Amira Medunjanin: Snaga, ljepota i lakoća koju nose naše pjesme, leže u nama samima

Dostojna statusa naše najveće muzičke dive, što je svojim autoritetom već nekoliko puta potvrdila, Amira Medunjanin je, bez puno pompe i bespotrebnog marketinga, objavila novi album Silk & Stone. Elegantan i karakteran, baš kao i njegova potpisnica na naslovnoj fotografiji, ovaj album balkansku muziku seli iz područja egzotične ljepote u svijet klasične prefinjenosti. 

Zahvaljujući širokom poznavanju muzičke tradicije i zvuka levantskih zemalja, kao i dobro odabranom timu instrumentalista i muzičkih suradnika, među kojima kontinuitet čuvaju njeni vijerni pratioci Bojan  Zulfikarpašić (klavir), Nenad Vasilić (Kontrabas) i Boško Jović (klasična gitrara), Amiri Medunjanin uspijeva da učini kompaktnim zvučni pejzaž sastavljen od pjesama različitog teritorijalnog porijekla. Od Makedonije, preko Srbije, Vojvodine, Crne Gore, Bosne, pa sve do hrvatske Podravine – pjesme ispjevane kroz raznolike tonske sistema i ritmičke obrasce pričaju jednu univerzalnu priču o ljubavima i čežnjama, o balkanskoj ženi koja je „svila i kamen“. 

Čitav niz raspoloženja i ugođaja nudi nam tih devet pjesama (plus jedna kao bonus) – od uzvišeno graciozne i gradacijom nabijene „Eleno Kerko“, bolno-cinične „Čula jesam...“, tanane uspavanke „Sejdefu majka...“, pa do rapsodične „Telal Viče“. Svaka pjesma toliko različita, a krajnji rezultat tako homogen i reprezentativan.  

Amirin izbor i vanserijska interpretacija, majstorski prateći bend, te sjajni aranžmani što ih, sa izuzetkom dva primjera Boška Jovića, većinom potpisuje Bojan Zulfikarpašić, čine ovaj album jednim od najboljih poslijeratnih muzičkih proizvoda koji (većinski) dolaze iz BiH.  

Stoga je bilo istinsko zadovoljstvo razgovarati o ovom projektu sa njegovom autoricom,  Amirom Medunjanin.

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović za Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Čini se da ste od vašeg prethodnog albuma Amulette, pa do ovog sada potvrdili svoj status na regionalnom planu. Mnogo ste nastupali u susjednim državama, a Hrvatska i Srbija sada vas prepoznaju kao važnu muzičku činjenicu iz Bosne. Koliko je truda bilo potrebno za to? 

Medunjanin: Zaista sam imala intenzivnu godinu dana od posljednjeg koncerta u Sarajevu u sklopu Sarajevo Sevdah Festa. Od projekta “River of Music” nastavila sam s promocijom albuma “Amulette” iako je davno izašao.  Prije se nismo imali priliku predstaviti publici u regiji, jer smo uglavnom nastupali u zapadnoj Evropi. Bilo nam je lijepo, jer ipak kad si kod kuće, onda ti i srce brže kuca, a i duša ti je puna.  Potom sam surađivala na projektu Bal-Kan sa Jordijem Savallom i to je bilo veoma posebno iskustvo, a u isto vrijeme pripremala sam se za snimanje novog albuma. Moja sreća je što radim sa divnim ljudima koji mi puno pomažu, pa mi ništa ne pada toliko teško.    

Radiosarajevo.ba: Na albumu Silk & Stone ostajete dosljedni svom stilu prezentacije tradicionalnih pjesama, no instrumentarij ansambla pjesmama daje jednu drugačiju boju u odnosu na prethodni album. Primjećuje se izostanak udaraljki. Kako vi doživljavate taj novi zvuk? 

Medunjanin: Prije nego što sam i počela pripremati novi album, čula sam taj zvuk u glavi. I ništa drugo nije dolazilo u obzir. Znate da se nikada ne ponavljam.  Ovog puta sam pokušala spojiti instrumente kojih inače nema na ovim prostorima, sa instrumentima koji su dosta zastupljeni u Zapadnoj Evropi.  E sad, veoma me je interesovalo kako će funkcionisati odnos instrumenata sa istoka i zapada. Ekipa koju čine Yurdal Tokcan, Hakan Güngör, Bojan Zulfikarpašić, Nenad Vasilić, Boško Jović i Stjepan Horvat nikada se ranije nije srela u tom sastavu, pa me je malo bilo strah, ali sve se promijenilo kada smo ušli u malu dvoranu „Vatroslav Lisinski“. Sve je bilo gotovo za 14 sati, ideje, aranžmani, inspiracija i improvizacija stopili su se bez bilo kakve priče. 

Za ovaj koncept udaraljke se jednostavno nisu uklapale, previše agresivno za tako izražajne instrumente poput ouda ili kanuna. 

