nije bilo sveto, ni ljudi, ni žene, ni djeca, ni starci, ni institucije - crkve i džamije, bolnice, škole, fabrike, spomenici, biblioteke, sela, gradovi, priroda i čitave regije.

Vi ste na čuvenoj sjednici Predsjedništva SFRJ 12. marta 1991. u Beogradu odlučili protiv uvođenja vanrednog stanja u Jugoslaviji, čiji je stvarni cilj bilo uspostavljanje vojne uprave u Sloveniji i Hrvatskoj i smjena rukovodstava Bosne i Hercegovine i Makedonije. Kako danas gledate na to što se dešavalo na ovoj sjednici i kako su izgledali pritisci kojim ste bili izloženi?
- Izabran sam na referendumu 1989. godine, pa je bilo logično da imam obavezu prema svima u BiH.
Slušao sam svoju savjest, kao i svijest o krajnjim ciljevima beogradskog režima. Njihov epilog, da je tada JNA okupirala zemlju, bila bi obnova srpskog Dušanovog carstva i početak žestoke srpske hegemonije. Danas je teško odrediti koliko bi ta strahovlada trajala i kad bi bila slomljena ustancima u porobljenim krajevima, pa i u BiH. Ali, dugo bi to potrajalo.

JNA je imala zastrašujući ljudsko-tehnički arsenal od 180.000 vojnika i oficira, 1.850 tenkova, 455 borbenih aviona i 198 vojnih helikoptera. U skladištima je čekalo više od dvije hiljade krupnokalibarskih artiljerijskih oruđa. Flota je u JNA bila prvorazredna.
U tom trenutku, marta 1991. godine, niko se diljem SFRJ od toga nije mogao odbraniti. U tom slučaju, ne bi bilo ni referenduma o nacionalno-republičkim državnostima, ne bi bilo ni novih samostalnih država. Veći dio tog prostora mogao je biti ono što je danas, nažalost, Srebrenica. Međunarodna zajednica bi uobičajeno izrazila zabrinutost, a Evropa ne bi ni prstom mrdnula, dok bi Amerika rekla da je to evropski problem.
Međutim, ne bi JNA i srpsko vođstvo vječito mogli držati druge narode u ropstvu. Ali, sve bi to itekako potrajalo i ko zna po koju cijenu bi se i kada realiziralo.

Uvjeren da radim po čistoj savjesti, nisam ni pomišljao da pred prijetećim opasnostima ustuknem. Tako je i propala njihova kampanja kodnoga naziva „Lomljenje Bosanca". Ispade da se lakše slomio taj njihov projekat. Znate, dođe trenutak u životu kada čovjek mora zauzeti stav i donijeti odluku koja ne mora biti ni sigurna, ni razumna, ni logična, ni popularna, a ipak odluku treba donijeti zato što je ispravna, to je pitanje savjesti. Sve drugo je kukavičluk.

Ja sam znao da fanatični nacionalisti ne mrze samo drugi narod već i one ljude koji ne mrze druge. Oni određuju koliko je ko dobar pripadnik svoje nacije i dovoljno je da samo mislite drugačije da biste bili osuđeni za nacionalnu izdaju. Ja se nikada nisam dvoumio između političke realnosti i političke časti. Nisam se plašio isfabrikovanih optužbi jer znam da sve što je na lažima zasnovano ne može vječno trajati. Odobravati ono što su tada činile političko-nacionalističke siledžije bilo bi ravno moralnom samoubistvu. To bi značilo ono najgore - izdati sebe.

General Kadijević je tajno u to vrijeme boravio u Moskvi, a tadašnji američki državni sekretar James Baker dolazio je u Beograd kako bi dao podršku očuvanju Jugoslavije, ali ne isključujući ni pravo na samoopredjeljenje republika. Međutim, više nikome u svijetu nije bilo stalo do spasa Jugoslavije. Dijelite li taj utisak?
- Vojni vrh potajno je tražio podršku među velikim silama. Nisu je dobili ni u Moskvi ni u Londonu. No, kad sve sagledam nakon više od 20 godina, vidim da podršku nismo imali ni mi koji smo se od te agresivne kamarile branili. Slatkim jezikom govorili su predstavnici međunarodne zajednice, ali sa svojim djelima su kaskali.Svi su znali sve, ali nisu preduzeli ništa. Kao da je velikim silama odgovaralo da Jugoslavija nestane, pa i po cijenu velikoga krvoprolića, čak i neviđenih zločina, poput onog koji je izveden u Srebrenici. Mislim da zbog toga velike sile nose na svojoj duši nemali grijeh, ali ni sad kod njih ne vidim nekoga pokajanja, pogotovo ne želje da popravljaju ono čemu su i sami, dobrim dijelom, kumovali.

