Biciklom od Sarajeva do Irana

Sarajlija Sead Muhić, nezaposleni profesor sporta i tjelesnog odgoja, u oktobru ove godine napravio je priličan podvig – biciklom je otputovao iz Sarajeva do Irana. Sa Seadom smo razgovarali o ovom putovanju te o ljudima i društvenoj situaciji u državama kroz koje je prolazio.

Radiosarajevo.ba: Kako je uopće došlo do toga da se zaputiš ka Iranu?
Sead Muhić: Evropa mi je dekadentna, a sve je postalo isto, sterilno i unificirano. Evropske zemlje su izgubile ono svoje, a jedino se reljef razlikuje od zemlje do zemlje. Tako sam skontao da treba da krenem na drugu stranu – na istok. Iako mi je uvijek izgledao primamljivo, shvatio sam da zapadni mediji poput BBC-a i plasiraju pretežno svoju sliku istoka te ljudi stvaraju određenu mentalnu barijeru. Međutim, kada čovjek uzme kartu – skonta da je Istanbul jednako daleko kao i neko mjesto u Francuskoj, ali je nekako psihički lakše otići u Francusku nego u Istanbul. A zapravo puno više vrijedi otići u Istanbul. Moj prvi plan je bio otići u Aman, jer tamo imam druga. To je bila ideja od prošle godine, a ja do zadnjeg dana nisam znao hoću li krenuti. U međuvremenu je izbio rat u Siriji, ali se meni i dalje išlo. Tražio sam nekoga ko će mi reći da situacija nije tako strašna kako se čini. Onda sam našao jednog Hrvata koji radi u Misiji UN-a i poslao mu mail sa pitanjem šta se tamo zapravo dešava. Odgovorio mi je: „Ma dijete, nemoj biti budala, ovdje je rat“. U tom trenutku njima su pogasili mobitele, tenkovi su izašli na ulice, a Amerika je naredila da Amerikanci napuste zemlju. Tada sam skontao da od tog puta nema ništa, a budući da sam se već bio spremio – morao sam negdje otići.

Toliki su kilometri bili u pitanju i od toliko puno parametara je put ovisio, da nisam nikome smio ni reći gdje idem da se to ne bi izjalovilo. Jednostavno sam krenuo, sa nekim globalnim planom u glavi, pa dokle doguram.

Radiosarajevo.ba: Koliko je kilometara u pitanju, koliko je trajalo i šta ti je trebalo od opreme?
Muhić: Vožnje, odavde pa do granice sa Iranom, bilo je oko tri i po hiljade kilometara. To sam uspio pregurati za 27 dana. Radio sam i neke statistike puta (budući da sam vodio dnevnik putovanja, jer – nakon trećeg dana ti više ne znaš ni gdje si bio ni gdje si spavao), tako sam izračunao da mi je prosječna dnevna kilometraža bila 135 kilometara, a prosječna brzina bila je 18,5 km/h. Čini se malo, ali s obzirom da je 40% tog puta uzbrdica, onda je to ipak dobar prosjek. Potrošio sam 64 hiljade kalorija, što dođe oko 5,5 kg masnog tkiva. Što se novca tiče – dnevni budžet mi je bio nekih šest do osam eura po danu, a spavanje nisam ni plaćao. Znači – novac mi je trebao samo da kupim hranu, ukoliko mi je ljudi ne daju. Od opreme mi je trebao bicikl, šator, vreća za spavanje i nešto malo garderobe. To 'malo' je zaista moralo da bude malo, jer se svaki gram osjeti kada se nešto vuče za sobom tri hiljade kilometara.

Putovanje je završilo kod Vana

Radiosarajevo.ba: U kojem periodu si putovao?
Muhić: Ispalo je slučajno, ali sam putovao u najboljem mogućem. Zbog vrućine se nisam usuđivao krenuti u augustu, pa sam gledao da to bude ili proljeće ili jesen. Budući da sveukupni put traje 40-ak dana, nisam mogao krenuti ni u pravu jesen, jer se prelaze prevoji od preko dvije hiljade metara nadmorske visine. Znači, krajem septembra se tamo već može očekivati snijeg, a krene li se u augustu – očekuj da je temperatura +40 stepeni. Tako sam krenuo 5. septembra, a završio sam početkom oktobra. Putovanje je završilo kod grada Vana u Turskoj, onog što je nedavno sravnjen. Budući da je jezero Van na 1800 metara nadmorske visine, to više nisu ni brda nego planinčuge, vani su već snijeg i kiša, a temperatura je pet stepeni. Tako je to bio zadnji voz da se ovo uradi.