Radiosarajevo.ba: Instrument kanun nije poznat u bh. narodnoj muzici, iako je stoljećima pripadao turskoj tradiciji, istina, turskoj klasičnoj muzici, a slično je i sa arapskom lutnjom oud. Čini mi se da je vašim pjesmama kanun dao još jedan dodatni plemeniti sloj, približio ih zvuku otomanske dvorske muzike. Odakle ideja da se u ansambl uvedu kanun i oud? 

Medunjanin: Bilo bi zaista lijepo kada bismo mogli imati više mogućnosti da se i u Bosni i Hercegovini više izučavaju orijentalni instrumenti. Za mene je to jedan sasvim novi svijet. Prije nekoliko godina upoznala sam se sa ovim instrumentima i bilo mi je pravo otkrivenje nastupati sa umjetnicima koji uglavnom izvode tursku klasičnu muziku. Tada sam shvatila da se ovakva postavka može savršeno uklopiti u ovu našu priču. Kanun je zaista čudesan instrument i šteta što se vrlo rijetko koristi na zapadu. Imala sam zaista sreću upoznati Hakana koji pripada mlađoj generaciji kanunista sa specifičnim načinom izvođenja tradicionalne muzike. Ali ono što je najvažnije u ovoj priči je sama emocija koju oud i kanun mogu probuditi u čovjeku. U studiju, željela sam da što vjernije snimimo oba ova instrumenta, jer kada ih uživo čujete, jednostavno vas otpušu sa scene. Nevjerojatna snaga. Naravno, sve ovisi i o umjetnicima koji izvode, ali kada ih slušate, možete osjetiti taj miris i okus prošlih vremena.  

Radiosarajevo.ba: Repertoar na albumu je regionalan, a osim BiH, Srbije, Makedonije i Vojvodine, ovaj put ste ušetali i u Podravinu, pjesmom 'Čula jesam da se dragi ženi'. Šta povezuje pjesme na albumu? 

Medunjanin:  Sve su to divne pjesme, bez obzira odakle dolazile i mene su potpuno razoružale. Neke od ovih pjesama nastale su veoma davno, mada izgleda kao da su pisane jučer.  Poetika svih pjesama na albumu je nevjerojatna. A iza pjesme “Čula jesam da se dragi ženi” stoji jedna čudesna ali istinita priča žene iz Koprivničkog Ivanca. "Silk and Stone” je želio naglasiti snagu i mekoću duše nas samih, naš karakter, naše težnje i malo naše sreće i tuge koje se nekada dese u istom momentu. 

S druge strane, meni su kroz glavu prolazile situacije sa kojima se žene danas suočavaju.  Vrlo komplikovane situacije, u kojima žena mora biti prava nježna žena, kućanica, pa brinuti se o porodici, odgajati djecu, i u isto vrijeme raditi i privređivati kao i muškarci. 

S treće strane, vrlo je teško u ovoj brzoj traci što zovemo život pronaći ravnotežu. U većini slučajeva se radi o nekim ekstremnim reakcijama u situacijama u kojima smo nekada potpuno hladni, a nekada nas emocije izbiju iz težišta.

Radiosarajevo.ba:  Odabirom nekih od 'najvećih hitova' balkanske tradicije ušli ste u rizično područje na kojem se često može susresti banalizacija. Mislim tu na masovno eksploatisane kafanske naslove poput "Eleno kerko", "Sejdefu majka buđaše", "Ima dana" - ali vaša izvedba i Bojanovi aranžmani ovim su pjesmama vratili dostojanstvo i one zvuče zaista uzvišeno. Kako to objašnjavate? 

Medunjanin: Iskreno, nisam razmišljala na takav način.  Doduše, nikada nisam imala priliku čuti ove pjesme u kafani.  Za “Sejdefu…” me veže sjećanje na neponovljivu Kseniju Cicvarić, dok sam pjesmu “Ima dana” slušala u izvedbi Dubravke Nešović.  Bože, kako su to divne pjesme, ali kada se duša cijepa, stvarno treba nadnaravne snage.  I meni su ti stihovi zaista jedinstveni.  Nekada pomislim da sam u pogrešnom vremenu rođena, a, opet, zar svi mi ne pomislimo isto u nekom trenutku u životu?    

Radiosarajevo.ba:  Ostanimo još trenutak na području balkanske kafane - zahvaljujući njoj mnoge su se tradicionalne pjesme očuvale, ali i donekle transformisale kako bi dobile slušaocima atraktivnu formu. Kako vi gledate na fenomen kafanske muzike? 

Medunjanin: Nažalost, nikada nisam imala priliku vidjeti taj svijet u kojem se nekada sve bitno događalo. Znam da je važan dio muzičke scene i društva uopće. To je neko drugo, prošlo vrijeme. A što se tiče mog viđenja kafane, samo mi je jedna slika pred očima: Toma Zdravković i hotel Central u Sarajevu i jedna od najboljih pjesama napisanih na ovim prostorima “Dva smo sveta različita”. Savršen glas i predivni stihovi.    

