Amina Avdić: Scenografija uma
Amina Avdić mlada je sarajevska produkt-dizajnerica koja je svoj rad, još tokom studija, usmjerila ka filmskoj, pozorišnoj i TV scenografiji. Autorica je projekta Scenografija uma.
Radiosarajevo.ba: Proglašena si studentom generacije zbog
inovativnih ideja, o kakvim se idejama radilo?
Amina Avdić: Akademija svake godine proglašava
najbolje studente svakog odsjeka, potom slijedi uža kvalifikacija proglašenje
studenta generacije. Uglavnom, ne radi
se o tom prestižnom priznanju, već o internom. Čak ne mogu da se sjetim šta je
konkretno bilo, ali se sjećam da smo kolega i ja izabrani iz naše generacije da
se pojavimo zajedno sa izabranim studentima arhitekture na dodjeli knjiga koje
su nam uručili kao nagradu.
Radiosarajevo.ba: Radila si na filmovimaStorm, Zgarište, Cirkus Kolumbija
i Prtljag, kako je došlo do tvog
angažmana na filmu i šta si tačno radila?
Avdić: Cijela moja priča o radu na filmu kreće od trenutka kada nas je profesor
Stjepan Roš, na drugoj godini studija, pitao šta nas zapravo u dizajnu zanima.
Moj odgovor je bio “prostor” te smo daljim razgovorom došli do tačke kada smo
moje, tada još prilično konfuzne, percepcije o prostoru sveli pod definiciju “scenografija”.
To je bio jedan od trenutaka opredjeljenja. Mnogo sam naučila od Sande Popovac,
tada više asistentice profesora Roša, a koja je u tom periodu vodila vježbu
“scenografija”. Svu teoriju koju sam prelazila sa njom, koja je bila od ključne
početničke vrijednosti, sam imala priliku i primjeniti na prvom iskustvu na
setu filma Storm, njemačkog reditelja
Hansa Christiana Schmidta.
Tada na to nisam
gledala kao angažman na filmu, već kao praksu iz scenografije. Na tom prvom
filmskom iskustvu otkrila sam prostor koji zahtijeva mnogo napornog rada i
spretnosti te veliku dozu odlučnosti da je to nešto što želiš da radiš. Nisam
se prepala i svidjelo mi se te je uslijedilo i opredijeljenje za filmsku
scenografiju.
Na kratkom filmu Zgarište, Amre
Mehić, radila sam kao asistent scenografije, kao i na filmu Cirkus Kolumbija. Ipak, na ovom drugom
filmu, sam lično počela, onako za sebe i sa sobom, da zalazim u strukturu priče i likova što mi
je bila vrlo interesanta pojava koja je rezultirala i željom za režijom. Tada je uslijedio i Tanovićev kratki film Prtljag i moje prvo iskustvo rada na
režiji, kao treći asistent.
U svakom slučaju, za mene to nisu angažmani na filmu, već saznanja, kontinuirano učenje i lični progres. Od moje želje za prostorom sam došla do želje za pričom, a prostor da bi živio - potrebna mu je radnja. Da se radnja sprovede, potrebni su prostor i likovi.
Radiosarajevo.ba: Šta je zapravo tvoj projekat Scenografija uma i kako je došlo do njega?
Avdić: Projekat Scenografija uma
je prvenstveno skup mog iskustva iz svijeta filma i studija. Upravo ova
hronologija od maloprije oslikava proces dolaska do ovog projekta. Scenografija uma na jedinstven način
istražuje odnos prostora i priče čiji je osnovni element nevidljiva strana
čovjeka. Zahvaljujući iskustvu rada na scenografiji zapitala sam sebe kako bi
izgledala scenografije jedne ličnosti, odnosno njena scenografija uma.
To je projekat čiji je osnovni zatadak težnja ka shvatanju
ljudskog apstraktnog uma i pokušaj da se on, kao takav, pretoči u sagledivu
formu. Izazov projekta je rivalstvo između konkretnog (scenografija) i apstraktnog
(um). Projekat oslikava nevidljivu stranu umjetnika,
umjetnikov individualni svijet, kao i njegovu pokretačku snagu. Scenografija uma se bavi čovjekom i njegovim individualnim tragom koji ostavlja
za sobom u prostoru.