Radiosarajevo.ba: Jesi li putovao sam ili si imao saputnike?
Muhić: Imao sam dva polusaputnika. Jedan me pratio do Soluna, jer nije bio u finansijskoj prilici da ide dalje te mi je pravio društvo prvih šest dana (nekih 900 km). Najveći dio puta sam proveo sam, nekih dvije sedmice, a zadnjih sedam dana me pratio prijatelj koji me stigao avionom, montirali smo mu bicikl i nastavili put.

Radiosarajevo.ba: Jesi li sretao druge bicikliste?
Muhić: Sreo sam jednog Talijana u Grčkoj, koji se vraćao iz Vijetnama. Vozio je u okviru nekog projekta pomoći za djecu s posebnim potrebama – Cycling for aid, koji je trebao da traje godinu dana, a on ga je razvukao na dvije godine. Takvi susreti su uvijek emotivni, jer dvojica biciklista koji se sretnu u tuđini, a svaki dugo nije bio kući, moraju sjesti i ispričati se. Ako im se putevi ne podudaraju, onda se napravi kompromis, jer je društvo u nekim trenucima potrebnije od bilo čega drugog.



Drugi biciklista kojeg sam sreo, a koji me zaista stimulisao da idem do kraja (jer sam se u jednom trenutku prepao te vojno-političke situacije na koju sam upozoren), vozio je iz Sidneya – 10 mjeseci i 24 hiljade kilometara, a ostalo mu je još mjesec dana da dođe do Holandije i završi putovanje. Pitao sam ga kuda je prošao, budući da je išao putem kojim sam ja mislio da se ne smije ići – kroz najgori mogući dio, sami jugoistok Turske, regija Hakari. Ta regija je faktički poluzatvorena. Zvanično je tamo situacija OK, ali je zapravo daleko od toga. Njega su držali nekoliko dana na granici i prvo mu nisu dali da prođe te mu govorili da sjedne na autobus i ide okolo. Međutim, on je rekao da mu ne pada na pamet da ide autobusom, budući da ako je vozio dotle iz Sidneya, vozit će i to. Tada su ga pustili da prođe, ali je imao obavezu da se javlja policiji na punktovima. Dalje mu niko nije pravio nikakve probleme. Također, u Turskoj sam sreo i Škota od 74 godine, koji se zaputio da obiđe svijet dok još ima snage.

I Kurdi su mi govorili „nemoj ići tamo“
Radiosarajevo.ba: Jesi li ti imao kakvih problema?
Muhić: Pa i nisam. Prošao sam Crnu Goru, Albaniju, Grčku i Tursku bez problema, ali ne kažem da ih nije moglo biti. Svi ti problemi se ne dešavaju iznenada, nego jednostavno osjetiš da bi ih moglo biti te izbjegavaš potencijalno opasne situacije. Da smo srljali i ponašali se kako ne treba, mogli smo vrlo lako zapasti u loše situacije. Pogotovo na drugom kraju Turske. Ne trebam reći da tamo više nisu Turci nego Kurdi i ljudi su postali pravo sumnjičavi. Svi su nervozni i svi te jako čudno gledaju, nema više one gostoprimljivosti kao što je bila na početku. Međutim, i to ne stane kada ljudi saznaju ko si, šta radiš i čime se baviš.

Imali smo situaciju u jednoj lučkoj kafani kada smo čekali trajekt za Van. Kafana je bila poput engleskih lučkih kafana prije tristotinjak godina, gdje ljudi dođu s namjerom da naprave belaj. Ušli smo, a budući da nismo ni crni niti imamo brkove i čim nosiš neku boju osim crne i sive – frka. Dočekalo nas je milion pogleda, i to ne onih polustidljivih, nego onih što gledaju kako će napraviti belaj. Niko tu ništa ne govori, a niko ništa svakako i ne razumije. Jednostavno, tu je barijera – niko ne zna engleski, tj. nijedan svjetski jezik i ono što ih interesuje – ne znaju kako bi pitali. Srećom, pojavio se neki Ibrahim, za kojeg se kasnije ispostavilo da je mašinovođa na trajektu. Primijetio je da čitam knjigu koju smo dobili na poklon u džamiji, a knjiga je na 19 jezika, Oproštajni hadž Muhameda a.s., a jedan od tih 19 jezika je srpski. Kako su vidjeli da čitam nešto gdje piše Muhamed a.s., on je prišao i pitao „Muslim?“. Ja mu kažem: „Muslim, elhamdulilah. Bujrum“. Čovjek sjede i pođe ispitivati rukama i nogama Ja ne znam šta on mene pita, ali znam šta mi je u interesu da kažem – Bosna, Bošnjak, muslimani, bicikl, Iran... Kako sam ja njemu objašnjavao, tako je on govorio ostalima. Tek tada su počeli klimati glavama i pojaviše se osmjesi. Dođe i tura čaja, a ja im izvadim baklavu sa pistacijima te se situacija otkravila. Prije toga – razmišljao sam kako bi mi bilo lakše skočiti u jezero, nego da me gledaju.