Radiosarajevo.ba:  Kako pronalazite pravu mjeru između onoga što želite reći i onoga što ljudi očekuju da će čuti?

Medunjanin: To su dvije strane koje je teško objasniti i izvagati.  Ako se vratim na prethodna tri albuma, uvijek je tu bio prisutan taj momenat i motiv koji dolazi iz svakodnevnog života. E sad, živimo u vremenu koje je možda u historiji čovječanstva jedno od najokrutnijih. Pazite, imamo sve moguće skoro savršene mehanizme zaštite ljudi i njihovih prava i sloboda, a opet se sve to vrlo teško ili nikako ne provodi u stvarnosti. Kao, imate sve ali nemate ništa. Možda tradicionalna muzika i nije najbolji način da se provuku bilo kakve poruke koje bi utjecale na društvo u cjelini, ali ako su ove priče i ove pjesme ostale u narodu toliko desetljeća i stoljeća, zašto ne bismo mogli malo i razmišljati o tim porukama koje su bitan dio naše historije. A ta snaga, ljepota i lakoća koju nose leži u nama samima. Kao individualci možemo puno toga ostvariti, ali je pitanje koliko smo duboko otišli u razmišljanju kakvi smo to ustvari, šta nas pokreće i šta želimo. Kulturna baština jedne zemlje je najveće blago koje može imati. 

A moja želja je da nađem put do ljudi koji će poslušati ono što uradimo i onda zajedno da razmislimo i komuniciramo upravo o tim veoma bitnim, odnosno neophodnim stvarima za sve nas. 

A kada govorimo o živim nastupima, tu sam najtanja. Puno pričam na nastupima, nekada i što treba i što ne treba.  Ali morate me razumjeti, moja viđenje živog nastupa je malo drugačije.  Nisam profesionalac. Ne mogu izaći pred publiku i samo reći dobro veče i laku noć. Jednostavno, to nisam ja.  Prvenstveno hoću da se upoznam sa publikom, da komuniciram, da teške momente u pojedinim pjesmama nadomjestim nekom lakšom pričom, da se opustim i da publiku oraspoložim i da u potpunosti doživim svaki nastup. Ustvari, želim da uspostavim balans, da svi zajedno izađemo zadovoljni sa koncerta. Ali mislim da Bojan, Nenad ili Boško najbolje reaguju kada ja počnem priču na koncertu. Na jednom nastupu umalo nisam donijela dekice da djeca malo odspavaju. Mrak kritičari, zar ne?

Radiosarajevo.ba:  Gotovo u svim vašim biografijama piše da ste sevdalinku učili od majke, no od koga učite danas? Na koji način se usavršavate, kako protiče vaša pjevačka i umjetnička rutina? 

Medunjanin: U posljednjih pet godina surađivala sam sa velikim brojem vrsnih umjetnika.  Ta suradnja me zaista pokreće u mom radu i uvijek sa oduševljenjem prihvatam bilo kakav eksperiment ili ono što je meni najinspirativnije - kreativni moment koji se nenadano desi. Morate znati da sam na onoj drugoj strani. Nikada se nisam usavršavala u muzici, odnosno nikada prije ovoga nisam uopće ni bila u muzici.  Sve je ovo za mene novo i koristim svaku priliku da što više upijem znanja i da se otvore neka nova vrata. 

Radiosarajevo.ba: I na kraju, šta će sretnici koji dođu do karte moći da čuju na koncertu koji pripremate za 27. juni u BKC-u? Gdje ćete nastupati nakon toga i sa kojim ansamblom?

Medunjanin: Svaki put kada nastupam u Sarajevu, dolazim sa nekom drugom postavom, nekom drugom pričom.  Ovog puta se radi o promociji albuma “Kamen i svila” i bit će vrlo interesantno vidjeti kako će sarajevska publika reagirati na ovaj instrumentalni spoj orijentalnog i zapadnjačkog. Nažalost, zbog obaveza sa Jordijem Savallom u Versaju, Hakan i Yurdal neće biti u mogućnosti doći, ali zato dolaze njihove kolege, od kojih je jedan igrom slučaja, također, nastupao s nama prošle godine u Sarajevu. Ufuk Kaan Icli je oudista s kojim sam prošle godine u okviru projekta “River of Music” izvodila pjesmu “Ah što ćemo ljubav kriti”, dok je Emin Esen kanunista koji uglavnom nastupa sa Kaanom. Pored njih, tu su i Bojan Zulfikarpašić na klaviru, Nenad Vasilić - kontrabas i Boško Jović - klasična gitara.

Nakon toga, slijedi turneja Jordija Savalla s kojim ću nastupati na nekoliko pozornica u Francuskoj, Austriji, Njemačkoj i Španiji, a početkom augusta slijedi nastavak promocije novog albuma.   

Radiosarajevo.ba:  Najljepša hvala i mnogo sreće!