Cilj projekta je poboljšanje komunikacije među ljudima i prenošenje informacija koje su potrebne našem društvu da sagledaju vedriju i ljepšu stranu života. Ako vidimo da je moguće vizualizirati individualni svijet jednog umjetnika, linijom i formom te pretočiti ga u stvarni prostor, svi ljudi koji se i ne deklarišu kao umjetnici mogu se okrenuti sebi i kreirati vlastiti prostor i individualni svijet.
Radiosarajevo.ba: Ko sve, osim tebe,
učestvuje u projektu?
Avdić: Od samog početka, tačnije od trenutka kada
sam shvatila da želim da se upustim u ovo, znala sam da neću moći sama.
Projekat je takve prirode da su neophodni saradnici timski rad. Ideju sam prvo
podijelila sa Tatjanom Kovačević, koja je art direktor projekta. Nakon osam
mjeseci, sticajem okolnosti, naišla sam na jednu veoma intersantnu mapu uma te samo
htjela i upoznati autora te ga pozvati u tim. Autor mape je Emir Ramović, a u
projektu ima titulu “arhitekte svjetova”. Emir Kapetanović je sculptor i treći
saradnik. Mislim da će se, do kraja projekta, skupiti toliko ljudi u timu da će
prizor podsjećati na filmsku ekipu.
Radiosarajevo.ba:
Koje sve umjetnike obuhvata Scenografija uma?
Avdić: Jedini kriteriji po kojem sam birala
umjetnike je moj lični instinkt.
To je jedan dio skupa momenata koji je formirao cijelu ovu priču. Imam dosta izražen osjećaj za procjenu ljudi. Generalno, umjetnici koji su izabrani su osobe koji su mene lično inspirisale i doprinjele mom intelektualnom I životnom razvoju. To je dovoljan razlog da baš oni budu dio ove priče.
Dakle, ti umjetnici su: Stjepan Roš, Danis Tanović, Almir Kurt-Kugla, Ivan Bosiljčić, Mario Knezović, Ivana Nedeljković, Nedim Čisić, Damir Nikšić i Boris Ler.
Radiosarajevo.ba:
Projekat ima više faza od kojih je jedna već dovršena, koliko ih je još ostalo
i kada će se projekat zvanično prikazati?
Avdić: Projekat je eksperimentalne prirode,
što je za nas mlade ujedno njegova draž, jer nas provocira kao autore i trenira
nam maštu. Tempo rada je orjentiran ka umjetnicima. Svaki umjetnik nam svojim izgovorenim
riječima stvara drugačiju dinamiku.
Prva faza je podrazumijevala pojedinačni razgovor sa svakim od njih. U pitanju je bio intervju
sa pitanjima koja su izvlačila ključne riječi opisa individualnog svijeta. Svakoj
scenografiji je potreban prethodno napisan scenarij te je, na neki način, uloga
umjetnika u ovom projetku zapravo uloga scenariste. Mi gradimo scenografiju po
onome kako su oni odgovorili na postavljena pitanja. Trenutno smo u fazi vizualizacije i
realizacije scenografija.
Što se tiče finalnog predstavljanja projekta imamo okvirni termin koji obuhvata
kraj 2012. Kada smo vidjeli da eksperiment zaista funkcioniše i uspijeva vizualizirati
dušu čovjeka, smanjili smo euforiju za konačnom prezentacijom i pustili da sama
ideja diktira tempo, jer jedino takav tempo će donijeti rezultate koji su nam
potrebni. Mi ne kreiramo Scenografiju uma,
nego ona stvara preko nas.
Radiosarajevo.ba: Baviš li se još nekim
vidovima umjetnosti?
Avdić: Još uvijek istražujem… Onako,
sa strane, posmatram pojam umjetnost i
sebe kao umjetnika. Tako, pored
filma, scenografije i popratnih
aktivnosti koje idu uz ovu umjetnost - kuham, usisavam, spavam, peglam, gledam,
volim i vozim auto.
Radiosarajevo.ba: Šta planiraš nakon Scenografije uma?
Avdić: Sljedeća je sigurno neka refleksija ovog
projekta. Ne znam… Vjerovatno će se nagomilati ključni momenti koji će sve to
pretočiti u narednu ideju. Volim igru mašte i borit ću se za nju kako budem
znala. Nije bitno šta je slijedeće, već da kontinuirano razmišljam i razvijam
misao, a misao nije ništa drugo do mašta; tako da ću biti uglavnom tu. Ne
postoji sljedeće, već nadogradnja prethodnog iskustva, razvijanje i progres. Vidjet ćemo šta će donijeti Scenografija uma.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.