Radiosarajevo.ba: Jesi li uspio ući u Iran?
Muhić: Ne, ja sam došao do granice. Kada sam krenuo odavde nisam znao koliku ću imati želju da vozim i nisam želio da dođem u situaciju da stignem na granicu i nemam vize. Tako sam izvadio vizu za Iran i faktički sam mogao ići dalje, ali... Moj saputnik je umjesto 15 dana godišnjeg odmora dobio devet, iza mene je već bilo 3500 kilometara, a okolo je već bio snijeg... S jedne strane me to pritislo, a s druge me vuklo da idem dalje. Od granice do Tabriza je trebalo tri dana... Onda sam zamislio – ulazim u Tabriz, a do Teherana još tri dana, pa hajde otiđi u Tabriz, a nemoj u Teheran... Dođi u Teheran, a nemoj u Isfahan, a Isfahan je, kažu, pola svijeta. Tada sam shvatio da kada bih ušao u Iran – ne bi me bilo još mjesec dana, a situacija je već toliko zategnuta da čak i Kurdi, koji tu žive, kažu „Nemoj ići tamo“. Znači –situacija je baš zajebana – nema hodanja noću, nema spavanja po grmlju, itd. Svi su u pancirima, sa dugim cijevima, a malo-malo pa su neki spomenici po cesti. Jednostavno sam shvatio da ja nisam pošao tamo u rat, nego da se odmorim. To nije moj rat ni moj sukob niti imam veze s tim, zašto ja tamo da ginem? Skontao sam da negdje moram stati, a to je bio više nego dobar trenutak da se stane.

Radiosarajevo.ba: Šta si koristio za navigaciju?
Muhić: Kartu i lokalne ljude. Od njih se može saznati puno više nego što se vidi na karti ili što pokaže GPS – od uslova na cesti, nadmorskih visina, prevoja, ima li vode ili ne, itd. Ako iko nešto zna o nekom predjelu – zna onaj koji tu živi.

Lomna tačka - Eufrat
Radiosarajevo.ba: Možeš li povući neku paralelu između država kroz koje si prolazio, njihovog gostoprimstva i odnosa ka strancima?
Muhić: Mogu. To je prednost putovanja biciklom u odnosu na motor i sl. Bosnu i Crnu Goru bih izuzeo, budući da smo sličnog mentaliteta, a i geografski smo tu negdje.

U Albaniji nisam htio spavati na cesti, pa smo pitali neke ljude da nam budu domaćini. Iz par takvih slučajeva, moglo se zaključiti da su uglavnom izuzetno neobrazovani, siromašni i više nego gostoljubivi. Toliko su gostoljubivi da ti je prosto neprijatno. Primjera radi, domaćin je uzeo moj prljavi veš koji sam skinuo sa sebe i svojeručno ga odnio da se pere, iako sam se protivio tome. Također, nije nas pustio da spavamo u bašti nego nas je uveo u kuću. Pored toga što je očigledno da oni sami nemaju šta da jedu i prvi put nas u životu vide, gostili su nas kao da smo im rod rođeni.

Grci su se, opet, zabavili svojim jadom. Gledao sam da što prije izađem iz Grčke jer je bilo izuzetno vruće – i temperaturno i cjenovno. Hrana im je preskupa, u prodavnici me osnovna hrana (hljeb, povrće, sok) za jedan dan koštala 25 eura. Ljudi su hladni, nema neke pretjerane interakcije među njima. Oni će te uslužiti i sve, ali niti ih šta specijalno zanima o tebi, a ako ih nešto ne pitaš – neće ti ni odgovoriti. Nisu ni pretjerano ljubazni.