Zemlje zapadnog Balkana upućene su jedna na drugu i sve češće nas se posmatra kao geopolitičku cjelinu, za koju je britanski novinar Tim Judah 2009. skovao naziv Jugosfera. Iz Crne Gore je stigla i ideja o osnivanju jedinstvenog parlamenta jugoistočne Evrope. Smatrate li da je jednog dana moguće ponovno stvaranje Jugoslavije?
- Mnogo krvi se ovdje prosulo i mnogo zla dogodilo. No, nije potpuno izbrisano pola stoljeća zajedničkog života u socijalističkoj eri. Ostale su porodične, poslovne, prijateljske i druge veze. Ostale su i slične navike, životni i drugi nazori, neki fluid koji ne može najednom da iščezne.
No, ono što je jednom bilo, obično se ne vraća. Stoga ni ideje o novim velikodržavnim okupljanjima pod nekom zastavom Jugoslavije u dogledno vrijeme nikome ne mogu biti privlačne. Potrebno je vrijeme da zaliječi stare rane. A do tada i stare spone mogu da popuste.

Ipak, najbitniji faktor i za ovo je faktor međunarodne moći, velikih sila, koje oko Balkana neprestano kruže, više kao jastrebovi nego kao golubovi. Od njih će možda i odlučujuće ovisiti dugoročna sudbina ovih krajeva i ljudi koji tu žive.

Bili ste aktivni i u političkom životu osamostaljene države BiH: Poslanik u Parlamentu BiH, potpredsjednik SDP-a i predsjednik Olimpijskog komiteta BiH. Čime se danas bavite?
- Bavim se poslovnim konsaltingom u jednoj maloj firmi, ali ponajviše sam posvećen, nažalost, svom jako narušenom zdravstvenom stanju. Nadam se da ću to prevazići te da ću biti poslovno aktivniji, ali – nadam se – i od koristi ljudima sa kojim živim i s kojim dijelim ovu nesrećnu sudbinu. Na nju moramo aktivnije utjecati: ne smijemo se prepustiti onima koji su pokazali da od svoga prsta ne vide naše glave.

Kako učiniti odlučujuće korake da Bosna i Hercegovina napokon krene ka članstvu u Evropskoj uniji i NATO­-u?
- Sa postojećim političkim konceptom i ovakvim stranačkim liderima ne možemo stići ni do granice Hrvatske, a kamoli do srca Evrope. Uzgred, ovi sastanci lidera, nekakve šestorke i sedmorke, neodoljivo me podsjećaju na putujući cirkus lidera nekadašnjih jugoslovenskih republika, neposredno pred raspad Jugoslavije. Sastajali su se maltene danonoćno, ali nisu postigli ni najmanji rezultat. Nekada su se ovim prostorima bavili šefovi država i diplomati najvećeg ranga. Danas je pohode, uglavnom, zamjenici pomoćnikovih pomoćnika. Više nema ko da kaže: Dolazite, pregovarajte, do tog datuma završite, potpisujte, rukujte se, a sada na ručak i zbogom, čestitamo, hvalite nas, a mi dolazimo sa batinom da dogovor realizujemo. I tako dođe 60.000 vojnika NATO-pakta da uspostave mir nakon Daytona.

Na isto mjesto, u bezizlaz, mogu nas jedino dovesti i ovi koji nas danas, kobajagi, vode ka Evropskoj uniji i NATO-savezu. Sve je ovo poludjelo: i ljudi i vrijeme, reče jedan veliki filozof, čiju misao sada prepoznajemo u našoj životnoj i političkoj svakodnevnici. A „pohvalu ludosti", koju je verbalno tako lijepo sročio Erazmo Roterdamski, oni u Bruxellesu neće nam dati. Mi se prema Evropskoj uniji krećemo natraške, to jest – unatrag! Mislim da je prije sedam-osam godina ovdje čak bilo i bolje stanje.

Ne možemo u svemu ovome da amnestiramo ni briselski centar moći. Mislim da su oni davno polupali lončiće, da su propustili priliku da čitav prostor bivše Jugoslavije pripitome i privuku u svoj tabor, na svestrano zadovoljstvo. Moglo se to ostvariti sistemom takozvanog „nadgledanog članstva" za sve bivše jugoslovenske republike. Ovako selektivan pristup, koji smo dosad imali, a koji je uvukao Sloveniju i Hrvatsku, posebno je nepravedan prema nama u BiH. Kako stoje stvari, čak bi i Srbija, prije Bosne i Hercegovine, mogla da uđe u to „demokratsko društvo".

Mi sigurno nismo na potrebnoj političkoj visini. No, mislim da ni Evropska unija ne opravdava status koji u svijetu uživa. Ili su bili lijeni ili trapavi, možda i neiskreni, ali dobrim nas nisu obdarili.

U svakom slučaju, ključ je u našim rukama. Upravo je ZAVNOBiH, čiju godišnjicu ovih dana obilježavamo, pokazao kako se radi sa sudbinom. Njom se upravlja svojim rukama i glavama, kako su to u Mrkonjiću uradili oni slavni vijećnici, naši prethodnici. Ali politički nasljednici tome su sušta suprotnost. Oni stalno moljakaju da njihov posao obavi neko drugi, što im je, ustvari, alibi da sami ništa ne rade.