Turci su već druga priča. Iako se graniče sa Grcima, kulturološki su godinama daleko od Grka. Sve svoje kasarne su poredali uz granicu sa Grčkom i samo izvode vojne vježbe. Prelaziš granicu, a na sve strane se puca kao da je ratno stanje. Turci su stvarno super likovi. Jednostavno, sporije žive i imaju vremena da im nešto ispričaš i da i oni tebi nešto kažu. Međutim, Turska je tolika da im se i jezik razlikuje od predjela do predjela, kao i sve drugo – od ponašanja do oblačenja. Upravo zahvaljujući putovanju biciklom, mogao sam da primijetim sve te razlike, jer sam imao vremena da posmatram. Jako su gostoljubivi. Hrane, naročito u zapadnom dijelu gdje su doline koje hrane velike gradove, ima u izobilju i ne mjeri se u kilogramima nego u vozovima. Tako sam je uglavnom i dobijao na poklon i kroz pola Turske sam kupovao jedino hljeb. Nisam čak morao ni da pitam za hranu, sami su me zvali i nudili svega.

Također, osim država, mogu se porediti i svi veliki gradovi između sebe. Svaki je zaseban mikrokosmos, a u njima vlada haos: 90% loših stvari koje ti se mogu desiti na putu – desit će se u metropolama. Pune su varalica i pljačkaša, a niko ni za kog nema vremena. Čim se malo odmakneš od grada – ljudi imaju dušu i žive puno humanijim životom. Zbog toga ja uglavnom i izbjegavam gradove. Čak nisam u Aziju prešao preko Istanbula, nego sam išao dole na Dardanele. Saobraćaj preko Istanbula i prelazak preko ona dva mosta je smrtonosan i rizičniji nego čitav ovaj put.

Jedno od najljepših mjesta kroz koja sam prošao je poluotok Galipolje, gdje je 1915. bila ona velika bitka, a to sam morao vidjeti. Toliko tamo ima toga za vidjeti, da sam tek tu shvatio koliko mi veze nemamo o historiji i koliko nam se servira zapadna verzija. Za Normandiju su svi čuli, a ona je obdanište naspram Galipolja, gdje je samo Turaka izginulo 210 hiljada (ali i 15 hiljada naših ljudi). Tu je čitav svijet udario na slabo naoružane Turke i 240 dana nisu mogli da prođu. Australijski i novozelandski vojnici tamo imaju svoju plažu, dugu 300-tinjak metara, gdje su izginuli košeni mitraljezima, a tu je i njihovo groblje. Drugo mjesto je Kapadokija. Tu se jednostavno odsiječeš kad je vidiš. Kao da su je pravile sile koje nisu ovozemaljske. S druge strane, problem Kapadokije je što ti ništa nije na nogu. Gdje god da kreneš, moraš se maksuz pripremiti.

Radiosarajevo.ba: Kako su reagovali na tebe kao Sarajliju?
Muhić: Ugoste oni svakog, to je neosporno, ali će samo nekoga odavde tako izgrliti i izljubiti. Kad kažeš da si Bošnjak i iz Bosne – onda radi šta hoćeš, sva su ti vrata otvorena. Pravo im je drago kada sretnu muslimana iz Evrope. Svi su me pitali jesam li vojnik, a tek kad sam naišao na čovjeka koji zna engleski (nakon hiljadu kilometara), objašnjeno mi je kako je tamo kult vojnika izuzetno cijenjen. Vojnik je tamo simbol istrajnosti, snage, izdržljivosti... Oni su neosporno velika vojna sila i u to ulažu, a vojnik je tamo kao što je nekada bio u JNA. Lomna tačka je Eufrat. Sve je OK, ali mora proći određeno vrijeme da ljudi vide da si dobronamjeran. Tada padaju barijere i vraćaju se osmijesi.

Turska puno ne priča, ali situacija iza Eufrata je prilično loša. Oni kažu da je kontrolišu, ali to nikad niko neće moći kontrolisati. To su tolike površine da ih nijedna vojska ne može kontrolisati. Po cestama su napravljeni kontrolni punktovi koji mogu izdržati izravan raketni udar, ali oni kontrolišu cestu jedan između drugog – i to pod uslovom da se vide. I to je to. Sve ostalo – ne mogu kontrolisati. Postoji izreka da Kurdi nemaju drugih prijatelja izuzev planina – i to je tačno. Tamo su brda na brdima, neprohodna i nepregledna. Ljeti to izgleda prilično surovo, a mogu zamisliti kako je zimi. Ko će kontrolisati ljude koji žive u predjelima do kojih se jedva može doći? Rastojanja između dva naseljena mjesta su po 200 – 300 kilometara, a Kurda je toliko da je njima nemoguće upravljati. Oni imaju svoj jezik, svoju kulturu i sve svoje. Svjesni su da imaju problem i „normalnim Kurdima“ ovakva situacija ne odgovara jer, primjera radi, ovi što vrše bombaške napade, oni ne znaju ko će naletiti – Kurd ili Turčin. Njima je samo u cilju da destabilizuju Tursku i ne gledaju koga su ubili. Ovi normalni se pitaju je li vrijedno imati kurdski pasoš, a propatiti jedno 20-30 godina života – i to ko preživi.

Radiosarajevo.ba: Kakvo je tvoje iskustvo sa Kurdima?
Muhić: Oni imaju strašnu potrebu da pričaju o tome i ponose se time što su Kurdi. Kažu „Ja se zovem tako i tako i ja sam Kurd“, jednostavno imaju potrebu da to odmah stave do znanja. Volio bih da sam više uspio saznati o situaciji iz njihove perspektive, ali jednostavno je jezična barijera bila takva da nisam mogao dobiti više informacija od onih elementarnih, koje se dobijaju rukama i nogama. Ja nisam imao nikakvih problema s njima. Ipak, taj narod je, generalno, poprilično neobrazovan i živi jednim prilično „divljim“ načinom života i proći će puno vremena prije nego što oni shvate neke stvari. Daj Bože, da izađe na dobro i bez žrtava.

Heymister, wherefrom?

Radiosarajevo.ba: Ti si, kao rutu, birao naseljene ili nenaseljene sredine?
Muhić: Ja sam se kretao glavnim saobraćajnicama.  U zapadnom dijelu Turske sam sebi dozvolio da skrenem sa glavne ceste i stvari su odmah postale mnogo interesantnije. Ulazim u jedno naselje i vidim čovjeka kako nešto radi oko auta, a pištolj mu viri iz gaća. Tamo je vrijeme stalo prije 100 godina. Kada sam došao do glavnog trga, bila je scena kao u westernima kada stranac uđe u grad – nastao je opći muk. Čuo sam samo svoje gume po asfaltu, a 200 ljudi je samo gledalo u mene. Onda sam čuo paljenje motora i najednom je oko mene bilo njih 10-ak, a na svakom od njih po najmanje četvero djece. Samo su me vukli sa strana i vikali: „Heymister, wherefrom? What's yourname?“, samo su to znali pitati. Vrijeme je tamo tako stalo, da sam samo očekivao kada će me neko pitati gdje je Ataturk i je li još živ; a sve to se dešavalo na samo 300 kilometara od Istanbula. Tada sam shvatio da ne treba ići sa glavne ceste – tu su ipak vojska, policija, hitna pomoć, itd. Ipak, i glavna cesta prolazi kroz područje gdje nema ničega, na potezu kao od Sarajeva do Bihaća.

Radiosarajevo.ba: Jesi li nosio ikakvo sredstvo za samoodbranu?
Muhić: Ne, jednostavno nije bilo potrebe za tim. Zapravo, moj drug, koji je išao sa mnom do Soluna, je nosio nešto na čemu je pisalo Zbirka dova – oružje svakog muslimana (smijeh)...  Sad ozbiljno – problem je bio nositi i malo veći nož, jer bi graničari mogli stvarati problem i oko toga. Jedini način za prevazilaženje problema je bio taj da se sve riješi najmirnijim mogućim putem. Da mi je neko tražio bicikl ili novčanik – dao bih sve, samo bih tražio da mi ostave bar ličnu, da me puste u naš konzulat u Ankari.

Radiosarajevo.ba: Planiraš li još neko putovanje u skorije vrijeme?
Muhić: Volio bih spržiti od Kanade do Meksika i to pokušavam pokriti za sljedeću godinu. Ipak, to ovisi od jako mnogo parametara, pa ću vidjeti. Prije svega bi mi trebali sponzori.

U narednim danima objavit ćemo i foto-galerije sa Seadovog putovanja.